Darivanje i zahvaljivanje

Dragi vjernici!

Ovogodišnji Božić slavimo u Godini euharistije. Euharistija nalazi najjasnije svoj izraz i svoje značenje kroz dva glavna osjećaja: darivanje (žrtva) i zahvaljivanje. Prvenstveno se misli na Kristovo predanje do kraja (žrtvi) za čovjeka i na zahvaljivanje Crkve za taj savršeni dar. Kristovo tijelo se u euharistijskom otajstvu za nas trajno predaje, a njegova krv se za nas trajno prolijeva. Razvijati u sebi sposobnost predanja svoga tijela i svoje krvi za spasenje drugih te osjećaj zahvalnosti za Kristovu žrtvu, to je stalni zadatak koji je Crkvi postavljen u sva vremena, a današnji Papa je osjetio da te osjećaje treba u ovoj godini još više ojačati. Nas, pak, Papin poziv potiče da božićno otajstvo još više promatramo u svjetlu darivanja (žrtve) i zahvaljivanja

Potpuno i neograničeno darivanje jedne osobe drugoj osobi ostvaruje se u izvoru svakoga dara i života – u Bogu. Bog je, naime, jedan ali i trojstven, u tri osobe: Otac, Sin i Duh Sveti. Svaka od tih osoba u potpunosti se predaje drugoj osobi. Nema ništa što pripada jednoj a da to ona u ljubavi ne daruje drugoj osobi. Punina dara i punina uzdarja! Upravo je po tome i zbog toga Bog vječan i sretan; zato je tu izvor svakoga života i sreće. To znači da sreća nije u zatvaranju u sebe, na okretanju samome sebi, u životu samo za sebe, nego u što savršenijem i potpunijem izmjenjivanju dara života s drugima, tj. u darivanju životu za druge i primanju dara života od drugih.

Gledajući ljude kako su se međusobno odnosili prije i kako se odnose danas, teško je vidjeti kako se može sačuvati život i postići sreću, jer je čovjek često okrenut protiv drugog čovjeka i često je mnogo zloće u međuljudskim odnosima. Sve to potiče pesimistički pogled na budućnost čovjeka. Silazak Sina Božjega i njegovo rođenje pred oko 2000. godina bio je očit znak da Bog ne gleda pesimistički na ljudsku sudbinu, da je on – i pored tolike zloće među ljudima – uvelike optimističan. Temelj toga optimizma leži u aktiviranju onih odnosa među ljudima koji su u Presvetom Trojstvu. Isus Krist se, naime, do kraja predao (žrtvovao) i za čovjeka i na taj način navrnuo rijeku života i sreće iz Presvetog Trojstva u naše životne prostore.

Savršeno darivanje i primanje dara kakvo je u Presvetom Trojstvu ne postoji među ljudima, ali ne možemo reći da tako nešto uopće ne postoji, makar u nesavršenom obliku i mjeri. Kršćanin će u plemenitoj ljudskoj težnji da se daruje i žrtvuje za drugoga, npr. a svoju djecu, za svoje prijateljem za svoj narod, vidjeti potvrdu vjerske istine da je čovjek doista stvoren na Božju sliku. Ta slika u čovjeku zbog grijeha dosta je zatamnjena, ali nije potpunoma nestala. Možemo reći da je načelo svakog života kako je on bogatiji i bujniji ondje gdje je bogatije darivanje i primanje. Kada bi u jednoj živoj stanici prestalo darivanje drugoj stanici onoga što ima, odnosno kad bi se izgubila sposobnost da prima od druge stanice, i sama stanica bi umrla. To se još bolje izražava kod složenijih oblika života, napose kod čovjeka kod kojega se taj postupak odvija na razini svijesti i volje. Života, dakle, nema bez darivanja i primanja dara (života).

