Koncelebriralo je tridesetak svećenika među kojima je bio generalni vikar i župnik Jelse don Stanko Jerčić, hvarski dekan i župnik don Toni Plenković, kao i dekani Brača i Visa don Ivica Huljev i don Milan Šarić. U koncelebraciji su bili i rektor Nadbiskupskog sjemeništa u Splitu don Vedran Torić, vicerektor don Danko Kovačević, duhovnik don Jure Vrdoljak, profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu don Tonči Matulić, župni vikar u Blatu na Korčuli don Mišo Pecotić, dominikanac fra Saša Bukvić iz Splita i župnik Stralleggu kod Beča vlč. Roman Miesebner. Kod oltara je bilo šest đakona i više od dvadeset bogoslova Splitsko-makarske nadbiskupije, među kojima je bio i bogoslov Hvarske biskupije Božidar Plenković. Među brojnim vjernicima bile su redovnice reda „Omnia Deo“ koje su nedavno došle raditi u biskupiji u Hvaru. Bilo je još nekoliko drugih redovnica te članovi bratovštine sv. Roka iz Supetra. Liturgijsko pjevanje predvodio je katedralni zbor „Sv. Cecilije“ pod ravnanjem profesora Tomija Domančića i uz orguljsku pratnju maestra Slavka Reljića.

Biskup Vidović je na početku misnog slavlja pozdravio sve, osobito ređenike i članove njihove obitelji te generalnog vikara Jerčića, dekane Plenkovića, Huljeva i Šarića, rektora Torića, vicerektora Kovačevića i duhovnika Vrdoljaka.

Biskup Vidović u propovijedi je kazao: „Danas, kada po Božjem daru imamo zarediti dva prezbitera – dva svećenika na naslov naše Hvarske biskupije. Pozvani smo prije samog ređenja zaustaviti se kratko i razmišljati o uzvišenosti otajstva svećeništva. Tko je zapravo svećenik? U čemu je bit njegova poslanja“, upitao je biskup Vidović.

„Odgovor na ovo pitanje daje nam sveti Norbert koji kaže: ‘O svećeniče, tko si ti? Nisi po sebi, jer si ništa. Nisi za sebe, jer si posrednik za ljude. Ne pripadaš sebi, jer si zaručnik Crkve. Nisi svoj, jer si službenik sviju. Ti nisi ti, jer ti si bog. Što li si, dakle? Ništa, i sve’. Ovim se riječima na savršen način iskazuje otajstvo svećeništva“, pojasnio je biskup Vidović.

„Povijest našeg svećeništva počinje pozivom Božjim, baš kao i u slučaju apostola. ‘I prolazeći uz Galilejsko more, ugleda Šimuna i Andriju, brata Šimunova, gdje ribare na moru; bijahu ribari. I reče im Isus: ‘hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!’ Oni odmah ostaviše mreže i pođoše za njim’ (Mk 1, 16-18). Tako je bilo i s dvojicom braće, Jakovom i Ivanom i nešto slično s ostalim učenicima“, napomenuo je biskup.

„Isus ima inicijativu. On čini prvi korak i prilazi k nama. ‘Ne izabraste vi mene nego ja izabrah vas’ (Iv 15, 16). Treba često razmišljati o ovoj istini kojom nas Isus podsjeća da ostanemo vjerni milosti svećeništva. Koga je Isus izabrao? Ne čini se da je Isus gledao na plemenitost podrijetla, sjajne intelektualne sposobnosti ili društveni ugled izabranika. ‘Nego, lude svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake i plemenite svijeta i prezrene izabra Bog i ono što nije, da uništi ono što jest, da se nijedan smrtnik ne bi hvalio pred Bogom (1Kor 1, 27 – 29)“, podsjetio je. „Jedno je sigurno, braćo i sestre. Nas je pozvao sam Krist, Bog. On koji nas odvoji već od majčine utrobe i pozva milošću svojom (Gal 1, 15). Ustvari, poziv u svećeništvo znak je Njegove posebne ljubavi prema nama i želje da na jedan poseban način sudjelujemo u njegovu prijateljstvu i njegovu svećeništvu“.

