Desetljećima prešućivane žrtve

Braćo i sestre!

Svaka crkva ili kapela ima svoje ime po kojem ju prepoznajemo. Ova spomen crkva koju smo danas blagoslovili dobila je ime “Muke Isusove”. To je jedan dio života Gospodina našega Isusa Krista. U njoj će se u prvom redu slaviti Euharistija: spomen Isusove muke, smrti i uskrsnuća. U njoj će se slušati riječ Božja, u njoj će se moliti. To činimo i danas.

Čuli smo riječ Božju na blagdan Presvetog Trojstva koji danas slavimo. Isus govori učenicima: “Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi. Kada dođe Duh istine, upućivat će vas u svu istinu”. Na ovom mjestu kršćani će neprestano zazivati Duha istine i moliti ga da ih uputi u istinu. U istinu o Bogu i čovjeku, jer što smo bliže Bogu, bliže smo čovjeku. Što smo bliže Bogu više možemo prihvaćati čovjeka, svakog čovjeka, pa i onog koji nam nanosi zlo. U svakom čovjeku prepoznavat ćemo brata kao što je i Isus Krist prepoznavao i u onima koji su ga nepravedno osudili i na križ raspeli. Današnji blagdan Trojedinog Boga vodi nas na izvor ljubavi koja je temelj kršćanskog života. Sveti Pavao nam govori kako je “ljubav Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan”. I danas na ovom mjestu želimo razmišljati i govoriti upravo iz ljubavi koja nam je darovana. Više nego igdje potrebna nam je ovdje ljubav, potrebna nam je vjera, jer po vjeri imamo pristup Bogu, pristup u njegovu milost u kojoj stojimo i njome se dičimo. “I ne samo to! Mi se dičimo i u nevoljama jer znamo: nevolja rađa postojanošću, postojanost prokušanošću, prokušanost nadom. Nada pak ne postiđuje”, govori nam sveti Pavao.

Ova crkva sama po sebi je jedno svjedočenje i jedan govor. Ovdje stojimo iznad zemnih ostataka 1163 osobe koje su izvađene iz 23 jame, ali mnoge su još neotkrivene u ovim okolnim šumama. To su desetljećima prešućivane žrtve i njihova posljednja ovozemaljska počivališta. I danas su, na žalost, prešućivani.
Da ne bismo izgovarali samo brojke, evo barem nekih imena prema popisu iz kronike franjevačkog samostana u Krapini. Ti svećenici i bogoslovi nakratko su se iz križnog puta sklonili u samostan i župnu kuću, ali su odvedeni i pobijeni ovdje u šumi. To su:
Koji su se sklonili u samostan:

Provincija Bosne Srebrene:
o. Ante Katavić, župnik, r. 1902.
o. Karlo Grabovičkić, vikar, r. 1912.
o. Ivan Ivanović, kapelan, r. 1916.
fra Vitomir Mišić, bogoslov, r. 1921.
fra Domagoj Čubela, bogoslov, r. 1924.
fra Alfons Katavić, maturant, r. 1924.
fra Paškal Vidović, brat laik

Hercegovačka provincija:
fra Metod Puljić, župnik, r. 1912.
o. Darinko Mikulić, mladomisnik, r. 1919.
fra Julijan Petrović, bogoslov, r. 1923.

Koji su se sklonili u župni dvor:

Vrhbosanska nadbiskupija
Jozo Perčinlić, kateheta, r. 1909.
Marijan Ivandić, župnik, r. 1902.
Miroslav Radoš, župnik, r. 1910.
Nikola Duvančić, bogoslov, r. 1923.
Dragutin Turalija, bogoslov, r. 1923.

Đakovačka biskupija
Dr. Josip Gunčević, ravnatelj gimnazije u Brodu i kateheta, r. 1895.
Vjekoslav Terzić, župnik, r. 1906.
Dragan Čapo, bogoslov, r. 1917.

Krčka biskupija
Nikola Ilijić, svećenik, r. 1913.

Zagrebačka nadbiskupija
Stjepan Štromar, svećenik i kapelan u Mariji Bistrici, r. 1915.
Branko Kukolja, bogoslov iz Marije Bistrice, r. 1921.

