Dr. Ante Bekavac o doprinosu pape Franje moralnoj teologiji enciklikom 'Fratelli tutti'

„Pogrešni antropocentrizam dovodi do pogrešne etike, a praktički relativizam je opasniji od doktrinarnoga“ i „gdje nema unutarnje okrenutosti moralnom dobru, događa se moralno raspadanje na svim razinama osobnog i društvenog života“ važne su poruke pape Franje koje je u izlaganju pojasnio dr. Bekavac, uz izazovno pitanje za raspravu svih dionika suvremenog društva: „Može li se doći do moralnog konsenzusa, a da on nije relativizam?“.

„Papa Franjo od početka je slijedio stope svojih prethodnika i artikulirao moralnu viziju koja korijen ima u evanđelju i u dubokoj je vezi s Kristovom osobom. Ta moralna vizija je duboko kristocentrična – koncilska. Za papu Franju, kršćanski moralni život je ono što je Benedikt XVI. rekao u Deus caritas est – susret s osobom Isusa Krista koja daje smjer i konačni pravac kršćanskom moralnom življenju i djelovanju“, poručio je dr. Bekavac, naglasivši da u toj Papinoj enciklici „kršćanski moral znači susret“.

„To je odgovor na susret, odgovor na lice drugoga, preuzimanje odgovornosti za osobu, svijet u cjelini, društvo. Kršćanski moral nije voluntarizam niti gigantski napor, nije niti spiritualizam ni gnosticizam, ni pelagijanizam koji je zaogrnut u moderno tržište duhovnog supermarketa; on nije niti kantovski ishod imperativa autonomnog razuma, već jednostavno odgovor na poziv, odgovor pokrenut evanđeljem i licem Isusa Krista koji se utjelovio u našu ljudskost. Obnovljena vizija i doprinos pape Franje u obnovi moralne teologije ima svoj korijen u koncilskom nauku, u bogatom pologu vjere Crkve, jer evanđelje odgovara na najdublja pitanja ljudskog srca, a to je pitanje o sreći (FT 277)“, poručio je dr. Bekavac.

Predavač je rekao da se Franjin doprinos razvoju moralne teologije ogleda i „u načinu na koji se u Isusu prepoznaje razapeta i uskrsnula Božja riječ osobno, iz čega se nadahnjuje sav moralni život i nauk Crkve. Prepoznavanje toga izvora u enciklici Fratelli tutti jedan je od najvažnijih zadataka suvremene moralne teologije, a pontifikat pape Franje predstavlja novi, snažan poziv moralnim teolozima da bolje cijene i utjelovljuju kristološku viziju moralnog nauka koju je snažno istaknuo Koncil i koju pokazuje papa Franjo. Odgovor na izazove i probleme našeg vremena i teologije nije u konzervativizmu ni fundamentalizmu, niti u povratku prevladanim ponašanjima i oblicima koji nemaju snagu preobrazbe, nego u koncilskom prepoznavanju znakova vremena, jer kršćanska vjera nije zatvoren sustav, nego živi nauk koji zna pokrenuti srca ljudi prema Dobru i Istini“ istaknuo je dr. Bekavac, podsjetivši da je već Drugi vatikanski koncil potaknuo obnovu i razvoj moralne teologije.

„To je teška i složena zadaća pred teolozima kako bi mogli odgovoriti na suvremene izazove koje nameće suvremena kultura, društvo, politika, ekonomija. Već je Koncil istaknuo da su današnje promjene povezane s opsežnijom nutarnjom preobrazbom“, rekao je predavač.

„U razvoju moralne teologije pribjegavanje nostalgičnim učinkovitim odgovorima na sadašnje izazove bilo bi kontraproduktivno i štetno. To pokazuje papa Franjo, pozivajući nas da pridonosimo cjelovitom ljudskom razvoju polazeći od vrijednosti bezuvjetnog ljudskog dostojanstva. Moralna vizija je priopćavanje istinitoga, prakticiranje dobra, koja je povezana s kategorijom lijepoga“, citirao je predavač  profesora moralne filozofije Massima Borghesija.

Dr. Bekavac smatra da „papa Franjo iz bogate riznice vjere iznosi novo i staro, podsjećajući nas na vlastiti poziv – a to je vraćanje izvorima, usredotočenje na bitno (štovanje Boga i ljubav prema bližnjemu) što tvori srce kršćanske moralne poruke i obnove u duhu koncilskog naloga čiji je najzreliji plod upravo nauk pape Franje u enciklici Fratelli tutti“.