„Ivan Pavao II. naglašava da postoje dvije prilike u kojima svećenik ‘daruje Kristu svoju ljudskost da se njome On može poslužiti kao oruđem spasenja, čineći na neki način od toga čovjeka drugog sebe’. Najprije, to je slavlje svete mise na kojoj nam se uvijek iznova nude dva stola: stol Riječi i stol Euharistije. Riječ koju treba kušati, odnosno živjeti da bismo je mogli naviještati sa snagom i Euharistija koja je njegovo sebedarje – život našega života. Bez Euharistije mi ne možemo živjeti. Ona je središte Crkve, središte života vjernika, posebno svećenika. Kad blagujemo njegovo tijelo i pijemo njegovu krv, Isus daje da postanemo sam On. On stanuje u nama i mi u njemu. On nas pobožanstvenjuje i čini da živimo njegovim životom, da budemo i sami Euharistija, kruh koji se lomi i dijeli svima koji su nam povjereni. Na taj način Euharistija nije više događaj nego trajno događanje našeg života i naših odnosa“, pojasnio je biskup Vidović.

„Druga prilika, kako kaže Ivan Pavao II., zove se ‘služba milosrđa’. On jasno ističe, ‘svećenik je svjedok i oruđe Božjeg milosrđa…ispovjednička uloga važna je u njegovu životu. Njegovo duhovno očinstvo ostvaruje se najpotpunije upravo u ispovjedaonici“, podsjetio je biskup Vidović.

„Uz ove dvije prilike, kako kaže Ivan Pavao II., slavlje mise i službu milosrđa, ono što je bitno za svećnika jest molitva. Po svetom Bernardu molitva je bitna i glavna sastavnica svećeničkog zvanja. Ona je ključ za oslobođenje od svijeta i svjetovnosti. ‘Moramo biti svjesni’, kaže kardinal Robert Salah, ‘da je bez molitve svaka naša užurbanost uzaludna. Ona je u opasnosti pretvorbe više u društvenu nego svećeničku djalatnost“, upozorio je biskup.

„Kada svećenik prestane moliti upada u krizu. Svećenik je bez molitve kao maslina bez ulja, kao mladica koja se iskorijenila iz trsa. Ostaje bez milosti, suh i besplodan i onda sve postaje upitno. Kriza svećenika, kriza je i naroda. Slabost svećenika, slabost je i naroda. Reforma uvijek započinje, poučava nas kardinal Sarah, reformom unutarnjeg života svećenika. Vrijeme je, kaže on, da ponovno otkrijemo svoje molitveno zvanje“, istaknuo je. „Na molitvu nas potiče i papa Franjo kad kaže da treba ponovno oživjeti pobožnost prema Presvetom oltarskom sakramentu; klanjati se i služiti. Klanjati se – ući u intimu Njegova srca da bismo mogli ljubiti jedni druge, da bismo mogli služiti. Trebamo nastojati u najvećoj mogućoj mjeri, potiče nas Papa, da nestane sve što je naše i da se tako bolje pokaže ono što je Njegovo, Kristovo. Tu su istinu dobro razumjeli i živjeli sveci. Oni su obnavljali Crkvu obnavljajući sami sebe“.

„Današnji svijet traži svete svećenike. Jedino tako svećenik može ljudima postati vođa i učitelj svetosti. Ljudi, osobito mladi, očekuju takve vođe. Nije li upravo to razlog zbog kojega su mladi toliko voljeli sv. Ivana Pavla II.“, upitao je biskup Vidović. „Sve ovo što sam rekao, odnosno, sve ove mrvice koje sam ponudio u svom razmišljanju, kao i sve ono što se odnosi na neizmejrno otajstvo svećeništva, svoj duboki korijen i smisao nalazi u riječima današnjeg Evanđelja:’ Ja sam trs, vi mladice. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda. Uistinu bez mene ne možete učiniti nšta (Iv 15,5)“, naveo je biskup Vidović.

