Razmatranje teologinje Anamarije Jukić-Ivandić o doprinosu pape Franje moralnoj teologiji

Osvrt na tu apostolsku pobudnicu o pozivu na svetost u suvremenom svijetu Ivandić je prožela zanimljivim i izazovnim osobnim tumačenjima kako ona doživljava i u čemu vidi novost u razvoju moralne teologije s obzirom na Papin pristup temi svetosti u suvremenom svijetu.

Volim Franjin stil pisanja: on je mekan, nježan, blag i okrjepljujući, a opet jasan, izravan i prodoran

Predavačica je pohvalila pristupačnost u načinu Papinog pisanja. „Volim Franjin stil pisanja: on je mekan, nježan, blag i okrjepljujući, a opet jasan, izravan i prodoran, nipošto nauštrb važnih misli i uputa koje su itekako potrebne današnjem čovjeku, osobito kršćaninu. Način govora pape Franje u kojemu nam se direktno obraća, bez okolišanja, ne dozvoljava nam da okrenemo glavu, da se distanciramo i mislimo kako se to nas ne tiče“ rekla je Ivandić, istaknuvši da smo svi pozvani na svetost.

„Ali, kada papa Franjo o tome piše, osobito u drugom licu jednine, nemamo se gdje sakriti od njegovih riječi, ne možemo se izvlačiti na nekakvo objektivno, intelektualno-teološko umovanje, nego smo pogođeni u dubini svoga srca“, smatra Ivandić.

Kada Papa kaže: „Neka sve bude otvoreno Bogu i zato biraj njega, uvijek iznova biraj Boga“ (GE 15), „nemamo se gdje izmigoljiti i držati kao da se to nas direktno ne tiče. Franjo nam se obraća upravo tamo gdje se nalazimo. I kada citira sv. Franju Saleškoga: „Postoje nadahnuća koja služe samo tome da na izvanredan način usavrše uobičajene stvari koje činimo u svome kršćanskom životu“, objašnjava da samo trebamo pronaći savršeniji način kako bismo živjeli ono što već radimo. Zvuči jednostavno, lako, divno, ali Franji je jasno da je velika stvar ako bismo uopće uspjeli pokušavati ljubiti druge kao što je Gospodin nas ljubio (GE 18). On kaže: „Ne možeš rasti u svetosti bez predavanja svega sebe, tijela i duše, dajući najbolje od sebe u tom nastojanju“(GE 25)“, rekla je Ivandić.

Papa Franjo imperativ stavlja na pastoralnu predanost i zauzimanje

Papa u nekoliko navrata naglašava „kako mnogi od nas svetost poistovjećuju samo s kontemplacijom, traženjem unutarnjeg mira, povlačenjem u osamu, spokojem i paradoksalno, s odbacivanjem služenja. Naprotiv, Franjo imperativ stavlja na pastoralnu predanost i zauzimanje, na to da možemo živjeti kontemplaciju i usred djelovanja, da se sve navedeno može uklopiti u naš put ka svetosti. Iznova raskrinkava licemjerje onih čije je zauzimanje u svijetu nošeno ohološću, potrebom da se pokažu pred drugima ili čak tjeskobom, umjesto da svi napori koje činimo imaju evanđeosko značenje i da nas sve više poistovjećuju s Isusom Kristom (GE 28)“, prenijela je Papine uvide Ivandić, smatrajući da „papa Franjo na očinski način upozorava na naše samozavaravanje koje se hrani apsolutizacijom slobodnog vremena koje nam onda nekontrolirano izmiče iz ruku, ostavljajući nas duhovno praznima i nesposobnima za istinsko služenje, a na kraju će nas dovesti do toga da se suočimo s istinom o sebi koja nas može iznenaditi svojom ružnoćom. Tek onda ćemo možda dopustiti Gospodinu da nas prožme i zaposjedne taj prostor koji žudi za Gospodinovim priznanjem i ljubavlju“, rekla je Ivandić.

