Dotajnica Biskupske sinode Nathalie Becquart: Duh Sveti je na djelu

Papa Franjo uputio je u listopadu cijelu opću Crkvu na globalni sinodalni proces. Jedna od osoba odgovornih za organizaciju ovog procesa je francuska redovnica sestra Nathalie Becquart. U intervjuu s Christophom Brüwerom za Katholisch.de govori o iznenađenjima sinodalnog procesa, sumnjama nekih vjernika laika i viziji Crkve Božjeg naroda.

Sestro Nathalie, svjetski sinodalni proces traje od početka listopada i sada ulazi u završnu fazu. Koliko ste zadovoljni dosadašnjim radom biskupija?

Teško je reći jer još nismo dobili sve povratne informacije. No znamo da je biskupijska faza započela gotovo svugdje i da ima puno kreativnosti u provedbi procesa. I rekla bih da početne povratne informacije koje smo imali pokazuju vrlo dobro da ako je sinodalni proces osmišljen onako kako smo ga opisali u Vademecumu – kao duhovni razgovor, u slušanju Riječi Božje i slušanju jedni drugih – tako da nam ljudi govore da je to već urodilo dobrim plodom. I mnogi nam kažu da je to prvi put da ih je Crkva zapravo pitala što misle i što mogu pridonijeti. Papa Franjo je to uvijek iznova govorio, a kardinal Mario Grech i ja smo to također iznovice ponavljali: ovo je najvažnija faza sinode jer se radi o slušanju Božjeg naroda – u svoj njegovoj raznolikosti. Već sada s velikom radošću mogu reći: u cijeloj biskupijskoj fazi i u svemu što vidimo i čujemo, vidimo da je Duh Sveti na djelu i da se nešto događa. Naravno, tu su i poteškoće, izazovi i otpori. Ali to je normalno u procesu promjene. U konačnici se radi o sinodalizaciji, sinodskoj preobrazbi Crkve.

Je li u povratnoj informaciji bilo nešto što vas je iznenadilo, što niste očekivali?

Proces nije unaprijed napisan. Ne radi se o našim očekivanjima, već o iskrenom slušanju. Ipak, bila sam iznenađena kako su neke zemlje brzo preuzele proces, prevele dokumente, prilagodile pitanja i postavile timove. Ponekad su to zemlje za koje se nikada ne bi pomislilo da će se na takav način uključiti u sinodalni proces. Za mene je ova kreativnost bila iznenađenje, kao i energija koju su mnogi sinodalni timovi uložili u proces. Preporučili smo da ne bude jedna osoba zadužena za proces, već tim muškaraca i žena, svećenika, laika i redovnika, a u mnogim zemljama to je bio prvi put da postoje takvi biskupijski ili nacionalni timovi koji bi vodili proces. Iznenadila sam se koliko je mjesnih Crkava promišljalo o djelovanju Duha Svetoga i kako se sinodalnost može unijeti kroz kontakte, kulturu i različite jezike i stvarnosti u Crkvi. Jer nemaju sve mjesne Crkve tako dugo iskustvo s dijecezanskim sinodama ili sinodalnim procesima kao, na primjer, crkve u Francuskoj ili Njemačkoj. Sjećam se susreta s ljudima iz Laosa koji su mi rekli: ne znamo što je sinoda ili sinodalnost, ali naučit ćemo i pokrenuti ovaj proces.

Zbog ovih neistovremenosti koje ste upravo spomenuli, postoji li drugačije razumijevanje sinodalnosti?

Sinodalnost je zapravo jednostavan koncept: radi se o zajedničkom hodu i zajedničkom odlučivanju kao naroda Božjega, sa svim krštenima koji su pozvani da budu protagonisti. Ali provesti ovo u praksi je izazov. Sinodalnost je doista učenje kroz djelovanje. Nije dovoljno samo pročitati dokumente. To može pomoći, ali sinodalnost se istinski otkriva tek prakticiranjem. Ova sinoda je također svojevrsna sinodalna vježba u slušanju jedni drugih i Duha Svetoga. Ovo nije teorijski ili idealan put: polazište za sinodalni pristup je stvarnost i ona izgleda drugačije u različitim dijelovima Crkve. Sinodalna Crkva je Crkva mjesnih Crkava. Ovo je prvi put u crkvenoj povijesti da je cijela Crkva sazvana na sinodi i da su svi stvarno pozvani sudjelovati.

U veljači je u priopćenju tajništva Sinode rečeno da neki laici sumnjaju da će njihove molbe doista biti uzete u obzir. Je li ta zabrinutost opravdana?

