Doktorirao isusovac Mikolaj Martinjak

Disertacija je izrađena pod vodstvom mentora prof. dr. Ante Mišića.

U doktorskom radu autor predstavlja, istražuje i analizira nauk Valentina i njegove škole, posebice pod vidikom kozmologije i protologije. Valentin je u patristici uglavnom predstavljen kao heretik i gnostik u odnosu na crkveni nauk te se ubraja među najvažnije predstavnike gnosticizma u 2. stoljeću.

U uvodu je prikazan tijek svjetskih istraživanja o gnosticizmu i novija saznanja koja se pojavljuju tijekom posljednjih nekoliko desetljeća potaknuta novim otkrićima gnostičkih tekstova i brojnim znanstvenim radovima i skupovima koji su pomogli porastu zanimanja za gnosticizam, kao i objavljivanju brojnih publikacija.

Autor u uvodu rad smješta u povijesni kontekst dajući kratki povijesni okvir i analizu materije koji omogućuju lakše praćenje i znanstveno istraživanje tematike doktorskog rada. U tijeku istraživanja Valentinova učenja spomenute su novije spoznaje koje su plod pronalaska izvornih gnostičkih tekstova u takozvanoj knjižnici „Nag Hammadi“.

U uvodu su izdvojene i hipoteze doktorskog rada:

T1 – Valentinova protologija u modernom tumačenju može biti shvaćena kao imanentni život božanstva s njegovim atributima.

T2 – Valentinova škola djeluje unutar kršćanskih zajednica. Međutim, za razliku od ostalih škola koje nazivamo gnostičkima, pripadnici Valentinove škole su rasli u znanju, što možemo razaznati iz spisa, kao što je primjerice Ptolomejev „Pismo Flori“.

T3 – Utjecaj psihologije, sociologije, arheologije i drugih znanosti otežao je suvremeno shvaćanje pojmova i običaja koje koriste pripadnici „klasičnoga“ gnosticizma.

Doktorski rad uz uvod i zaključak ima tri poglavlja u kojima autor istražuje i opravdava tematiku naslova rada. U prvom se poglavlju prikazuje i analizira Valentinov nauk u smislu izvornosti. Nakon prikaza Valentinova životopisa, analizirani su fragmenti za koje znanstvenici smatraju da potječu upravo od Valentina.

Drugo poglavlje je prikaz izvještaja crkvenih otaca o gnosticizmu, poglavito Ireneja i Hipolita, koje autor dijeli na sustav A (Irenej) i sustav B (Hipolit).

Treće poglavlje predstavlja sintezu sustava, obrađenih i predstavljenih u prijašnjim poglavljima pomoću prikaza istraživanja modernih autora. Autor doktorskoga rada je odabrao tri moderna autora: Thomassena, Dunderberga i Chiapparinija.

U zaključku doktorskoga rada autor sažima svoje spoznaje te donosi smjernice za daljnja istraživanja s obzirom na problematiku i širinu Valentiova nauka te broja različitih gnostičkih sustava unutar samog valentinijanizma.

Pater Mikolaj Martinjak rođen je 11. lipnja 1981. u Zagrebu, a mladost provodi u Vrbovcu, gdje je pohađao osnovnu i srednju školu. Godine 1999. ušao je u novicijat Družbe Isusove u Splitu. Od 2001. do 2003. studirao je filozofiju na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove, danas Fakultet filozofije i religijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, koji je završio diplomskim radom „Platonova teorija ideja i Freudova psihoanaliza“. Od 2005. do 2008. studirao je teologiju u Varšavi, na Bobolanum (Papieski wydział teologiczny w Warszawie, Collegium Bobolanum). Studij je završio magistarskim radom „Proklamacija Riječi Božje i prinos euharistijske žrtve u Božanskim službama svetih otaca Ivana Zlatoustog i Bazilija Velikog na temelju liturgijskih knjiga Križevačke eparhije“, te je stjekao naslov magistra teologije. Od 2012. do 2014. studirao je na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu. Godine 2016. je s tezom „Christ as new Adam“ (Krist kao novi Adam) postigao naslov magistra znanosti.

Godine 2017. upisao je doktorat na Fakultetu filozofije i religijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu na kojem je od 2019. zaposlen kao asistent. Sudjeluje u izvođenju kolegija Povijest religija, Novi religijski pokreti, Patrologija, Ranokršćanska filozofija, Korijeni biblijske ekonomije, te seminara.