Čitanje te pobudnice u Ivandić je izazvalo pomisao na sljedeća tri biblijska citata: „Onomu, naprotiv, tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju u mene bilo bi bolje da mu se o vrat objesi mlinski kamen pa da potone u dubinu morsku“ (Mt 18, 6). „Zaista, kažem vam, carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje! Doista, Ivan dođe k vama putom pravednosti i vi mu ne povjerovaste, a carinici mu i bludnice povjerovaše. Vi pak, makar to vidjeste, ni kasnije se ne predomisliste da mu povjerujete“ (Mt 21, 31b-32) i „Licemjeri! Lice zemlja i neba umijete rasuditi, kako onda ovo vrijeme ne rasuđujete?“ (Lk 12, 56).

„Možda se čini da ti citati nisu u skladu s ‘Radujte se i kličite’, ali ja volim kada nas Krist opominje svojim riječima. Mislim da nas i papa Franjo lijepo ‘bičuje’, ali nježno. On to tako fino čini, da mislimo da nas zapravo mazi“, rekla je Ivandić.

Raskrinkava dva lažna oblika svetosti koja su mnoge zavela na krivi put: neognosticizam i neopelagijanizam

U drugom poglavlju pobudnice, papa Franjo „raskrinkava današnja dva lažna oblika svetosti koja su mnoge zavela na krivi put: neognosticizam i neopelagijanizam. To čini na način da svatko tko je iskren prema samome sebi, može prepoznati i neke svoje zablude i taštine“, naznačila je novost pape Franje u njegovom govoru o starim herezama i zabludama.

„Opisujući u osnovnim crtama stare hereze gnosticizma i pelagijanizma, Papa nam jasno daje do znanja da su one itekako prisutne danas, možda u malo izmijenjenom ruhu. To nije prvi put da se spominju opasnosti novih oblika starih krivovjerja, spominju se i u pismu Kongregacije za nauk vjere Placuit Deo, pobudnici Evangelii gaudium i u mnogim homilijama i pismima pape Franje, ali i prethodnih papa. Ali, ovdje nam Franjo ne dopušta da se pokušamo sakriti iza svojih učenih riječi i fraza, da lamentiramo oko odnosa milosti i djela, značenja izraza „vjera ljubavlju djelotvorna“ (Gal 5, 6b) te navodne nepomirljivosti Galaćanima i Jakovljeve poslanice (Jak 2, 14-26)“ upozorila je Ivandić, istaknuvši da „suvremeni gnosticizam zaista nalazi plodno tlo u današnjem svijetu, osobito među onima koji duh glorificiraju nad tijelom te tako i rastjelovljenjem samoga otajstva Kristova tijela više „vole Boga bez Krista, Krista bez Crkve, Crkvu bez naroda“ (GE 37). Riječ je o takozvanoj bestjelesnoj duhovnosti. U svjetlu današnje sve veće popularnosti New Agea, osobito među mladima, Papina upozorenja imaju veliku snagu i važnost“, poručila je Ivandić.

Ako to i nije velika novost, to u nama budi pitanja: „Kakvo je to vrhunaravno znanje koje će nas spasiti? Kakvo je to spasenje bez Kristova utjelovljenja i tjelesne smrti na križu? Kakvo je to negiranje otajstva Kristova tijela, uskrsnuloga i preobraženoga? Kakvo nas to umovanje može dovesti do spasenjskih visina u kojima nema trojedinoga utjelovljenog Boga, nego samo uzvišeno Jedinstvo viših stanja svijesti/uma?“ navodila je poticaje za razmišljanje Ivandić, upozorivši: „Vrlo je sumnjivo kada se netko predstavlja kao onaj koji ima odgovore na sva pitanja, koji je dokučio dubinu i složenost određenih znanja i učenja, osobito ako u svojoj ispraznoj i taštoj nadmenosti omalovažava one koji nisu u stanju „proniknuti u najdublje tajne“. Papa nam otvara oči za takve pojave i u samoj Crkvi u liku onih koji apsolutiziraju vlastite teorije i prisiljavaju druge da se pokore njihovu načinu razmišljanja“.

