Dr. Ančić podsjetio je da je nakon svoje prve socijalne enciklike „Laudato si’“ (2015.) papa Franjo prije nepune godine dana objavio i drugu pod naslovom „Fratelli tutti“ (FT) o bratstvu i socijalnom prijateljstvu (2020.). Dr. Ančić je u predavanju predstavio sadržaj i poruke drugoga poglavlja enciklike „Fratelli tutti“. Ono je teološka srž dokumenta i ključ za njegovo pravo razumijevanje.

Promišljanje je podijelio u tri dijela. U prvom dijelu je ocrtao neke važne značajke enciklike i njezino mjesto u korpusu učiteljskih socijalnih dokumenata. U drugom dijelu iznio je poruke i poticaje koje na temelju Isusove biblijske prispodobe o milosrdnom Samarijancu papa Franjo iščitava za probleme našega današnjeg svijeta. Na kraju je naveo dva primjera kako enciklika potiče promišljanje prema novim perspektivama.

Govoreći o značajkama enciklike „Fratelli tutti“, dr. Ančić istaknuo je da ta enciklika koju je papa Franjo potpisao na grobu sv. Franje u Asizu 3. listopada 2020. uoči spomendana toga sveca, a sutradan proglasio, spada u vrlo opširan naučiteljski dokument. Tekst je podijeljen na osam poglavlja, obuhvaća 287 brojeva i ima 288 bilješki. One jasno svjedoče o tome koga papa Franjo povrh svojih nagovora, homilija, obraćanja, poruka i dokumenata citira i na koga se poziva. Opažamo da to nisu samo njegovi prethodnici na Petrovoj stolici, ili pak dokumenti vatikanskih kongregacija kao što je to bila uglavnom dosadašnja praksa Rimskih prvosvećenika. Papa Franjo se sve više referira na izjave biskupskih konferencija, pojedinačne svece pa i svjetovne autore, a u ovoj enciklici i na Dokument o ljudskom bratstvu za mir u svijetu i zajednički suživot (Abu Dhabi 2019.) potpisan s predstavnicima islama.

Dr. Ančić zanimljivim je ocijenio zastupljenost pojedinačnih referenci i na koje se autore odnose. Na sedamnaest mjesta nalazimo bibliografske reference na prethodnu encikliku „Laudato si’“, dvanaest puta Franjo se poziva na socijalnu encikliku svoga prethodnika Benedikta XVI. „Deus caritas est“ (2009.), trinaest puta se referira na socijalne enciklike Ivana Pavla II., a dvanaest puta upućuje na dokumente raznih katoličkih biskupskih konferencija među njima i na hrvatske biskupe u kontekstu njihove izjave o opraštanju (FT 253: Pismo o 50. obljetnici završetka Drugoga svjetskog rata 1995): „Svakoj nevinoj žrtvi dugujemo jednako poštovanje. Tu ne može biti etničkih, konfesionalnih, nacionalnih niti političkih razlika“.

U uvodnim brojevima (FT 1-4) Papa na nekoliko mjesta izričito navodi da mu je glavno nadahnuće dao sv. Franjo Asiški od koga je preuzeo ne samo naslov Fratelli tutti nego i temeljnu ideju tj., promišljanje o sveopćem bratstvu, san o bratskom društvu i pozivu na ljubav koja nadilazi sve prostore i prepreke, pojasnio je predavač.

Dr. Ančić istaknuo je da jedna važna značajka enciklike zavrjeđuje osobitu pozornost. Polazeći od dosadašnjih socijalnih dokumenata Katoličke Crkve mnogi su komentatori isticali da ovom tekstu pape Franje nedostaje teološke sustavnosti i kritičke analize današnje socijalne zbilje. To je zaista opravdana zamjerka. Gledano iz te perspektive ona označava odmak od dosadašnje katoličke tradicije i po stilu i nakanama ne uklapa se u red socijalnih enciklika. No s druge strane Papi valja priznati njegov vlastiti stil, način izražavanja i obraćanja koji ima svoju opravdanost. On, naime, želi više taknuti ponajprije ljudsko srce i na nj apelirati nego se oslanjati samo na argumentacijsku snagu koja ide prema umu (vidi: Peter Kardinal Turkson i Peter Schallenberg, Fratelli tutti. Eine theologische Sozialethik der politischen Liebe 3-4). Ova značajka enciklike jasno je uočena u brojnim osvrtima. Stoga se zacijelo može ustvrditi da je u tom tekstu manje riječ o sustavnom razmišljanju o socijalnoj etici i socijalnom nauku Katoličke Crkve, a više o individualnom moralnom apelu, o snu i viziji sveopćeg bratstva za novi svjetski poredak pa ga tako valja i iščitavati. Nema sumnje da je naglasak u „Fratelli tutti“ pomaknut od teološko-etičkog promišljanja socijalne stvarnosti prema proročko-socijalnoj kritici velikih problema današnjice. Taj pomak je autor Christian Spiess izrazio sintagmom: Ljubav i bratstvo umjesto ljudskih prava i pravednosti (C. Spiess,Liebe und Brüderlichkeit statt Menschenrechte und Gerechtigkeit?, u: Theologisch-praktische Quartalschrift 169 [ 2021], 72-81), protumačio je dr. Ančić.