„Dagi ređenici, braćo svećenici, redovnici i redovnice, dragi bogoslovi, dragi Božji narode, neka Njegov poziv: ‘Ostanite u meni i ja u vama’, trajno odjekuje u našim srcima i bude misao vodilja našeg života“, zaključio je biskup Vidović.

Potom mu je generalni vikar Jerčić predstavio ređenike i zamolio ga da ih zaredi za svećenike, što je biskup Vidović i učinio.

Pri kraju misnog slavlja Jerčić je pozdravio novozaređene svećenike, čestitao njima i njihovim roditeljima i poželio im dobrodošlicu među svećenike Hvarske biskupije. Pritom je citirao riječi Tina Ujevića iz njegove pjesme „Produženi svijet“: „Stara se zemlja buni što je ovako mala, mala se zemlja u prostor nečujno dalje miče. Stara je zemlja još jednom zavičaj ideala, i basna zemlje u oprane skute nebesa tiče“. Potom je Jerčić rekao: „U ovoj prigodi, kad sam, u ime svih naših svećenika, pozvan pozdraviti dvojicu novopridošlih u naš prezbiterij, neodoljivo mi se nudi ova prekrasna Tinova strofa iz pjesme znakovita naslova. Doista, dragi naši novomisnici Domagoj i Tonči, onaj vaš famozni korak i iskorak što ste ga učinili na samom početku ovog svetog čina i obreda ređenja, na poziv ‘Neka pristupe…!“ opjevan je u mnogim pjesmama i prigodnim propovijedima, mada je on tek simbolika i zgusnuti učinak mnogih vaših koraka prema svećeništvu. Asocira nam one poznate riječi američkog astronauta o kročenju na Mjesec, odnosno o ‘malom koraku za čovjeka a velikom za čovječanstvo’, riječi koje se parafraziraju u raznim prilikama i na različitim razinama, a umjesno ih je primijeniti i u ovoj bogomdanoj prigodi, uz nepomenu da ovo nije ni za koga ‘mali korak’, a velik jest za mnoge; ponajprije je vaš veliki životni korak, silno velik za vaše obitelji i župe, za našu malu biskupiju, ali i za Crkvu i narod Hrvata te i za svekoliku Crkvu u svijetu. Hvala vam za taj veliki i blagoslovljeni iskorak. Blagoslovljeni vi koji nam dolazite u ime Gospodnje! Dobro (ste) nam došli! Ne samo što ste danas primili šesti sv. sakrament, nego ste po onoj ‘Sacerdos alter Christus’ ugradili sebe na sasvim osobit način u Oltar – Isusa Krista te Mu zajedno s vama radosno kličemo: Blagoslovljen Isus Krist u Presvetim oltarskim sakramentima Domagoja i Tončija sada i vazda i u vijeke vjekova. Amen!“, rekao je.

Don Domagoj Babić, sin Branka i Adele Čekalović–Babić, rođen je 6. travnja 1996. u Splitu. Kršten je u Župi sv. Petra Apostola u Kaštel Novom, gdje je završio i osnovnu školu, a srednju elektrotehničku školu u Splitu. Boravio je u Centralnom bogoslovnom sjemeništu u Splitu, filozofsko-teološki studij završio je na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu. Za đakona je zaređen 25. studenoga 2023. u Župi sv. Petra u Supetru, gdje je i vršio đakonski praktikum.

Don Tonči Prugo, sin pok. Ive i Anđe r. Prosenica, rođen 20. siječnja 1983. u Splitu. Kršten je u Župi sv. Petra u Supetru, gdje je i završio osnovnu školu, a srednju elektrotehničku školu u Splitu. Boravio je u Centralnom bogoslovnom sjemeništu u Splitu, filozofsko-teološki studij završio je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Za đakona je zaređen 25. studenoga 2023. u rodnoj župi sv. Petra u Supetru, a đakonski praktikum vršio je u katedralnoj Župi sv. Stjepana I. u Hvaru.