Ni Papi nije baš jasno kako nama ljudima nije jasno da bez Boga ne možemo ništa

„Papa jasno ističe kako sva pitanja, dvojbe, nedoumice i propitkivanja Božjeg naroda doprinose dinamičnosti samog sustava znanja i posjeduju izuzetnu hermeneutičku vrijednost: “Njihova zapitkivanja pomažu nam u našem propitivanju, njihova nas pitanja stavljaju pred pitanja“ (GE 44). Papa jasno ističe, i možda je u tome ono nešto novo što neke, nažalost, dovodi do preispitivanja same vjerodostojnosti Franjina pontifikata, kako, nažalost, u Crkvi ima i onih koji se kriju iza zacementiranih, monolitnih učenja i nemaju niti sluha ni nadahnutosti dopustiti nijansama da dođu do izražaja, da budu predmet preispitivanja, nego se zatvaraju u svoje male, sigurne niše, bez vrata i prozora kroz koja bi trebali pustiti struji svježine daha/Duha Božjega da rastjera ustajali zrak“, aktualizirala je Ivandić, aludirajući na sv. Ivana XXIII.

„Grijeh oholosti zatvara nas za rast u Božjoj ljubavi jer mislimo da sve znamo, sve možemo objasniti, a ne razumijemo ni osnovno: „uči se za život: teologija i svetost su neraskidivo povezane“ (GE 45)“ pojasnila je Papin stav Ivandić, dodavši: „Mislim da ni Papi nije baš jasno kako nama ljudima nije jasno da bez Boga ne možemo ništa, apsolutno ništa što je vrijedno spomena. Možemo se zavaravati našim dostignućima, znanstveno tehničkima i inima, možemo veličati snagu ljudske volje, planirati neviđene stvari, micati brda i doline. Ali, bez Božje milosti, bez njegovanja ulivenih kreposti i jednostavnosti Kristove evanđeoske paradigme, to su samo kule u zraku“.

„Suvremeni neopelagijanizam opija „oholice umišljene“ (Lk 1, 51b), puna su im usta govora o Božjoj milosti, a iza sladunjavih riječi skriva se suluda ideja prometejskog veličanja samo i isključivo ljudske volje. Papa snažno naglašava promašenost ideje da je ljudska volja savršena i svemoćna, a milost joj se samo pridodaje kao nekakav čarobni dodatak koji će zauvijek izliječiti ljudske slabosti. Milost nas neće učiniti nadljudima upravo zato što „milost pretpostavlja narav“. Ali baš zato Papa naglašava da prečesto zaboravljamo da „ne mogu svi sve“ (sv. Bonaventura) i poziva nas da činimo ono što je u našoj moći u danome trenutku“ poručila je Ivandić, istaknuvši da živimo u vremenu sve više raširenog nedostatka jednostavne poniznosti. To je „znak duboke ukorijenjenosti neopelagijanizma kao nekakve mantre čovjekove svemoći. Koliko smo samo daleko od istine!“, upozorila je Ivandić.

„Franjo smatra potrebnim naglasiti da se ne opravdavamo svojim djelima i vlastitim naporima, već milošću Gospodina koji uvijek preuzima inicijativu. I ono što sami možemo i činimo vođeni evanđeoskom jednostavnošću plod je darovane vjere, koja prethodi životnosti naših dobrih djela“, rekla je predavačica, istaknuvši da papa Franjo prepoznaje zablude ovoga vremena i ima potrebu konstantno naglašavati nezasluženi dar Božje milosti.