U svakom zalaganju i izlaganju života za drugoga ima nešto od te slike Presvetoga Trojstva u čovjeku, i svagdje gdje se to razvija i na tome gradi doprinosi se razvoju zdravih odnosa i zdravoga društva. Postoji i ona druga, lošija strana čovjeka i svijeta koja čovjeka okreće prema sebi i protiv drugoga. Te snage su često tako jake da se čini kako ni čovjeku ni svijetu nema izlaza iz tog začaranog kruga zloće. Gledajući tu stranu vizija budućnosti čovječanstva bila je i ostaje uvijek veoma pesimistična. I u vrijeme silaska Sina Božjega svijet je bio pun zloće tako da je svako razmišljanje o tom bijednom stanju vodilo prema zaključku da i ne može nego bijedno završiti. Božje oko bilo je mnogo pronicljivije od ljudskoga; ono je vidjelo u svijetu i u ljudima ne samo grijeh i zloću, nego i razlog i temelj spasenja . Taj ljepši pogled na budućnost čovjeka imao je svoj oslonac s jedne strane u Božjoj ljubavi koja se iz Presvetog Trojstva prelijeva i na čovjeka, a s druge strane oslonac je i u čovjeku koji je stvoren na sliku Božju. Ta slika bila je – i pored velikih “oštećenja” – i dalje prepoznatljiva. Ona je bila trajan poticaj čovjeku da se i on predaje svome Bogu i svome bližnjemu.

Tu dobrotu u čovjeku Krist je želio ojačati u takvoj mjeri da ona nadvlada ljudsku zloću. U susretu s Kristom svaki je čovjek dobre volje mogao osjetiti u sebi i oko sebe kako je dobrota jača i kako se ona udružuje i povezuje. To su osjetili pastiri, kraljevi i svi oni koji su otvorena srca slijedili i slušali Isusa Krista. I ovoga Božića može ta dobrota u svakome od nas postati jača, može se udružiti moja i tvoja dobrota s dobrotom sredine u kojoj živimo. Takav susret nudi Krist svakom čovjeku, a tu praksu nastavit će do kraja svijeta jer je on svoju nazočnost učinio trajnom u svetoj Euharistiji.

To je razlog našeg trajnog zahvaljivanja. Crkva neprestano zahvaljuje za taj dar čovjeku, za tu optimističku perspektivu koja je čovjeku po Kristu pružena. Ona preko svojih članova neprestano budi vjerne svjedoke Kristova darivanja i predanja.

Dobro je naglasiti da je današnji papa na pragu trećeg tisućljeća pozvao sve mjesne Crkve da popišu svjedoke vjere u svojoj prošlosti i u svojoj sredini. Ovaj njegov poziv na slavlje Godine euharistije kao da u nama želi potaknuti osjećaj zahvaljivanja (euharistein – zahvaljivati) nakon što smo bolje spoznali vrijednost žrtve (darivanja za druge).

Za Božić svaka obitelj želi biti na okupu. Osjeća se prisutnost i onih koji su već pokojni, ali su svojim darom života i svojom žrtvom omogućili da se život nastavi. Osjeća se prisutnost i onih koji su daleko od obitelji ali se u dušama svakoga budi sjećanje na sve ono što nam ti odsutni znače.

U našoj vjerničkoj i narodnoj zajednici pokrenuli smo zajedništvo oko projekta Crkve hrvatskih mučenika na Udbini. Poslušni porukama Svetog Oca želimo probuditi u našem narodu svijest o svim onim brojnim žrtvama koje su u prošlosti podnesene iz ljubavi prema drugima i prema nama koji ćemo baštiniti plodove njihovih žrtava. želimo da ta spoznaja ojača u nama osjećaj zahvalnosti prema njima. Spremnost na žrtvu i osjećaj zahvalnosti stupovi su naše bolje budućnosti i našeg optimizma za vrijeme koje je pred nama. Pozdravljam sve one koji su prepoznali tu poruku projekta Crkve hrvatskih mučenika. Vjerujem da je i njihov materijalni doprinos izraz unutarnje duhovne veze koja je ojačala i pojačane zahvalnosti svima koji se zalagali i izlagali brojim teškoćama da bi danas nama bilo bolje.

Utjelovljen Sin Božji prebiva među nama kako bi i nas usmjeravao prema vječnosti, prema neuništivom životu i sreći. To otajstvo slavimo i ovoga Božića. Uvijek i ponovno možemo biti obdareni tom snagom koja s neba siđe da bi nas uzdigla do božanskih razina. Bog je postao čovjekom kako bi se isti spasonosni odnosi uspostavili među ljudima kakvi su u izvoru života, u Bogu. Što smo više s osjećajem nesebičnog darivanja okrenuti prema svome bratu to je jasnija u nama ona slika na koju smo stvoreni.

Čestit Božić i blagoslovljeno Mlado ljeto želi svima vjernicima Gospićko-senjske biskupije i svima ljudima dobre volje, napose onima koje je u darivanju i zahvaljivanju povezala poruka Crkve hrvatskih mučenika na Udbini.

+ Mile Bogović