U predavanju je pojasnio da teološki ključ za razumijevanje cijele enciklike pruža drugo poglavlje pod naslovom „Stranac na cesti“. Bibličar Thomas Söding je naslov svojega komentara ovoga poglavlja, spretno izrazio riječima: „Milosrdni Samarijanac u akciji pružanja prve pomoći. Isusova prispodoba kao teološki ključ za Fratelli tutti“ (Der Barmherzige Samariter im Noteinsatz. Das Gleichnis Jesu als tehologischer Schüssel zu Fratelli tutti, u: Unter Geschwistern?, 45-56). Uvod u taj središnji tekst daje prvo poglavlje enciklike u kojemu papa Franjo pod naslovom „Sjene zatvorenog svijeta“ ocrtava tmurnu sliku današnjega svijeta punog proturječnosti i nepravde. S nekoliko natuknica Papa upućuju na današnje goleme probleme i oštro ih kritizira: snovi se ruše, pandemija bjesni, svijet je bez plana i dostojanstva, nema jasnog smjera, širi se besramna agresivnost, informacije su bez mudrosti, u globaliziranom svijetu vlada pravo jačega itd.

Ipak taj opis ne završava prijetnjom i pesimizmom nego u zadnja dva broja prvoga poglavlja ukazuje na mnoge putove nade (FT 54-55). „Bog nastavlja sijati sjeme dobra u svijetu“ što smo prepoznali za vrijeme pandemije kad su mnogi požrtvovno služili ugroženima svjedočeći da se nitko ne spašava sam. Papa Franjo poziva na nadu koja je duboko usađena u ljudska srca „i uzdiže duh do uzvišenih stvarnosti kao što su istina, dobrota i ljepota, pravda i ljubav“ (FT, 55). Nada za turobnu stvarnost koju proživljavamo ima svoje ime, a to je Isus Krist i svoj uzor u milosrdnom Samarijancu. Od te prispodobe koju je Isus pripovjedio prije dvije tisuće godina i o kojoj papa Franjo progovara u drugom poglavlju (Lk 10,25-37) otvara se pogled za otvoreni svijet i otvoreno srce, za dobru politiku i dijalog, za socijalno prijateljstvo i susret ljudi, kultura i religija (Söding, 46).

Prema riječima dr. Ančića, čini se da je odlučujući razlog zašto je papa Franjo u ovoj enciklici uzeo prispodobu o milosrdnom Samarijancu njegova nakana da u globalnim krizama ekonomije i ekologije istakne međusobnu povezanost ljubavi prema Bogu i ljubavi prema bližnjemu.