Prema enciklici FT, uzroci suvremene krize su „uspavana ljudska savjest i udaljavanje od vjerskih, moralnih vrijednosti te dominantni individualizam koji, nošen materijalističkom filozofijom, diviniziraju čovjeka i materijalne vrijednosti, zatvarajući obzore transcedentnim načelima“.

Papa Franjo upozorava na pogrešni antropocentrizam, zagušljivo zatvoreni individualizam i „poziva cijelu Crkvu da, vjerna bogatom pologu istine koju je primila od Isusa Krista, nastavi razmišljati, tražiti rješenja u plodnom dijalogu s uvijek novim povijesnim situacijama te otkrivati uvijek svježu i nadahnjujuću novost kršćanske vjere u Gospodina Krista“, rekao je dr. Bekavac. Smatra da je „na tom tragu i enciklika FT pape Franje: razvijanje nove sinteze kršćanske vjere kao odgovor na goruće moralne, etičke, društvene, političke izazove našeg vremena (migracije, globalizacija, pandemija, komunikacije, politika, stvaranje otvorenog svijeta, dijalog i socijalno prijateljstvo, izgradnja kulture mira)“.

„Ta se enciklika može čitati i kao odgovor na individualizam i individualističku etiku koja karakterizira postmoderno društvo“, rekao je dr. Bekavac, podsjetivši u tom kontekstu na poruku iz koncilske konstitucije Gaudium et spes o Crkvi u suvremenom svijetu: „Duboka i brza promjena prilika sve hitnije zahtijeva da ne bude nikoga koji bi, zato što ne pazi na stvari ili je tromošću zakočen, pristao na puku individualističku etiku“.

„Individualizam čovjeka ne čini slobodnim ni ravnopravnim. Pokretačka snaga radikalnog individualizma je umišljanje vlastite samodostatnosti i ostvarenje individualnih ambicija, bez osjećaja za opće dobro, prema FT 105“, rekao je predavač.

„Eksplicitne kritike individualizma i nadvladavanje individualističke etike moguće su samo razvijanjem socijalnih vrlina koje su usko povezane s cjelovitim razvojem ljudske osobe. Za moralno dobro potrebno je sazrijevanje u moralnim vrijednostima koje vode cjelovitom razvoju ljudske osobe, što znači da osoba hoće moralno dobro zbog njega samoga. Osoba je u svojoj moralno – antropološkoj strukturi upućena na Dobro i Istinu“, poručio je dr. Bekavac, upozorivši da individualistička etika ljudsku osobu poima istrgnutu iz svih društvenih i antropoloških datosti i konteksta iz kojeg se ona ne razumijeva kao osoba sa svojim apsolutnim i nepovredivim dostojanstvom.

„Papa Franjo ističe da zdravi razvoj osobe i društva ovisi ponajprije o poštivanju ljudskog dostojanstva, iz čega proizlazi traženje istine i privrženost temeljnim istinama, što osobu i društvo čini plemenitim. Papa Franjo smatra da je opasnost bešćutnog individualizma posljedica neetičke angažiranosti (lijenost) u traženju vrijednosti, moralnog dobra“ rekao je dr. Bekavac, podsjetivši da je u koncilskoj deklaraciji Dignitatis humae o slobodi vjerovanja, istaknuto da ljudsko dostojanstvo traži slobodu traganja za istinom i „da se ta istina ne nameće drugačije, doli snagom same istine koja u dušu ulazi istodobno blago i snažno“.

„Relativizam koji ide pod ruku s individualizmom nosi opasnost nametanja vlastite istine. Svi ljudi pred moralnim zahtjevima su jednaki, a to znači ponajprije u moralnom zahtjevu ljudskog dostojanstva. Upravo je ljudsko dostojanstvo temelj i konsenzus od kojega treba poći u traganju za istinom. Dostojanstvo ljudske osobe zahtijeva dijalog, racionalne argumente, razne perspektive te ne isključuje mogućnost da je moguće doći do nekih temeljnih istina koje se uvijek moraju zastupati. To ne znači relativizam, nego da vrijednost i istina u sebi nadilaze ograničene ljudske perspektive i da nisu zapreka u traganju za istinom putem dijaloga“, poručio je dr. Bekavac, rekavši da je u takvom promišljanju papa Franjo nadahnut dubokom koncilskom vizijom: „To znači razumijevanje transcendentnosti ljudske osobe, sposobnost kritičkog i dijalektičkog i oslobađanje jezgre istine od ideologija u koje je umotana“.