Crkva nije muzej koji treba čuvati, nego vrt koji treba obrađivati

„Danas je to posebno važno jer se ljudi često zavaravaju u pogledu apsolutne autonomnosti vlastite slobode u smislu da je ona isključivo plod njihovih vlastitih nastojanja i apsolutni posjed, a ne besplatni dar Gospodinova prijateljstva. U tom smislu, Papa iznimno hrabro, nadahnuto i proročanski progovara o elitizmu unutar same Crkve koji se očituje opsjednutošću zakonom, očaranošću izlaganjem društvenih i političkih postignuća, razmetljivom brigom za bogoslužje, naukom i ugledom Crkve, slavohlepnošću u upravljanju praktičnim stvarima i oduševljenošću programima samopomoći i samoostvarenja. To su velike riječi. Možemo naslutiti na što Papa misli kada govori o Crkvi kao muzejskom izlošku, kao što kaže Ivan XXIII.: „Crkva nije muzej koji treba čuvati, nego vrt koji treba obrađivati“, rekla je Ivandić, istaknuvši da papa Franjo ne želi Crkvu kao „okoštalu tvorevinu koja umanjuje i guši novost i ljepotu evanđelja, podvrgavajući život milosti ljudskim strukturama“.

Važan aspekt je i Papino isticanje potrebe da u svom životu odjelotvorimo blaženstva.

„Papa Franjo nam doziva u pamet i smatra da smo ni ne sluteći životno zaboravili – blaženstva! U svjetlu blaženstava, sve naše velebne ideje o tome što je svetost i kako je postići, ako to uopće i želimo, padaju u vodu. Blaženstva znamo naizust, ona su ‘magna charta‘ svega što kršćanstvo predstavlja, ali ljepota i prisnost kojima nam papa Franjo otkriva istinski smisao blaženstava mogli bi nas postidjeti“, upozorila je Ivandić, poručivši: „Teško je kršćanski živjeti, i to sigurno ne vrijedi samo za današnji svijet, želeći se opravdati „ovim ludim vremenima“. Kršćanski živjeti postaje nemoguće ako ne dozvolimo da nas Gospodinove riječi pogode, izazovu i osvijeste u čemu se sastoji prava promjena načina života (GE 66)“, potiče papa Franjo.

Klonimo se ogovaranja i klevete, zala koja razaraju mir i zajedništvo

„Blaženstvo po blaženstvo, Papa nas očinski šamara, želeći da prepoznamo gdje zaista nalazimo svoju sigurnost u životu. Znamo li biti blagi, osobito prema nesavršenostima bližnjih, čak i ako ispadamo glupi u očima drugih? „Plačemo li sa zaplakanima“ (Rim 12,15) i imamo li „srce od mesa“ (usp. Ez 36, 26)? Tražimo li pravednost za najranjivije, ali krećući od pravednosti u vlastitim odlukama? Činimo li djela milosrđa automatizmom ili dajemo i opraštamo mjerom kojom bismo rado da se i nama mjeri? Čuvamo li svoje srce da bude spremno za istinsku ljubav, gledamo li na oči ili ono što je u srcu (usp. 1 Sam 16,7)? Klonimo li se ogovaranja i klevete, zala koja razaraju mir i zajedništvo, čak i kada teško pronalazimo razumijevanja za čudne, komplicirane i zahtjevne osobe. Zapravo, puštamo li da nas nosi struja osrednjosti i tobožnje borbe za pravednost, a da niti jednom nismo iskusili progonjenost, izrugivanje i ismijavanje naše vjere jer smo se drznuli, kako Papa kaže, plivati protiv struje?“, navodila je Ivandić izazovna pitanja za svačiji ispit savjesti i vlastita preispitivanja načina kako i koliko djelatno živimo blaženstva.

„Eto Papinih naputaka o tome što je svetost! On obasjava novim svjetlom blaženstva i mijenja kut gledanja, tako da nam nova perspektiva može izgledati još teža i nedostižnija. Ali ne i nemoguća. Izvrsno je što papa Franjo imenuje probleme ideologija koje osakaćuju srce evanđelja. I u Hrvatskoj nam je vidljiva zabluda onih koji zahtjeve evanđelja u odnosu prema drugome, osobito onome u potrebi, odvajaju od njihovog osobnog odnosa s Gospodinom, kao da je to neki ekskluzivni odnos koji može biti ukaljan pripuštanjem drugoga, a taj drugi može samo usavršiti našu vlastitu duhovnost“, upozorila je Ivandić.

