Istaknuo je da je još Drugi vatikanski koncil upozorio na važnost čitanja znakova vremena u kojem se živi i na pronalaženje načina, metoda i sredstava kojima će se u vremenu i ljudima u tome vremenu navijestiti Krista, posvjedočiti Krista. „Dobiva se dojam da u vremenu u kojemu danas živimo odnosno u ispunjenju navedene zadaće, autentičnost odnosno biti autentičan nikada nije bila poželjnija vrednota“, rekao je dr. Barić, istaknuvši da se kerygma (prvi navještaj) smješta u određeni povijesni kontekst, zahvaća ljudsku osobu u kategoriji vremenskoga i potiče da ono navješteno ostane ne samo na razini čujnoga već i življenoga.

Podsjećajući da je papa Ivan Pavao II., na početku svoje papinske službe, samo desetak godina po završetku Drugoga vatikanskog koncila, zabrinuto pitao: »… u želji da neprestano naviješta Evanđelje, Crkvu muči samo jedno: Koga poslati da naviješta otajstvo Isusa Krista? Kojim jezikom navijestiti to otajstvo? Što učiniti da ono odjekne i stigne do svih koji ga moraju čuti?«, dr. Barić primijetio je da „kao da su pri navještaju u prvi plan nadošli znakovi vremena nerijetko svojevoljno tumačeni i razumljivi, a tome nasuprot kao da nam nedostaje ne znanja (!), već ljubavi i volje u prianjanju uz riječ Božju, čitanje riječi Božje i svjedočenje riječi Božje, davanje sebe unutar kerygme, što su, zapravo, bitne odrednice autentičnosti same kerygme“ I onda se događa odnosno potvrđuje toliko puta ponovljen zaključak koji se nalazi u postsinodskoj apostolskoj pobudnici Ecclesia in Europa, na početku trećega tisućljeća: Mnogi današnji Europljani misle da znaju što je kršćanstvo, ali ga zapravo ne poznaju. Mnogi krštenici žive kao da Krist ne postoji, ponavljaju se geste i znakovi vjere, osobito u bogoslužnim činima, ali s njima ne ide u korak stvarno prihvaćanje sadržaja vjere i vjerno prianjanje uz Isusovu osobu, stoga se osim nove evangelizacije, nameće u određenim slučajevima potreba za prvim navještajem vjere“.

Dr. Barić pojasnio je da važnost prvog navještaja proizlazi iz njegove vrsnosti i zato je on, moglo bi se reći, glavni navještaj. „Danas mnogi u Crkvi, ali i izvan nje govore upravo o otuđenosti prvoga navještaja, odnosno o njegovoj izostalosti i to, primjerice, u instituciji koja bi trebala biti prva škola vjere – u obitelji, ili pak u župnim zajednicama, ili je pak razlog njegovog izostanka, izblijedjelosti u tome što je možda u navedenim institucijama bilo premalo autentičnosti tijekom prvoga navještaja. A možda je razlog za to i u tome što smo sadržajnu istinu u kerigmi – da je Isus živio, umro i uskrsnuo, te da je živ prisutan među nama danas, promatrali više kao pruženu nam informaciju o vjeri, a manje kao proces, rast u vjeri, trenutak i mogućnost osobnoga susreta s Bogom, događaj u kojem se slavi Krist. Zato i novost u poimanju prvoga navještaja pronalazimo u apostolskoj pobudnici Evangelii gaudium gdje je prvi navještaj shvaćen upravo kao središnje mjesto u evangelizacijskom, pastoralnom i katehetskom djelovanju. Upravo u snazi tog prvoga navještaja papa Franjo vidi priliku za obnovu Crkve te će stoga, posljedično, uspješnost kerygme ovisiti o obnovljenoj Crkvi čija će se obnovljenost, novost, miris novosti i njezina prihvatljivost prepoznati u njezinome izlasku i u autentičnome navještaju. Papa Franjo pritom je ‘nepopustljiv’ kada, u tom smislu, govori kolika je zapravo zadaća kršćana u tome procesu, ističući da kršćani danas ne bi smjeli biti puki promatrači i prekriženih ruku, šutljivi i bezlično neprimjetni evangelizacijski dezerteri koji napuštaju golemo, dragocjeno i neizmjerno bogatstvo radosne vijesti“, rekao je dr. Barić.

