U koncelebraciji s nadbiskupom bili su župnik i župni vikar katedralne Župe Svih svetih Alojz Kovaček i Mihael Macanić. Liturgijsko pjevanje predvodio je Dječji župni zbor pod ravnanjem s. Jelene Kovačević i pratnju prof. Zdravka Drenjančevića.

Nadbiskup Hranić je homiliju započeo osvrtom na naviješteno evanđelje 11. nedjelje kroz godinu u kojemu Isus šalje svoje učenike da liječe svaku bolest i nemoć u narodu te je ustvrdio: „I ta dvanaestorica danas smo mi. Dvanaestorica kojoj Isus daje vlast nad nečistim dusima i šalje ih u svijet da izgone i liječe svaku bolest i nemoć u narodu smo mi, koji u njega vjerujemo; mi koji smo primili njegova Svetoga Duha. Mi smo pozvani biti radnici u žetvi Gospodnjoj te izmučenima i ophrvanima donositi radosnu vijest u njihov život.“

Govoreći o stanju društva u kojemu živimo opterećenim korupcijom, nesigurnošću i ratovima mons. Hraniće je poručio svima prisutnima: „Naša kršćanska posebnost jesu vjera, nada i ljubav. Za nas kršćane nema poteškoća u kojoj nam snagu ne bi davale vjera u Boga i radost uskrsnog jutra. Mi znamo naime da poslije svakog velikog petka mora svanuti i uskrsno jutro te da se do uskrsnuća dolazi samo po sposobnosti umiranja. Krist je čovjeka oslobodio za sposobnost umiranja sebi; za samoprijegor i altruizam – nasuprot komotnosti i vlastitom egoizmu.“ Tumačio je nadalje da nas je Isus oslobodio za autentičnost i hrabrost, za pravednost, za istinu, za poštenje i velikodušnost, za širinu duha; za idealizam, za predan rad, za odvažnu i oduševljenu zauzetost u izgradnji ovoga svijeta, za osobnu vjerodostojnost i oduševljenje, i da imamo srce ispunjeno ljubavlju i Bogom, kao što je to bilo kod apostola.

Nadbiskup je u nastavku rekao: „Ovo hrvatsko društvo treba to i takvo naše kršćansko svjedočanstvo. Ono treba našu riječ nade i pouzdanja u Boga, treba naše povjerenje u čovjeka i u snagu koju Bog daje čovjeku. Ovo društvo treba našu kršćansku riječ ohrabrenja, našu riječ plemenitosti koja proizlazi iz življenog i proživljenog iskustva vjere, poštenja i čestitosti. Treba riječ naše životne mudrosti, našega duha i čovječnosti.“

Nadbiskup Hranić je dodao da je Bog uvijek tijekom povijesti Crkve u narodu podizao ljude koji su svojim životom bili izazov za druge i hrabrili ih na njihovom životnom putu, a zatim je govorio o roditeljima koji su donijeli djecu na krštenje: „Danas su ovdje među nama i takvi ljudi, ljudi koji liječe bolest i nemoć u našem narodu: roditelji koji se ne boje života niti budućnosti, nego je žele graditi rađajući budućnost – prihvaćajući i rađajući djecu. Oni svojim primjerom i doprinosom liječe naš narod od demografskoga sloma, od izumiranja, (…) Dragi roditelji, hvala vam za to svjedočanstvo kršćanskoga života i oslobođenosti od straha pred djecom, pred većim brojem djece u vašem braku i obitelji.“

Uslijedio je obred krštenja Domenike, Matije i blizanaca Tine i Matea.