U prispodobi kod Samarijanca zapažamo odlučujući moment da njegov pogled otvara njegovo srce. On spoznaje tko je njegov bližnji što ga treba ljubiti mislima, riječima i djelima i tako postati njegov bližnji. (Söding, 49). U ovoj prispodobi Isus ne spominje izričito Boga, a njegov sugovornik zakonoznanac prihvaća da ljubav prema Bogu traži ljubav prema bližnjemu što vrši Samarijanac koji od potencijalnog neprijatelja postaje najveći uzor. Radnja prispodobe o milosrdnom Samarijancu odvija se u vremenu u kojemu nije bilo infrastrukture prve pomoći i socijalne zaštite od razbojnika nego je sve ovisilo o inicijativi i vlastitom djelovanju dobrih ljudi. Isus je stvorio figuru milosrdnog Samarijanca koja je inspirirala brojne dobrotvorne udruge, političke inicijative i zdravstvene institucije, recipirana je izvan židovstva i kršćanstva jer njegova samilost nije ponižavajuća već utješna i poticajna. Stav i djelovanje Samarijanca nisu ograničeni na plemensku ili nacionalnu pripadnost nego su izraz sveobuhvatne moralnosti bez obzira na dob, religiju, kulturu ili epohu. Ovaj univerzalni oblik ljubavi prema bližnjemu otkriće je biblijskog monoteizma koji u Isusu nalazi svoj glas i svoj izraz (Söding,51). Prispodoba o dvostrukoj zapovijedi ljubavi ne veli da samo onaj ljubi tko vjeruje nego nam kaže da nema ljubavi prema Bogu bez ljubavi prema bližnjemu i donosi primjer da stranac suočen s mnogim predrasudama čini ono što je potrebno i pravo, protumačio je dr. Ančić.

Tijekom svoga razmišljanja o prispodobi papa Franjo se zaustavlja meditativno na pojedinim prizorima i likovima: napušteni čovjek u potrebi, ravnodušni prolaznici koji okreću leđa, stranac koji pomaže i postaje bližnjim. Ti su redci stanoviti ispit savjesti. Čitatelj se pritom susreće sa izravnim osobno postavljenim pitanjima: U kojoj se od tih osoba ti prepoznaješ? Kome si ti nalik? (FT 64). Papa razotkriva naše slabosti kada veli: „Napredovali smo na mnogim poljima, ali smo u našim razvijenim društvima nepismeni u praćenju, brizi i pomaganju najslabijih i najugroženijih“ (FT, isto). Navodi brojne današnje napasti – simptome bolesnog društva – koje treba prepoznati: ravnodušnost prema drugima, usredotočenost na vlastite potrebe, okretanje leđa patnji i dr. Zatim poziva na temeljni izbor koji moramo učiniti: „Suočeni s tolikom patnjom, tolikim ranama, jedini je izlaz biti poput dobrog Samarijanca“ (FT 67). Dopustimo da nas uzdrma ljudska patnja i ne zaboravimo da smo stvoreni „za puninu koja se može postići samo u ljubavi“.

Svatko od nas mora proći kroz unutarnju borbu u oblikovanju vlastitog identiteta prema putu ostvarivanja ljudskog bratstva. Danas je sve više ranjenih osoba. Svakodnevno smo suočeni s izborom biti dobrim Samarijancem ili ravnodušnim prolaznicima. Povijest ranjenog na cesti ponavlja se u današnjim situacijama, sličnim konstelacijama, s novim osobama i izazovima. Papa Franjo veli: „Isus se pouzdaje u bolju stranu ljudskog duha i ovom prispodobom ga potiče da prione uz ljubav, vrati dostojanstvo ranjenoga i spasi ga, i izgrađuje društvo dostojno toga imena”(FT 71). U našem globaliziranom svijetu postoje mnogi načini ravnodušnog prolaska pokraj teško ozlijeđenih. Čak i religiozni ljudi ili oni posvećeni bogoslužju poput svećenika i levita iz prispodobe mogu okrenuti glavu na drugu stranu. To ukazuje na činjenicu „kako vjerovanje i štovanje Boga nisu jamstva života kakav je Bogu mio“, veli papa Franjo i navodi riječi sv. Ivana Zlatoustog: „Želiš li doista počastiti Kristovo tijelo? Tada ga ne preziri kad je golo“. (FT,74).

Treba početi iznova poziva papa Franjo pri kraju drugoga poglavlja svoje enciklike (FT 77-85). Svaki dan pruža novu priliku da pokažemo svoje bratstvo na djelu da i mi budemo dobri Samarijanci. Izgradimo svijet u kojemu ne bježimo od boli, budimo graditelji novih društvenih veza. „Neka drugi i dalje gledaju na politiku ili gospodarstvo kao arene za vlastite igre moći. Mi jačajmo ono što je dobro i stavimo se u službu dobra“(FT 77). Poteškoće koje se čine ogromnima prilika su za rast a ne izgovor za pasivnu tugu. Udružimo se zajedno u zauzimanju za ranjene u društvu ne očekujući priznanje i zahvalnost. Prepoznajmo zaokret u pristupu : tko je moj bližnji? Židov Isus ne poziva nas da pitamo tko su ti koji su nam blizu, nego da mi postanemo bližnji drugima, prevladavajući sve kulturne i povijesne prepreke i svjedočeći ljubav koja se otvara svima. Na kraju podsjeća na Isusove riječi iz Matejeva evanđelja (Mt 25,40.45) da u svakom napuštenom i isključenom bratu treba prepoznati samog Krista, protumačio je predavač.