To su samo neki od velikog mnoštva koje opisuje lord Nicolas Bethell u knjizi “Posljednja tajna” (The Last Secret) u kojoj opisuje izručenje kozaka i drugih ruskih izbjeglica Staljinu te se marginalno dodiruje sudbine hrvatske vojske: “Najužasniji primjer bleiburške tragedije bili su marševi smrti koje je organizirala 7. brigada 17. partizanske udarne divizije, kroz gradove, sela i naselja Slovenije, Hrvatske i Srbije. Desetci tisuća Hrvata bili su grupirani u nekoliko kolona, ruku vezanih žicom na tipično ruski način. Onda su izgladnjeli, žedni, iscrpljeni, izobličeni, izmučeni i na rubu snaga bili prisiljeni trčati velike daljine pokraj svojih “osloboditelja” koji su jahali na konjima ili se vozili u kolima. Oni koji nisu mogli izdržati takav “trčeći marš” bili su zaklani, izudarani do smrti ili ustrijeljeni, zatim ostavljeni na rubu ceste ili bačeni u jarke. Vrlo je malo Hrvata stiglo do posljednjeg odredišta ovog marša”.

Riječ je o zarobljenim vojnicima, ali i o mnoštvu civila koji su u strahu bježali. No, kada bi bili i samo zarobljeni vojnici, imali bi neka prava prema “Ženevskoj konvenciji za zaštitu žrtava rata”. Neću navoditi članke koji govore o zaštiti njihovih života nego, budući da se nalazimo na njihovim grobovima, evo što navedena Konvencija govori o smrti, pokopu i obilježavanju grobova, jer to se još uvijek može učiniti:
“Vlasti koje drže ratne zarobljenike brinu se o tome da ratni zarobljenici koji umru u zarobljeništvu budu dostojno pokopani, po mogućnosti u skladu s obredima vjeroispovijesti kojoj su pripadali i da njihovi grobovi budu poštovani, uredno održavani i tako označeni da se uvijek mogu pronaći. Kad je god to moguće, umrli ratni zarobljenici koji su pripadnici iste sile pokapaju se na istom mjestu.
Umrli ratni zarobljenici pokapaju se pojedinačno, osim u slučaju više sile koji bi nalagao upotrebu zajedničke grobnice. Leševi se mogu spaljivati samo ako to nalažu higijenski razlozi, ili zbog vjeroispovijesti pokojnika, ili ako je on sam izrazio takvu želju. U slučaju spaljivanja, u smrtovnicu se o tome unosi napomena, uz navođenje razloga zbog kojih je leš spaljen. Da bi se grobovi uvijek mogli pronaći, služba za grobove, koju ustanovljava sila koja drži ratne zarobljenike, mora registrirati sve podatke koji se odnose na pogrebe i na grobove. Popisi grobova i podaci koji se odnose na ratne zarobljenike koji su pokopani na grobljima ili na drugom mjestu dostavljaju se sili čiji su pripadnici bili ti ratni zarobljenici. Sila koja kontrolira to područje mora se brinuti o tim grobovima i zabilježiti svaki kasniji prijenos leševa. Ove se odredbe primjenjuju i na pepeo umrlih koji čuva služba za grobove, dok je zemlja podrijetla ne upozna s konačnim mjerama koje glede toga želi poduzeti.
Svaka smrt ili teško ranjavanje ratnog zarobljenika koje je prouzročio ili za koje postoji sumnja da ih je prouzročio neki stražar, drugi ratni zarobljenik ili bilo koja druga osoba, kao i svaki smrtni slučaj kojega je uzrok nepoznat, bit će odmah predmet službene istrage od strane sile koja drži ratne zarobljenike.
O tom se slučaju odmah obavještava sila zaštitnica. Prikupit će se izjave svjedoka, osobito izjave ratnih zarobljenika; izvještaj s tim izjavama dostavlja se spomenutoj sili.
Ako istraga utvrdi krivnju jedne ili više osoba, sila koja drži ratne zarobljenike poduzet će sve mjere za sudski progon odgovorne ili odgovornih osoba”.

Ovdje smo učinili barem nešto od navedenog. Na nama u Crkvi nije da istražujemo, premda bismo žarko željeli znati istinu, željeli bismo znati barem za grobove naših dragih pokojnika. To je ta naša muka koja nas povezuje s Isusovom mukom. Stoga će i ova crkva biti neprestani podsjetnik na tu muku koju su mnogi podnijeli umirući ovdje od ruke zločinaca kojima i mi, poput Krista, opraštamo, ali zaboraviti nikako ne možemo. Jer kako bismo mogli zaboraviti roditelje, braću, sestre, sinove, kćeri?! Kako bi još uvijek živi svjedoci i sami sudionici “križnog puta” mogli zaboraviti svoje prijatelje i suputnike koje su gledali u zadnjim trenucima njihovog života?! Kako bi mogli zaboraviti i svoje mučitelje?!

Sveta misa neprestano je obnavljanje Isusove muke, smrti i uskrsnuća. Unesimo u današnju misu sve naše muke prošlosti, ali ne manje muke i sadašnjosti, unesimo sve znane i neznane pobijene i umrle i učvrstimo svoju vjeru u njihovo i naše uskrsnuće!