Čestitajući slavljeniku, dubrovački biskup zahvalio je njemu, ali i Gospodinu, koji ga je pozvao, za sve milosti koje je po njemu kroz ovih pedeset godina donio i izlio na mnoge kojima je kao svećenik Dubrovačke biskupije služio.

Zahvalio je i svećeničkoj zajednici u Svećeničkom domu u kojoj sada slavljenik Dragun ne samo dobiva ono što njemu u ovim godinama treba nego i on sam njoj daje svoj osobit pečat kroz način suživota s braćom svećenicima. Trenutak je ovo ne samo za počastiti svećeništvo subrata Frana nego i za zahvalnost svakog od okupljenih svećenika za godine njihova svećeništva, uz pogled s nadom u budućnost.

Osvrćući se na čitanja dana, biskup Uzinić je iz prvog čitanja (2 Kr 17, 5-8.13-15a.18) koje je govorilo o konačnom kraju i propasti sjevernog Izraelskog kraljevstva, dok je južno još ostalo, izdvojio upravo sliku o postojanju dviju država izraelskog naroda te povezao to s činjenicom da je Hrvatima to blisko na način da i oni žive u dvije države: Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. Primijetio je i kako veliki broj svećenika u domu dolazi iz hrvatskog korpusa u BiH, a među njima i slavljenik. Zahvalio je zato svima što su upravo u toj državi, „u onom tradicionalnom kršćanskom odgoju koji se nudi, pronašli svoj svećenički poziv i stavili mu se na raspolaganje“, a onda su dopustili Gospodinu da ih vodi kamo je on htio. Nekad je to bilo i mimo njihove volje no pustili su Gospodinu da ih dovede i u Dubrovačku biskupiju gdje je bila, i još uvijek jest, potreba za svećenicima. Izrazio je i zahvalnost na njihovim pokojnim roditeljima, obiteljima u kojima su svećenici živjeli i župnim zajednicama iz kojih su došli, „na onom što ste primili u svom kraju, ondje gdje ste se zadojili katoličkom vjerom i upili je unutar svojih obitelji“.  

Nastavljajući promišljanje na temelju prvog misnog čitanja biskup je skrenuo pozornost da se ta propast sjevernog kraljevstva sagledavala kao Božja kazna za nevjernost savezu. Kad mi nismo vjerni onom što bismo trebali biti, kad izdamo sebe, svoje korijene, kad zanemarimo bitne stvari i počnemo živjeti nekom drugom logikom, kad napustimo pravog Boga i počnemo služiti božanstvima, onda se, ne zato što Bog kažnjava nego zato što je to posljedica takvog života, lako dogodi to da nam se dogodi propast, kazao je biskup. 

Dodao je kako je vrijeme kada je slavljenik započeo svoje svećeništvo, vrijeme komunizma koji je imao svoje specifične zahtjeve i poteškoće, različito od ovog vremena u kojem sada živi,  vremena pluralnog društva, sekulariziranog, koje ima  nove izazove i poteškoće. Često smo možda u opasnosti, kazao je biskup, da upiremo prstom u ta društva i one kojima smo poslani da im služimo, pa da ih onda sudimo i osuđujemo jer nisu onakvi kakvi bi trebali biti. Mi bismo htjeli da svi naši vjernici budu bolji od nas, i oko toga se trudimo, a nisu, pa nas to ljuti, pojasnio je biskup.

Povezao je to promišljanje s evanđeoskim ulomkom koji donosi Isusovu rečenicu: Ne sudite, da ne budete suđeni. Biskup je napomenuo kako je to dio iz Isusovog govora na gori, koji se sastoji od tri dijela, a s ovim ulomkom u Matejevu evanđelju (Mt 7, 1-5) počinje se govoriti kakvi bi trebali biti odnosi unutar kršćanske zajednice. 

„Naše svećeničko poslanje nije poslanje da sudimo i osudimo ovaj naraštaj u kojem živimo. Naše poslanje je da mu uime Božje služimo, da mu pokušamo biti proroci, da mu pokušamo govoriti, ne s visoka nego na jedan drugačiji način, svojim vlastitim životom, na način da primijete da imamo suosjećanje za njih, da nam je stalo do njih, da im budemo putokaz. To je poslanje svećenika u ovom vremenu. Ne da osudi i isključi, ne da bude grub ili spočitava osobi nego da spašava“, ustvrdio je biskup Uzinić te zahvalio zlatomisniku što je on upravo nastojao kroz svojih pedeset godina, poput svog imenjaka sv. Franje, prije svega govoriti svojim životom, „zato su Vas ljudi u svim Vašim župama voljeli“, a onda i koliko je mogao to je životom govorio i riječima pratio.

