Mons. Batelja pojasnio je da su u knjizi zabilježena svjedočanstva vojnika, pripadnika domobranskih vojnih postrojbi, koji su bili redovita hrvatska vojska, vojnika koji su bili oslonac vlasti Nezavisne Države Hrvatske, ali najvećim dijelom civilnog pučanstva među kojima i svećenika.

Svjedoci predstavljeni u knjizi dolaze iz raznih hrvatskih krajeva: Bjelovarsko-bilogorske županije, iz Bosne, Gorskog kotara, jaskanskog Prigorja, Like, Međimurja, Podravine, Slavonije, Srijema i Zagreba. Prema riječima dr. Batelje, oni nisu odlučivali o sudbinama drugih, već su bili vojnici razvrstani u vojne postrojbe radi čuvanja vlastitih ognjišta, rodne grude.

Govoreći o tome koliko ljudi je sudjelovalo u križnom putu, mons. Batelja naveo je da iz ratnog dnevnika britanskog 5. korpusa i iz prikupljenih podataka britanskih vojnih izviđača, koji su zrakoplovima nadlijetali područje Slovenije proizlazi zaključak da se „200.000 hrvatskih vojnika i 500.000 civila nalazi nadomak slovenske granice“. Svi su oni od početka svibnja 1945. bježali pred komunističkim zločinima jer su komunisti okrvavili ruke ubivši tada više od 350 svećenika, bogoslove i časne sestre, toliko vjernika, nevinih ljudi, popalili sela, porušili pruge, mostove, zapalili škole. Narod se bojao. Bježao je. Ne radi se tu o nekoliko stotina civila, pojasnio je dr. Batelja.

Na pitanje što je nadbiskup Stepinac činio za istinu o ovim žrtvama, mons. Batelja rekao je da je još 24. ožujka 1945. nadbiskup Stepinac zajedno s ostalim biskupima „najodlučnije prosvjedovao pred Bogom i svjetskom javnošću protiv sustavnog ubijanja i mučenja nevinih hrvatskih katoličkih svećenika i vjernika“.

Kada je vlada NDH 1945. odlučila otići suočio se s nepreglednim brojem stradalnika. Nadbiskup Stepinac je rekao: „Gledao sam ovaj jadni svijet, kako iz Bosne, Srijema, Slavonije u dugim povorkama kreće naprijed… Jadno kljuse vuče kola, na kolima žene, djeca… Iza kola privezane krave i slični prizori. Kud će jadni svijet! Pobit će ga, ukoliko ne umru na putu… A jadni ljudi išli su s uvjerenjem da će se za nekoliko dana vratiti… Ja sam bio drugog mišljenja.“

Nadbiskup Stepinac je otvoreno pisao predsjedniku Narodne vlade Hrvatske Vladimiru Bakariću, osuđujući strahote i pokolje koji su učinjeni nad tim civilnim i vojnim stanovništvom. Mons. Stepinac ne brani nikakav poredak i sustav, nego Ženevsku konvenciju kad je Bakariću napisao: „Gdje postoji moralno opravdanje za progon tisuća hrvatskih časnika i stotine tisuća hrvatskih vojnika koji su u najboljoj vjeri i potpunom predanju da služe hrvatskomu narodu vršili svoje vojničke dužnosti. Po etičkim i pozitivnim načelima o ratovanju, nijedan od njih ne bi smio biti priveden nikakvoj kazni, osim onih koji su prekršili međunarodne principe ratovanja i možda nepravedno napadali mirovno pučanstvo, koje uopće nije sudjelovalo u ratnim operacijama“.

Tijekom istražnog postupka u montiranom suđenju 20. rujna 1946. nadbiskup Stepinac jasno je rekao: „Ja neću govoriti o klanjima koja se nepravedno meni imputiraju, ali bi bilo mnogo toga za ispitati i na drugoj strani, odakle silna grobišta širom cijele naše domovine i da li su to samo ustaška klanja ili hrvatskih domobrana“.

Dr. Batelja istaknuo je da ova knjiga ne želi poticati na mržnju ili da se u nečijem srcu stvori neraspoloženje prema onima koji su takvo zlo činili jer bi sigurno iznevjerili ono što je nadbiskup Stepinac rekao: „Mi njih ne smijemo mrziti, ali moramo za njih moliti“. Ali, jednako tako i za ove. To nisu koljači, nego nevine žrtve koje su stradale na Bleiburgu. Nadbiskup Stepinac jasno razlikuje onoga koji je počinio zločin, on neka bude kažnjen, ali neka mu se dokaže zločin. A oni uopće nisu imali prigode opravdati se. Svaki koji se pokušao opravdati bio je ubijen, pojasnio je dr. Batelja. Izrazio je i žaljenje što ne postoji popis komunističkih žrtava u Hrvatskoj.

Mons. Batelja rekao je da bi se trebalo otvoreno početi govoriti da Hrvat nije jednako ustaša. „Hrvat ima svoje ime i ono je časno i imamo se pravo njime ponositi a da se ne lijepe etikete. „Kao postulator Stepinčeve kauze naučio sam da se Boga ljubi i da se bližnjega poštuje iznad svega i Boga u njemu“, poručio je mons. Batelja.

„Nisam želio da ovi ljudi umru, a da nemaju glas i da ih se ne čuje. Neka ih se barem posmrtno čuje, jer zavrjeđuju. Ništa nisu bili krivi. Nikog nisu ubili, a proživljavali su takve tragedije kroz život“, zaključio je mons. Batelja.