Polazište u razmatranju mogućeg doprinosa novog Direktorija za katehezu (2020.) obnovi kateheze u Hrvatskoj bilo je sagledavanje tijeka postkoncilske obnove kateheze u Hrvatskoj. Analiza toga procesa učinjena je na temelju povijesno-geografskog pristupa u kojem su uzeti u obzir različiti subjekti, grupe stručnjaka i institucije koje su doprinijele pokretanju i tijeku Hrvatskog katehetskog pokreta nakon Drugog vatikanskog koncila.

Nakon demokratskih promjena veća pozornost posvećuje se školskom vjeronauku

Analiza toga pokreta ukazuje na specifičan odnos tri razine koje su bile u vrlo dinamičnom kretanju od 1971. g. To su proaktivna, operativna i normativna razina čije je prožimanje, do 1991. g., iskristaliziralo šest faza razvoja i obnove hrvatskog katehetskog promišljanja, organiziranja i djelovanja.

Nakon demokratskih promjena veća pozornost posvećuje se školskom vjeronauku, no i u tome razdoblju, pa sve do danas, možemo pratiti nastojanja oko (re)definiranja i obnove kateheze u župnim i drugim crkvenim zajednicama, pri čemu se temeljem istog navedenog pristupa može razlikovati pet etapa.

Svojevrsna sinteza prijeđenog puta prikazana je u dokumentu Hrvatske biskupske konferencije, Da vaša radost bude potpuna (2018.). Taj se dokument predstavlja kao polazište, potpora i uporište za obnovu katehetskog promišljanja i djelovanja. Iako esplicite nije jasno naznačena narav navedenog dokumenta, temeljem njegove strukture može se govoriti o nacionalnom direktoriju. Kao što se ističe u tekstu: „Njime se želi upozoriti na značajnije pothvate u obnovi kateheze koja obuhvaća odgoj u vjeri u obitelji, vjeronauk u školi i vjerski odgoj u predškolskim ustanovama te katehezu u župnoj zajednici. Raduje nas postupan rast svijesti da je upravo kateheza jedna od prvenstvenih zadaća cijele župne zajednice. Drugim riječima, ona nije briga samo biskupa, stručnjaka i pojedinaca obdarenih takvom karizmom. Odgovornost za župnu katehezu nosi cijela župna zajednica, na čelu sa svojim župnikom. Upravo to predstavlja, razrađuje i na određeni način osnažuje ovaj dokument“ (str. 10).

Dok se u njemu pozitivno vrednuju postignuća na hrvatskom katehetskom polju, osobito vezana uz katolički vjeronauk i vjerski odgoj djece u predškolskim ustanovama, istovremeno se priznaje nedostatak razvoja kateheze.

Nadahnuće možemo prije svega potražiti u Božjoj riječi

S obzirom na tu činjenicu, novi Direktorij za katehezu pruža mnogobrojne poticaje za nastavak razvoja katehetskog promišljanja i djelovanja. U razlučivanju onoga što bi bilo od temeljnog značenja, nadahnuće možemo prije svega potražiti u Božjoj riječi u kojoj Uskrsli Isus poziva svoje učenike da bace mrežu na desnu stranu lađe (usp. Iv 21, 1). Tumačenje te Riječi vodi nas ususret fundamentalnom usmjerenju novog Direktorija, a to je okretanje prema kerigmatskoj obnovi kateheze.

Povijest suvremene kateheze i katehetike bilježi prijedlog kerigmatske obnove, teologije i kateheze, koja u inspiraciji J. A. Jungmanna jasno razlikuje „navještaj vjere“ od „nauka o vjeri“.

Iako se 1960.-ih godina taj put obnove kateheze nastojao afirmirati, osobito zaslugom angažmana kateheta na Katehetskim tjednima u Eichstättu (1960.) i Bankoku (1962.), on nije doživio priželjkivani razvoj. Naime, istisnuo je taj prijedlog antropološki zaokret u obnovi kateheze koji se afirmirao u postkoncilskim nastojanjima oko njezine obnove.

Iako u nešto drugačije nijansiranom usmjerenju, s pontifikatom pape Franje obnovu kateheze ponovno se vraća na kerigmatski izvor. Kako ističe papa Franjo, čitava kršćanska izgradnja je poniranje u tu kerigmu koja poprima sve konkretniji i jasniji obris, neprestano prosvjetljuje katehetski rad i time nam omogućuje prikladnije shvatiti značenje svakog pitanja koje se obrađuje u katehezi.

Osigurati funkcioniranje koordinacijskog aspekta cjelokupnog katehetskog djelovanja

Temeljne karakteristike koje, prema novom Direktoriju, kerigmatsku katehezu čine eksplicitnom su: mistagogija, put ljepote i svjedočenje. Moguće je uočiti kako bi zaokret prema kerigmatskoj katehezi mogao označavati jedan od mogućih pokretača njene daljnje obnove i razvoja. Bio bi to zaokret prema katehezi koja prihvaća poziv na traženje vlastitog suvremenika, preispituje se u svjetlu milosrđa i kroz dijalog sa sugovornikom otvara se kao „laboratorij“ u kojem se predstavlja vjera.

U tom smislu, bilo bi važno moći osigurati funkcioniranje koordinacijskog aspekta cjelokupnog katehetskog djelovanja, pitanje projektiranja i programiranja kateheze te pružiti sasvim konkretne odgovore na pitanja vezana uz formaciju kateheta, osobito onih „ex professo“ čiju službu je, u svibnju 2021. g., uspostavio papa Franjo (usp. Antiquum ministerium).

U traženju odgovora na ta pitanja i izazove, i na samo oblikovanje kerigmatskog identiteta kateheze u različitim kontekstima crkvenog života i djelovanja, predlaže se slijediti sinodalni put. Kako se ističe u pripremnom dokumentu „Za sinodalnu Crkvu“ (2021./br. 1): „Ovaj je itinerarij, koji je dio aggiornamenta Crkve koji je predložio Drugi vatikanski sabor, dar i zadatak: hodeći zajedno i razmišljajući o prijeđenom putu, Crkva će moći iz onoga kroz što prolazi učiti koji su to procesi koji joj mogu pomoći živjeti zajedništvo, ostvarivati sudjelovanje, otvoriti se poslanju.“

Jedan od temeljnih zadataka na tom putu je evanđeosko razlučivanje, koje se koristi kao paradigma za redefiniranje kateheze, služi za analizu takozvanih kulturno-društvenih scenarija i za davanje formativnih odgovora u duhu nove evangelizacije.

Osluškivanje odgovora na pitanje o svrsishodnosti trenutnog katehetskog djelovanja

Kako se ističe u novom Direktoriju, mjesna Crkva i u njoj svaka kršćanska zajednica ili crkvena skupina će biti agent pastoralnog razlučivanja čiji je cilj formulirati razumijevanje kerigme koja najviše odgovara različitim mentalitetima, kako bi proces kateheze bio doista inkulturiran u razne situacije, a Evanđelje moglo osvijetliti život sviju (DC 235).

Prvi korak u tom procesu poziva sve članove Crkve na osluškivanje odgovora na pitanje o svrsishodnosti trenutnog katehetskog djelovanja, kako bi se našli putovi očvršćivanja onoga što je plodonosno, odbacivanja onoga što ne koristi ili šteti i pročišćenja onoga što ne pridonosi jasnoći komuniciranja evanđeoske poruke i pokretanja transformacije sugovornika u katehetskom procesu.