Dr. Ančić osvrnuo se na dvije perspektive enciklike. Paul M. Zulehner, poznati pastoralni teolog iz Beča, nedavno je u svojemu prilogu za jedan katolički tjednik pod naslovom: Tko je zapravo moj bližnji? postavio tezu: Bez sveobuhvatne solidarnosti ne mogu se prevladati sadašnji globalni izazovi kao što su siromaštvo, ratovi, klimatske promjene, migracije, pandemija. Zato se zapovijed ljubavi prema bližnjemu danas mora tumačiti na nov način (Wer ist eigentlich mein Nächster?, u: CiG 11/2021, 3-4). Autor razlikuje tri razine solidarnosti među ljudima: mikrosolidarnost, mecosolidarnost i makrosolidarnost. Pita se: Kako doći do makrosolidarnosti? Može li Crkva sa svojim biblijskim potencijalima pružiti resurse?

Njegov odgovor može se sažeti u sljedećem: Biblijski tekstovi onako kako ih sada uglavnom čitamo i razumijemo nisu sposobni kao inspiracija i legitimacija makrosolidarnosti. Mi osporavamo biblijsku zapovijed tako da ne dopuštamo ljudima koji su u nevolji (a dalje su od nas) da nam postanu bližnji. Ljubav prema bližnjemu se zato mora proširiti od mikrosocijalnog prema makrosocijalnom obliku (Mt 25, dobri Samarijanac). Rečenica: ne možemo svima pomoći, mora se u novom čitanju Biblije preokrenuti u „moramo zajedno pomoći svima“. Strah je zapreka solidarnosti. Protiv straha pomaže samo pouzdanje u Boga koje razvija oslobađajuću snagu.

Govoreći o drugoj perspektivi, dr. Ančić naveo je da na kraju drugog poglavlja enciklike papa Franjo veli: „Ponekad me rastuži činjenica da je, unatoč tome što je imala brojne motivacije, Crkvi trebalo toliko dugo da odlučno osudi ropstvo i razne oblike nasilja. Danas, napredovanjem duhovnosti i teologije, nemamo opravdanja” (FT 86). To priznanje Michael Seewald uzeo je kao povod da prouči kako se papa Franjo odnosi prema dosadašnjim propustima i pogreškama Crkve (“Duch die Weiterentwicklung von Theologie und Spiritualität haben wir heute keine Entschuldigung mehr” (FT 86) Zum Problem der Lehrentwicklung in der Enzyklika Fratelli tutti, u: Ursula Nothelle-Wildfeuer – Lukas Schmitt (prir.)Unter Geschwistern?, 107-122).

Autor konstatira da papa Franjo u enciklici navodi tri tematska područja na kojima se dogodio razvoj crkvenog nauka i u kojima i sam sudjeluje: u stavu prema ropstvu, stavu prema smrtnoj kazni i prema ratu. Što se tiče ropstva, žalosti ga činjenica da se Crkva u tom pitanju dugo vremena suzdržava da odbaci i osudi ropstvo i različite oblike nasilja. S obzirom na smrtnu kaznu, promijenio je broj 2267 Katekizma Katoličke Crkve koji se odnosi na smrtnu kaznu. Dosadašnji stav je bio da zakonite javne vlasti mogu u krajnje teškim slučajevima odrediti smrtnu kaznu. Papa Franjo označava smrtnu kaznu kao onu koja je protivna evanđelju, njezino donošenje je nedopustivo „jer ugrožava nepovredivost i dostojanstvo osobe“ te se odlučno zauzima za njezino ukidanje u cijelom svijetu.

Što se tiče rata, Drugi vatikanski (GS, 79) veli da se ne može zanijekati pravo na „zakonitu obranu“ kad su isključene sve mogućnosti mirnih pregovora. Papa Franjo u FT (258) veli da je rat neopravdan i više se ne može promatrati kao rješenje. Ne navodi niti negira legitimnost obrane kad je neka država u svojoj egzistenciji izložena agresoru.