DOKUMENT DOMUS AUREA

1. Na poziv CCEE i PCID skupina biskupa, teologa i stručnjaka za međureligijski dijalog sastala se u Domus Aurea, Magliana, u Rimu da bi razmišljali o budizmu u Europi. Sudionici su se sučelili s brojnim iskustvima obzirom na budizam i odnose između budista i kršćana u više od dvanaest europskih zemalja, od Španjolske do Rusije, od Švedske do Italije. Susret se je održao od 19. do 22. svibnja 1999., nekoliko mjeseci prije Sinode za Europu; bio je to prvi susret o tom pitanju, koji su zajedno organizirali CCEE i PCID.
2. Prva zadaća sudionika bila je promotriti stanje odnosa između kršćana i budista u dotičnim zemljama. Danas prisutnost budizma u Europi obuhvaća široki spektar – od skupina koje su tu naseljene već neko vrijeme, do zajednica koje su se nedavno doselile ili do izbjeglica. Ali glavna briga koju je skupina izrazila odnosi se na porast broja europskih kršćana koji su privućeni budističkom mišlju i praksom. Ta je pojava prilično različita od prisutnosti islamskih zajednica s njihovim jasnim osjećajem istovjetnosti i potvrđivanja vjere u osobnog Boga Stvoritelja. Također se razlikuje od pojave onih koji traže sami sebe prianjajući uz veliku različitost novih vjerskih pokreta. Za mnoge osobe u Europi danas budizam predstavlja drevnu tradiciju duhovne mudrosti, koja je alternativa njihova izvornog vjerskog odgoja i njihove uljudbene pozadine.
3. Skupina je započela svoje razmišljanje o tom novom stanju, primijetivši kako Crkva s poštovanjem priznaje i potvrđuje istine i vrijednosti tradicije koja pruža dosljedne odgovore o “skrivenim zagonetkama ljudske egzistencije” (Nostra aetate, 1). Osobito, kako tvrdi II. vatikanski koncil, “u budizmu se već, prema njegovim različitim oblicima, priznaje korjenita nedostatnost ovoga promjenjivoga svijeta” (Nostra aetate, 2). Crkva u budizmu vidi ozbiljan put prema korjenitom obraćenju ljudskoga srca. Crkva, budući da je pozorna na Gospodinovu prisutnost, ne može ne poštivati tradiciju koja je pozorna na mogućnost spasenja “ovdje i sada”. Praksa meditacije stvara ozrače najdublje šutnje koja njeguje stav suosjećanja. Ona često “prelazi” u obvezu i djelovanje. Ove i druge budističke prakse promiču također one “plodove duha” – nutarnji mir, radost, dobrohotnost, vedrinu – koji prate snažnu duhovnu stegu.
4. Ta usmjerenja daju budizmu tradiciju koja pruža neposredan odgovor na traženje duhovnog značenja u životu mnogih osoba. Tako su one zadivljene budističkim naučavanjem o međusobnoj povezanosti između svih stvorenih stvarnosti i svih živih bića. To ponekad donosi snažan polet u ekološkoj svijesti. Ipak, prianjanje uz budistički pogled na svijet postavlja Crkvi ozbiljna pitanja na dušobrižničkom i teološkom području. S teološkog gledišta dijalog s budistima potiče pitanja o središnjim temama kršćanske teologije, osobito glede naravi Stvoritelja i stvarateljskog i spasenjskog otajstva. Na dušobrižničkom području, dijalog se pita kako Crkva odgovara na ove “nekoć-kršćane” koji su prionuli uz način koji se korjenito razlikuje u shvaćanju tog otajstva.
5. Vjerna kršćanskoj objavi Boga koji prihvaća svakog čovjeka, Crkva je prije svega pozvana pružiti budistima gostoprimstvo. To se mora dogoditi na različitim razinama – zauzimajući se na četiri područja dijaloga, a to je teološka razmjena, religiozno iskustvo, svagdašnji život i zajedničko djelovanje (Dijalog i navještaj, 42). Za katolike, biti prihvatitelji u sučeljenju s budistima znači, u prvom redu, priznati da je Crkva zajednica koja postoji isključivo snagom ljubavnog dijaloga Boga s čovječanstvom i zato je pozvana živjeti taj dijalog u svojim odnosima sa svim ljudima, suputnicima u zajedničkom hodočašću.
6. U tom kritičnom trenutku za preobrazbu europskog društva na kraju tisućljeća (Redemptoris missio 38; Tertio Millenio adveniente 52-53), to prihvaćanje uključuje obnovu evanđeoske odgovornosti Crkve prema svima onima koji su, iz bilo kojeg razloga, u traženju duhovnoga svjetla izvan vidljivih granica Crkve. Oni tvrde da su u traženju alternative za ono što doživljavaju kao besplodni dogmatizam. Često shvaćaju Crkvu kao pretjerano “institucionaliziranu”, i smatraju da se izražava zastarjelim i nerazumljivim jezikom. Mnogi se tuže na pomanjkanje odgovarajućeg upućivanja u osobnu molitvu, u meditaciju, u iskustvo cjelovitog spasenja.
7. Ova evanđeoska odgovornost ima mnoge dosege. S jedne strane, Crkva u svjetlu svoje dušobrižničke skrbi za one koji su izabrali živjeti to traženje, nastavlja predlagati Isusa Krista kao Put, Istinu i Život (Iv 14,6), a samu sebe kao zajednicu koja živi od vjere i koja ih prati u Kristovu Duhu (Lumen gentium 13). S druge strane, Crkva nastoji zauzeti se u dijalogu i po obnovi drevne tradicije “prepoznavanja Duha” biti vjerna sama sebi i onome što Duh poučava (Redemptoris missio 56). To prepoznavanje upozorava na olaki sinkretizam i skreće pozornost na probleme povezane s dvostrukim pripadništvom koje bi omalovažilo značenje religijske različitosti.
8. Kao dušobrižničke prednosti, preporučuje se pružiti odgovarajuća sredstva za odgoj, informiranje i usklađivanje dušobrižničkih napora u tom okviru.

1. Odgoj
Dušobrižnički centri odgovorni za kateheziranje morali bi uzeti u razmatranje nužnosti koje proizlaze iz porasta prisutnosti “novih” budista u Europi. Lepeza djelatnosti tih centara uključuje nužnost imati stručnjake i ogajati osobe odgovorne za poistovjećivanje načela teološkog i duhovnog prepoznavanja i za vršenje diakonia veritatis (Fides et ratio 49-50) sa strane Crkve.
2. Informiranje
Treba naći put za sabiranje odgovarajućih sredstava i pouzdane građe za odgoj kako školaraca tako i odraslih, za slavlja i susrete između budista i kršćana, i za razna osjetljiva dušobrižnička pitanja, kao duhovnu pomoć kod međureligijskih vjenčanja, u bolnicama i zatvorskim kapelanijama.
3. Usklađivanje
Izgleda važno da se svaka biskupska konferencija pobrine za osobu koja bi usklađivala zahtjeve koji se javljaju u službi međureligijskog gostoprimstva. Ta bi osoba imala mandat predstavljati pojedine biskupe i/ili biskupsku konferenciju pri budističkim skupinama prisutnima u zemlji i za povezivanje s drugim centrima, osobito monastičkim zajednicama, akademskim ustanovama i međureligijskim organizacijama. Gdje je moguće, ta bi služba morala poprimiti odgovarajući ekumenski doseg.