U predavanju je iznio temeljne kriterije za autentičnost kerygme. Kao jedan od važnih kriterija dr. Barić istaknuo je ljubav prema riječi Božjoj. „Sveto pismo trebalo bi biti središte kerygme, ‘siliti’ nas da se unutar kerygme bavimo ponajprije samim Bogom, a ne da se pri navještaju bavimo različitim analizama, informativnim govorom, samo dnevnim pitanjima, koja su, dakako važna, no ne mogu biti najvažnija ili presudna u kerygmi“, pojasnio je.

„Navjestitelj, kako ga Ivan apostol vidi, nije samo prenositelj naučenog nauka, već svjedok koji životom stoji iza svoje poruke, a cilj njegova naviještanja nije puka informacija, već stvaranje zajedništva, Crkve. A to je pak još jedan od važnih kriterija za autentičnost kerygme – ulazak u Crkvu, biti član Crkve, osjećati Crkvu kao nešto svoje, pridonijeti obogaćenju crkvenoga zajedništva vlastitim darovima i karizmama, poštivati i obdržavati nauk Crkve, djelovati crkveno. Ta crkvenost unutar prvog navještaja itekako je prepoznatljiva, vidljiva, između ostaloga, i po tome jesam li spreman nositi miris ranjene Crkve, hodati s ranama Crkve koje katkad zaudaraju, jesam li spreman liječiti ih, vidati ih svojim rukama i nositi biljeg te ranjene, a ne samo proslavljene Crkve? A uzajamna prožetost riječi Božje i Crkve itekako biva vidljiva i po tome koliko se Crkva hrani Božjom riječju. Ukoliko se Crkva ne hrani Božjom riječju, sasvim je opravdano pitanje: može li biti svjetlo i kvasac današnjem svijetu? Ma zapravo, samo živa Crkva koja se nadahnjuje na riječi Božjoj i živi njezinom snagom, može uspješno navijestiti spasenje ljudima. Na tom tragu možemo čitati tajnu velikih misionarskih uspjeha prve Crkve, gdje naime vidimo da se ona nije zatvarala samo u sebe, niti je s druge strane toliko bila usmjerena prema vani da bi zaboravila svoj unutarnji život i tako dovela u pitanje i vlastiti opstanak“, pojasnio je dr. Barić.

Iznimno važan kriterij u kerygmi da bi ona bila autentična je, prema mišljenju dr. Barić, ljubav prema onima kojima je upravljen prvi navještaj odnosno zajedništvo s onima kojima se naviješta.

„Važno je da Sveto pismo znamo staviti u službu ljubavi prema bližnjima odnosno navještaj Svetoga pisma uvijek se treba događati zbog drugih, zbog onih koji su mi dani. U tom zajedništvu s onima kojima se naviješta itekako je važno nastojati da se drugi čovjek ne povrijedi, naročito ako je nejak u vjeri, imati strpljivosti s pitanjima koja taj drugi postavlja, ne doživjeti ta pitanja kao provokaciju, nego kao sudjelovanje u osobnom rastu u vjeri, kao vlastiti doprinos rasta u vjeri. S druge pak strane, onaj koji navješćuje snagu evanđelja i radost obraćenja, ne mora se bojati i skrivati pritom da je i sâm slab i potreban obraćenja, jer to onda na najbolji mogući način svjedoči o njegovoj učinkovitosti odnosno autentičnosti“, pojasnio je dr. Barić.

Govoreći o ulozi navjestitelja u kerygmi, spomenuo je da Evangelii gaudium ističe da se prijeko potrebni evangelizator prožet Kristom ne zatvara u sebe, nego izlazi, hrabro naviješta vlastito iskustvo spašenosti, prenosi osobno iskustvo vjere i molitve, iskreno živi ono što naviješta.