Papa ističe kako se teme poput socijalne osjetljivosti i zauzimanja za druge, nažalost, drže sporednima 

„Druga ideološka zabluda u Hrvatskoj ima i svoje pogrdno ime. Naime, ako neki svećenik ili redovnik u javnom prostoru kontinuirano zastupa socijalnu osjetljivost, zauzimanje za druge i pokušaj razumijevanja drugačijih, redovito je nazivan „crvenim popom“ ili „crvenim fratrom“. Dakle, od ’45.!“, sagledala je Ivandić Papine poruke i u hrvatskom kontekstu.

„Papa ističe kako se mnoge važne teme, poput socijalne osjetljivosti i zauzimanja za druge, nažalost, drže sporednima u usporedbi s ozbiljnim bioetičkim pitanjima. Ne umanjujući važnost bioetičkih pitanja, Papa ponavlja da je konačno mjerilo kojim će se procijeniti naš život ono što smo učinili za druge. Jer „milosrđe nije samo djelo Oca, već postaje kriterij za utvrđivanje tko su njegova prava djeca“ (Misericordiae Vultus 9)“, rekla je predavačica.

Papa Franjo smatra da su značajke koje tvore model svetosti postojanost, strpljivost i blagost.

„Kako nam je samo teško prihvatiti da se poniznost može ukorijeniti u srcu samo poniženjima. Zatim, radost i smisao za humor, da ne kompliciramo stvari previše. Pa odvažnost i žar“ potaknula je Ivandić, podsjetivši pritom na bl. Piera Giorgia Frassatija, kojeg Papa ističe kao izvanredan primjer mladima. „Koliko samo žara i predanosti možemo naslutiti u njegovoj rečenici „Dan moje smrti bit će najljepši dan moga života“?

Papa uporno potiče, ‘nagovara’, „da se uputimo prema periferijama i granicama, izvanjskima i unutarnjima, jer će Krist već biti tamo“. To je Ivandić podsjetilo „na motivirajuću priču suvremenog jazz pjevača Gregoryja Portera i njegove majke koja ga je kao mladića vodila sa sobom ulicama New Yorka u potrazi za ljudima kojima je potrebna hrana, utočište ili samo utješna riječ te bi im pomagali. To ga je nadahnulo da tijekom posjeta pape Franje New Yorku napiše pjesmu „Take Me to the Alley“ sa snažnom porukom u skladu s Papinim razumijevanjem svetosti“, rekla je Ivandić.

Današnjem ranjenom i izgubljenom čovjeku potrebna je blaga roditeljska figura 

„Papina sposobnost da se svaki čovjek osjeti prihvaćenim, makar posrnuo i u životu ne uspijevao ispuniti sve zahtjeve koji se pred njega postavljaju; njegova sposobnost pružanja utjehe i otvaranja velikih vrata Božjeg milosrđa koja bi mnogi blindirali tvrdoćom svoga srca; njegova pružena ruka umjesto dociranja i postavljanja prevelikih zahtjeva, podsjećaju me na Sedmerostruki „Jao!“ pismoznancima i farizejima koji „cijede komarca, a gutaju devu“ i predstavljaju upozorenje i nama kako ne bismo smetnuli s uma ono najvažnije: pravednost, milosrđe i vjernost (usp. Mt 23, 23-24)“, poručila je Ivandić.

Na pomisao da netko može zaključiti kako Ivandić pokazuje pretjeranu naklonost Papinom stilu komunikacije, doktorandica Anamarija Jukić Ivandić je poručila: „Smatram da je upravo to potrebno današnjem ranjenom i izgubljenom čovjeku: blaga roditeljska figura s jasnim očekivanjima, ali i neizmjernom spremnošću opraštanja. „Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam“ opraštanja svakom raskajanom grešniku, jer toliki smo „mrtvi bili i oživjesmo, izgubljeni i nađosmo se“ (Lk 15, 32)“.