Neka to bude poticaj i svima nama, osobito nama mlađima, nastavio je biskup, da pokušamo u ovom novom vremenu biti manje oni koji će ga osuđivati i spočitavati mu kakvo je – takvo je kakvo je, to je naše vrijeme, nama je povjereno – kako bismo onda mogli biti i proroci i navjestitelji evanđelja Isusa Krista u tom vremenu. Da bismo to mogli, evanđelje sugerira, da svatko treba početi ne od drugih nego od samoga sebe.

Biskup je sa svećenicima podijelio i primjer kojeg je nuncij u Šibeniku ispričao na proslavi 50. godina kanonizacije Nikole Tavelića, o mladiću iz El Salvadora, koji je svjedočio na susretu mladih na Filipinima, a koji je razumio da se njegovo društvo i Crkva mogu početi mijenjati ako on krene od sebe i promijeni svoj četvorni metar. „Svatko od nas ako svoj kvadratni metar promijeni, ako krene od sebe, može postati graditelj boljeg svijeta. To onda znači ono,  najprvo izvaditi brvno iz svoga oka, kako bismo dobro vidjeli trunje u oku brata svoga, ne da bismo mu ga spočitavali nego izvadili“, dodao je biskup.

Osvrnuvši se na 50. jubilej, kazao je kako su jubileji uvijek vrijeme kada se ne gledaju mane i nedostaci, nema suđenja, nego ima samo zahvalnost. U nju treba uklopiti i oproštenje na raznim razinama i u svim smjerovima. Mi svećenici prepoznajemo da je to nešto bitno i da je vrijedno to obilježiti, napomenuo je biskup te nastavio kako je svaki jubilej uz zahvalno sjećanje na prošlost, trenutak i za pogled u sadašnjost i pogled prema budućnosti kako na zemlji tako i onoj u vječnosti, gdje čeka Gospodin čija pravda nije osuda nego milosrđe i koji neće suditi prema ljudskim mjerilima nego po svojim božanskim, a njegova božanska su Ljubav, pisana velikim slovom.         

U koncelebraciji u kapelici Svećeničkog doma bili su svećenici koji sa zlatomisnikom žive dijele svoje umirovljeničke dane u domu, zatim generalni vikar don Hrvoje Katušić i upravitelj Svećeničkog doma don Ivica Pervan. Među koncelebrantima bio je i slavljenikov nećak, župnik župe Svete Obitelji u Novoj Mokošici, don Marinko Šljivić, a na slavlju su, uz predstavnika rodbine, sudjelovali i djelatnici doma. Pjevanje je animirao don Božo Baničević.

Za svečanim objedom zlatomisnik Dragun zahvalio je biskupu i subratu don Stanku Lasiću na čestitkama i porukama te se spomenuo ovog dana na svoj način. Prisjetio se molitvom u misi svojih pokojnih roditelja, svih braće i sestara, mjesta u kojem se rodio te naglasio kako je za svakog svećenika potrebno da razumije zašto ide u svećenike te da ima volju biti dobar svećenik. Spomenuo se i dobrih osoba koje su u njegovom životu ostavili lijep trag kao i svjedoka vjere koji su ga upućivali na pravi put. Zahvalio je svima koji su se pridružili njegovom slavlju posebice osobama koje ih svakodnevno poslužuju te podijelio nekoliko zgoda iz svećeničkog života. 

Franjo Dragun rođen je 8. travnja 1943. godine od oca Šime i majke Mande Jurić u Zajezdi kod Kraljeve Sutjeske, Bosna i Hercegovina. Pučku školu pohađao je u Čatićima i Kraljevoj Sutjesci, gimnaziju u sjemeništu u Dubrovniku, a teologiju u Splitu. Za svećenika je zaređen u Rimu,  prigodom proglašenja svetim Nikole Tavelića, 22. lipnja 1970. godine.

Pastoralni rad je započeo 1970. godine u župi Goveđari, te potom 1973. na Koločepu, da bi nastavio od 1976.  u Račišću. Iz Račišća je premješten 1987. u Vela Luku, a nakon dvije godine počinje djelovati u župi Trsteno. Godine 1993. imenovan je upraviteljem župa Putniković (s Brijestom) i Žuljana. U kolovozu 2007. imenovan je upraviteljem župe u Osojniku. Od svibnja 2010. zbog zdravstvenih razloga se povlači iz pastoralnog djelovanja, a danas se nalazi u Svećeničkom domu u Dubrovniku.