Komisijom za obranu doktorske disertacije presjedao je prof. Yuji Sugawara, DI, te su uz njega bili moderator teze prof. Paweł Malecha te cenzor prof. Alan Modrić, DI.

Tom akademskom činu nazočili su doktorandova obitelj, Marko Đurin, rektor Papinskog hrvatskog zavoda svetog Jeronima u Rimu, vicerektor Marko Škraba, svećenici studenti, te doktorandova rodbina i gosti iz Hrvatske, Njemačke, Albanije i Rima.

Zamišljena kao cjelina od pet poglavlja, doktorska disertacija u prva tri poglavlja nudi povijesno-pravni presjek razvoja kanonske normative kojom je kroz stoljeća bilo definirano pitanje obveze pokopa vjernika u svetom mjestu; blagoslov groblja; pravu Crkve na posjedovanje vlastitih groblja; pitanju interdikta, oskvrnuća i pomirenja oskvrnutog groblja; obvezi da svaka župa mora imati vlastito groblje; pravnim i fizičkim osobama koje mogu posjedovati groblja i grobnice; smještenosti pojedinih grobova na grobljima; obvezi čuvanja groblja; epitafima i uređenju groblja i grobova; mjestu pokopa onih kojima nije dopušten crkveni sprovod; vremenu pokopa te pitanju ekshumacije.

Kako disertacija započinje sa prikazom židovske tradicije i pitanju groba u rimskome pravu tako se 313. godinu može smatrati prijelomnom godinom u normativi o grobovima i grobljima jer se od tada postepeno prelazi iz pokopa extra moenia u pokope unutar gradova, te sa kršćanstvom dolazi do pojave pokopa ad sanctos, odnosno pokopima uz grobove svetaca. Time i crkve postaju mjesta u kojima se pokapaju vjernici. Idući ključni trenutak je 1804. godina, kada Napoleon izdaje edikt kojim pitanje mjesta pokopa pokušava vratiti na ono prije 313. godine, odnosno zabranjuje osnivanje groblja unutar gradova te pokope unutar crkvi. Uz određene promjene i prilagodbe i današnji Zakonik kanonskog prava definira groblja i ostala mjesta pokopa u kanonima 1240 – 1243.

Iduća ključna godina je 1983., jer u vremenu nakon publikacije Zakonika kanonskog prava, popularizaciji kremiranja te dopuštenju kremiranja od strane Crkve, dolazi do novih izazova po pitanju mjesta pokopa: pretvaranje pepela u memorijalne dijamante i ostale predmete, Capsula Mundi, polaganje urni u memorijalne parkove, stvaranje umjetnih memorijalnih koraljnih grebena koji nastaju od pepela pokojnika, slanje urni u svemir, rasipanje pepela u prirodi, čuvanju urni u obiteljskim domovima, „prirodni pokopi“, nekroturizam, itd.

Nakon analize pojedine od tih pojava doktorand u četvrtom poglavlju, u kontekstu instrukcije Ad resurgendum cum Christo Dikasterija za nauk vjere, nudi konkretne prijedloge za razvoj kanonske normative o grobljima koji polaze iz tradicije Crkve i obvezi pokopa vjernika u blagoslovljenom groblju ili blagoslovljenoj grobnici. U posljednjem poglavlju prikazana su groblja kao res mixta, odnosno ispreplitanje kanona 1240 Zakonika kanonskog prava te onog prava kojeg Crkva po pitanju groblja ima u civilnom zakonodavstvu u Republici Hrvatskoj.

Analizirajući brojne izvore kanonskog prava, arhivske dokumente Vatikanskog apostolskog arhiva te Arhiva Papinskog sveučilišta Gregoriana, civilne zakone Republike Hrvatske, disertacija želi dati doprinos ponovnom otkrivanju groblja kao svetog mjesta te potaknuti na promišljanje o rješavanju brojnih izazova koji su nastupili nakon publikacije današnjeg Zakonika, a koji su plod sve veće sekularizacije mjesta pokopa te krivog pogleda na smrt i vjeru u uskrsnuće tijela.

Vlč. Marko Martić rođen je 1988. u Slavonskom Brodu. U rodnom gradu završio je osnovnu školu te Klasičnu gimnaziju fra Marijana Lanosovića s pravom javnosti. Nakon mature primljen je u Bogoslovno sjemenište u Đakovu te na Katoličkom bogoslovnom fakultetu upisuje teologiju. Diplomirao je 2012. te je iste godine 20. listopada zaređen za đakona. Đakonski praktikum obavljao je u konkatedralnoj župi svetih Petra i Pavla u Osijeku. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 2013. te kroz četiri godine vrši službu župnog vikara u župi sv. Euzebija i Poliona u Vinkovcima te radi kao vjeroučitelj u Tehničkoj školi Ruđera Boškovića.

U jesen 2017. upućen je u Rim na poslijediplomski studij kanonskog prava na Papinsko sveučilište Gregoriana. Akademski naslov magistra kanonskog prava postigao je 2020. položivši sve ispite te napisavši magistarski rad pod naslovom „La dedicazione e il titolo di una chiesa“ (Posveta i naslov crkve). Mentor magistarskog rada bio je prof. Paweł Malecha. Za vrijeme magisterija pri Kongregaciji za kler pohađa te završava dvogodišnji Tečaj kanonske administrativne prakse. U jesen 2020. godine na Fakultetu kanonskog prava na Papinskom sveučilištu Gregoriana upisao je doktorat sa specijalizacijom iz ženidbene sudske prakse. Specijalizaciju završava tijekom prve godine doktorata. U vremenu izrade doktorske radnje vrši službu tutora na Fakultetu kanonskog prava te pri Kongregaciji za kler završava Tečaj svećeničke formacije. Boravi u Papinskom hrvatskom zavodu sv. Jeronima. Član je Hrvatskog kanonističkog društva.