„Danas se sve češće zna čuti o potrebi odnosno ‘o muci’ traženja čovjeka. Izuzev potrebnih kvalifikacija, kompetencija koje se traže za određeno radno mjesto, svjedoci smo da se za vršenje određene službe traži i ljudskost, vrlina sve više tražena, ali nažalost sve manje pronalažena, poradi čega se nerijetko čuje: imamo sve više stručnjaka, ali sve manje ljudi. U tom smislu, imajući pred sobom prvi navještaj, valja reći da su osobne značajke evangelizatora itekako važne, jer one drugoga pripremaju za život u vjeri, odgajaju u vjeri. A pod tim podrazumijevamo: osobno svjedočenje, bliskost svakom čovjeku, ali i bliskost i povezanost s Bogom, otvorenost za dijalog, strpljivost, srdačno prihvaćanje…, nenametljivi evangelizacijski kristovski hod koji stavlja uvijek drugoga u prvi plan, prati ga na putu. Evangelizator je onaj koji izlazi iz sebe i napušta sebe, kojemu je strana malodušnost, nepovjerenje u vlastite snage i fatalizam, osoba koja prihvaća vlastite slabosti i strpljivo nosi vlastite križeve, osoba svjesna svoje osobne istine, koja se suživljava sa svima koji pate, te je spremna prihvatiti i vlastite ograničenosti. Evangelizator ne propovijeda sebe i o sebi, u središtu bi trebala biti objavljena riječ Božja i njome treba biti prožet čitav njegov navještaj. Iznimno zahtjevan niz osobnih značajki evangelizatora, reći će neki, no baš u zahtjevnosti osobnih značajki se zrcali snaga križa kojom je obilježen svaki vjernik, po uzoru na Krista“, protumačio je dr. Barić.

Uz te značajke istaknuo je da je evangelizatoru potreban trajni rast u vjeri odnosno trajna formacija koja je nužna za prepoznavanje uvijek novih izazova u Crkvi i društvu kako bi se mogle shvatiti sve promjene kojima je svaki čovjek zahvaćen.

Govoreći o prvom navještaju i o njegovoj važnosti u izgradnji autentičnosti, dr. Barić je protumačio kako je važno „češće se sjetiti nas samih i našeg osobnog puta vjere i pritom trenutaka koji nas vraćaju na izvore našega prvog navještaja, osoba koje su nam dale prvi navještaj te sadržaja koji nam je posredovan tijekom prvog navještaja“.

„Prevažno je, mogli bismo reći, vrijeme rane dobi djeteta, da bismo zanemarili, obescijenili ili prezreli njegov utjecaj i tragove koje ostavlja u duši čovjeka. Osobno smo, vjerujem, puno puta radosno iznenađeni ponekim odgovorom djeteta u vrtićkoj dobi koji se tiču naše vjere“, rekao je dr. Barić.

Zaključujući, dr. Barić je poručio: „Jasno je da danas nije nimalo lako ostati trajno vjeran riječi Božjoj i podložiti se njezinoj logici koja je često suprotna logici svijeta. To je često povezano s pravim trpljenjem zbog riječi Božje, što je pokazala i povijest Crkve, ali upravo se u tome i očituje prava crkvenost navjestitelja – da ne traži uspjeh s obzirom na cijenu, već da bude spreman prihvatiti i trenutačni neuspjeh, što će sigurno u svoje vrijeme uroditi plodom. Pritom raduje toliki broj ljudi danas koji se pri prvom navještaju i ne pitaju postoji li Bog, nego sve glasnije viču: ‘Pokažite nam Boga!’ A tko im može pokazati Boga? Onaj koji živi Boga, koji živi s Bogom i koji živi po Božjem u ovome svijetu. Nastojmo i mi tako činiti, kako bi na taj način bila prepoznata naša autentičnost u naviještanju evanđelja u ovome vremenu i u ovome svijetu“.