Objavili smo prijedloge kako pripremiti sinteze, kao pomoć biskupijama i biskupskim konferencijama. Poanta je razumjeti ove sažetke ne kao akademski rad koji sažima nekoliko ključnih točaka, već kao čin duhovnog razlučivanja, uzimajući u obzir sve glasove, ali razlučujući koje plodove se mora podijeliti s biskupskom konferencijom ili univerzalnom Crkvom. Nije riječ o pisanju kateheze, nego o slušanju sensus fidelium-a, odnosno osjećaja vjere vjernika. Postoje određeni trendovi i Duh nam nešto govori kroz njih, ali Duh bi mogao govoriti i glasom manjina. Također, nitko ne bi trebao raditi ove sažetke sam, tako da se na povratne informacije gleda kroz više objektiva, da tako kažem. Problem je u tome što mnogi ljudi prirodno žele da njihove rečenice budu uključene u sažetak. Nije moguće, ali to ne znači da se nije poslušalo. Ljudski je da sažetak možda nije savršen, ali možemo biti sigurni da će se iste stvari pojaviti i preuzeti u drugim biskupijama. Ako je doista tako da glas Duha Svetoga govori kroz glas naroda, onda je nemoguće da se neke stvari ne spominju.

Vi ste prva žena koja ima pravo glasa u rimskoj Biskupskoj sinodi i sami ste svoje imenovanje dotajnicom opisali kao “snažan znak”. Osjećate li pritisak jer vas vjerojatno motri puno žena?

Osjećam se kao mala karika u dugom lancu i ovdje sam jer je toliko žena prije mene radilo u korijenima Crkve i u drugim dikasterijama. I živim u toj dubokoj povezanosti s toliko žena i laika posvuda. Moja pozicija ima neku vidljivost i da, rekla bih da je to odgovornost. Ne radi se o meni, ali mnoge žene mi kažu da je to što sam na ovoj poziciji za njih znak nade. Trudim se biti glas mnogih žena dok živim skromno i duhovno. Trudim se služiti Crkvi i s drugima predstavljati žensko lice Crkve. Pitanje uloge žene u Crkvi znak je vremena i doista je jedno od ključnih pitanja današnjice.

Sinodalni put u Njemačkoj traje oko dvije i pol godine. Cilj svjetskog sinodalnog procesa također je integrirati takve nacionalne procese. Je li to uspjelo u Njemačkoj?

Crkva u Njemačkoj odlučila je učiniti ovaj drugi sinodalni proces. Oni to rade na svoj način. Ali oba sinodalna procesa služe sinodalnoj preobrazbi Crkve ili pokušavaju pomoći Crkvi da postane sinodalna. U drugim dijelovima svijeta postoje također sinodalni procesi ili biskupijske sinode. Australija, na primjer, trenutno održava plenarno vijeće. Poziv svjetskog sinodalnog procesa naš je oblik čitanja sinodalnog iskustva i razlučivanja što bi trebao biti sljedeći korak. Ova sinoda je na neki način poziv Crkvi u Njemačkoj da preispita svoj sinodalni put. Jer iznova učimo sinodalnost i shvaćamo da to nije lako. Globalna sinoda je za svakoga, a postoje zemlje i biskupije koje osim toga imaju još jedan sinodalni proces. Ali to je ista Crkva koja je pozvana da postane sinodalna i da ima sinodalni proces. To je proces, tako da se ne može govoriti o uspjehu ili neuspjehu. Radi se o razlučivanju plodova i odlučivanju koji bi trebali biti sljedeći koraci.

Imam dojam da se posljednjih mjeseci i godina sve češće koristi riječ sinodalnost. Koje je značenje sinodalnosti za Crkvu danas?

Sinodalnost nije novost. To je konstitutivna dimenzija Crkve. Crkva je misionarska zajednica i njezino je vodstvo od početka bilo kolegijalno i sinodalno. Možemo pročitati u knjizi Djela apostolskih – osobito u 15. poglavlju – da su se, kad bi došlo do pitanja ili sukoba, svi skupili, molili i zajedno odlučivali. Tako je u prvim danima Crkve bilo puno sinoda i sabora, ali onda je iz raznih razloga Crkva izgubila tu tradiciju. Ne u potpunosti, ali fokus je bio više na viziji Crkve kao institucije i savršenog društva. Danas ponovno otkrivamo sinodalnost kao plod Drugog vatikanskog koncila, jer je vizija sinodalnosti ukorijenjena u viziji Crkve Božjeg naroda. U dugim godinama i stoljećima hijerarhijskog pogleda na Crkvu izgubili smo osjećaj da smo najprije zajednica. Izazov je danas provoditi sinodalan pastoral i sinodalno upravljanje. Daleko nam je to, jer imamo toliko stoljeća klerikalnog pogleda na Crkvu kojeg se trebamo riješiti. Moramo ponovno otkriti viziju Crkve u kojoj smo, prije svega svi zajedno kršteni, pozvani biti misionarski hodočasnici i Božji narod koji zajedno nosi poslanje, misiju. Riječ je o doživljavanju Crkve kao Crkve braće i sestara u Kristu. Ovdje bi svi trebali imati svoj glas – pogotovo najsiromašniji ili oni koji inače nemaju glasa. Međutim, za stvarno prakticiranje ovoga potreban je dug put pokajanja.