Prema FT 273, suvremena subjektivistička, relativistička i utilitaristička stremljenja „pretendiraju na apsolutizaciju“, a to „nosi opasnost da se prometnu u skrivene, kamuflirane i podmukle načine djelovanja šireći relativističku etiku, totalitarizam neograničene i samodostatne slobode kojoj je oduzeto svako moralno uporište te prijeti iskorjenjivanjem čovjeka kao osobe“.

„Doprinos pape Franje razvoju moralne teologije je u činjenici da je duboko svjestan moralno-etičkih izazova za Crkvu i društvo da u ovom vremenu krize prepoznamo dostojanstvo svakog čovjeka, svake ljudske osobe, kako bi se ‘objavljena istina mogla uvijek dublje uočavati, bolje razumjeti i prikladnije izlagati’. Već je Koncil u Gaudium et spes istaknuo moralno načelo da ‘Počelo, subjekt i svrha svih društvenih ustanova jest i mora biti ljudska osoba, kao ona koja po svojoj naravi u svemu ima potrebu za društvenim životom’“.

Koncilski nauk je da se Sin Božji svojim utjelovljenjem sjedinio sa svakim čovjekom. Onda postaje jasno u čemu se sastoji doprinos pape Franje razvoju moralne teologije“, poručio je dr. Bekavac, potaknuvši da tim kompasom Crkva treba ići ususret moralnim izazovima: „uvijek polazeći od Evanđelja kao norme vjere, sazrijevajući u razvijanju svojih odnosa sa svijetom’. (GS, 43).

„Enciklika Fratelli tutti pokazuje kako vjera ne zanemaruje autonomiju svjetovnoga, nego potvrđuje, pročišćuje i vodi prema cjelovitom razvoju. Kršćanska vjera je jamac sigurne moralne spoznaje jer nudi pravi smisao života po Kristu. Ono što papa Franjo ističe i što se može vidjeti kao kršćanski novum i njegov doprinos razvoju moralne teologije je specifičnost kršćanske motivacije u moralnom životu i djelovanju, stvarajući novu klimu, novu kulturu, umijeće susreta s drugima i drugačijima, da oni to mogu i smiju biti bez osude i odbacivanja, tražeći uvijek ono što nas spaja (FT 218)“, istaknuo je dr. Bekavac.

Opisao je duh suvremenog svijeta koji se nalazi u stalnoj promjeni, a zahvaćen je raznim krizama: ekonomskim, financijskim, ekološkim, političkim, migracijskim. Događaju se ratovi, sukobi, mržnja, nasilje, nejednakosti, nepravedna raspodjela stvorenih dobara.

„To su sve i moralni izazovi s kojima se suočava Crkva i teologija. Uzrok svega je dekadentni humanizam lišen transcendencije, temeljen na kulturi ravnodušnosti i odbacivanja. S tim temama papa Franjo hrabro se suočio i u svjetlu evanđelja predložio obnovu kršćanskog moralnog života“, poručio je dr. Bekavac.

Predavač je rekao da „svako ljudsko djelovanje, u svim područjima, uključuje određeno shvaćanje čovjeka – antropologiju i otkriva vrijednosti koje se pokazuju u učincima rasta i razvoja“.

„No, ljudska osoba posjeduje jedinstvenu relacijsku prirodu i racionalnost te je u stalnoj potrazi za otkrivanjem smisla i više vrijednosti koje se ne mogu svesti samo na logiku potrošnje, politike, ekonomiju. Moralna teologija je na raskrižju. Pitanje je kojim putem treba krenuti kako bi se osiguralo da se nastavi Koncilom započeta obnova moralne teologije, što podrazumijeva i obnovu kršćanskog moralnog života koji bi trebao donijeti plod za život svijeta“, poručio je u dijaloškoj otvorenosti ukorijenjenoj u Krista, utjelovljenu Istinu i Dobro, najvećeg i božanskog relatora, moralni teolog dr. Ante Bekavac.