Načela odgoja za zajedništvo su načela odnosa, slobode i odgovornosti i praštanja. „Zajedništva nema bez odnosa, komunikacije. Osoba je biće u odnosu, a bît ljudske egzistencije je u usmjerenosti prema drugome. Čovjek dobro funkcionira kad je usmjeren izvan sebe, prema drugome“, istaknula je dr. Bilan, rekavši da se zajednica rađa iz međusobnih odnosa pojedinaca koji pripadaju zajednici.

„Život u zajednici traži puno prilagođavanja, prihvaćanja različitosti, tolerancije; tu je puno sukoba, nerazumijevanja, šumova u komunikaciji. U puno svakodnevnih situacija treba oprostiti ili tražiti oprost“, istaknula je dr. Bilan.
Predavačica je opisala kako djelovati u odgoju za zajedništvo na temeljima logoterapijskog pristupa čije su karakteristike otkriti smisao svoga života, svog poziva, a pitanje je i je li osoba otkrila nadsmisao. Treća karakteristika je usmjerenost prema zajednici, da osoba funkcionira dobro u odnosima. Pritom je važna sloboda volje, da osoba otkrije da ima slobodu i da ima volje preuzeti odgovornost.

Imati osjećaj smisla je pokretačka snaga čovjeka. Besmisao je izvor suvremenih neuroza i često su praćene stanjem dosade i osjećajem praznine. Smisao je najsnažniji zaštitni čimbenik u prevenciji različitih problema i smetnji, istaknula je dr. Bilan, naglasivši da je važno da smisao bude za sve, i druge ljude u okruženju, ne samo za pojedinca.
„Dijelovi duhovne dimenzije čovjeka su potraga i čežnja za višim smislom u životu, za Bogom, nadilaženje sebe i sloboda volje. Svjesnost da sam slobodno biće i da mogu slobodno odabrati, da imam pravo izbora i da u tome moram biti odgovoran“, poručila je dr. Bilan.

Prema logoterapiji koja upućuje na zajednicu, osoba se može ostvariti ako izlazi ususret drugome i Bogu kojima će služiti i koji je služe.
Dr. Bilan je istaknula i odgovornost kao etičku vrijednost koja je preduvjet za sve ostale vrijednosti. Postoje tri skupine vrijednosti: davanje, odnosno dijeljenje, primanje i stav.
Osoba sebe ostvaruje kad nešto daje zajednici, kad živi za nešto i nekoga. Problemi nastaju kad se počinje zatvarati i baviti sobom. U logoterapiji se smatra da je davanje najviši izraz moći i snage čovjeka.

Trebamo i želimo primati, to čovjeka ispunjava. Život u zajednici bi se trebao sastojati od primanja i davanja, da bi zajednica ispunila smisao. Vrijednosti stava dolaze do izražaja u teškim situacijama, traumama, svađama, sukobima, bolestima, u nemoći, kada se osoba ne može ostvariti u zajednici jer je neka osoba teška. „Ali, bez obzira što se ne možemo ostvariti, možemo imati stav prema toj situaciji i donijeti odluku u smjeru nekog smisla kojeg smo izvukli iz situacije. Vrijednosti stava su superiornije od vrijednosti davanja i primanja. Vrijednosti stava je najteže ostvariti jer nemaju veze s ugodom, nego s trpljenjem, boli i patnjom“, istaknula je dr. Bilan.

U razvoju zajedništva bitna je slobodna volja; ne sloboda od nečega, nego sloboda za nekoga, za nešto, za zajedništvo.
Vrijednosti davanja ostvaruju se u stvaralačkim, radnim sposobnostima, a sve se temelji na ritmu. „U zajednici je potreban ritam susreta, razgovora, druženja. Nema zdrave zajednice bez redovitosti razgovora. Kvaliteta odnosa mjeri se kvalitetom komunikacije u susretu s nekim. Iz nedostatka ritma proizlazi nedostatak sigurnosti, raspada zajednice, reda, strukture“, upozorila je dr. Bilan.

Zajednica traži angažman pojedinca. Svatko je pozvan svojim emotivnim, kognitivnim, kreativnim, radnim, financijskim sposobnostima doprinijeti zajednici, potaknula je dr. Bilan.

Zajedništvo počiva i na vrijednosti primanja, a one se ostvaruju doživljajnim sposobnostima i temelje se na toplini. „Trebamo primiti od drugih. Trebamo se otvoriti drugome, zajednici, čuti drugoga, imati povjerenje u drugoga i u zajednicu, prihvatiti drugoga i zajednicu i imati zahvalnost – to su doživljajne sposobnosti. Svatko je potreban pažnje, brige, ljubavi. To je važno, jer ako čovjek uočava što mu drugi daje, ostvaruje doživljajne vrijednosti i kroz njih smisao sebe u zajednici. To će polučiti dobrobiti za osobu i za zajednicu“, poručila je dr. Bilan.

Vrijednost zajedništva je i konstantnost, a to znači znati izdržati, otpornost, moći biti bez ičega, ako stanje zajednice to zahtjeva u nekom trenutku, izdržati nerazumijevanje.
„Vrijednosti za patnju su superiorne, teško ih je razvijati i pristajati na njih iz dana u dan. No, mi smo skloni uklanjati frustraciju kao izvor problema. Frustracija i teškoća su izazovi u gradnji najviših, najznačajnijih vrijednosti“, poručila je dr. Bilan, istaknuvši da je živjeti vrijednost za patnju suprotna očajavanju.

Zaključno, dr. Bilan je potaknula svećenike na razmatranje uz pitanja: Jesam li otkrio osobni poziv na smisao? Koji je smisao moga života u zajedništvu, zbog čega sam tu, za što i za koga sam tu, iz kojeg razloga sam tu, s kojim ciljem?

„Svatko od nas treba iskusiti slobodu izbora i odgovornost izbora. Kako donosimo odluke, jesu li odluke donesene s aspekta odgovornosti za sebe i za zajednicu? Praštam li, podnosim li probleme u zajednici, jer zajedništvo se ne može graditi bez patnje i problema koje nam zadaju drugi. Kako se postaviti ako mi je loše u zajednici? Nekad su okolnosti i ljudi oko mene loši, ali koji je moj stav prema tome? To je važno. Kako ću se onda odnositi prema tim ljudima? Onda je to moj odgovor prema životu, prema Bogu i prema sebi. To je onda odgovorno življenje, to je izbor kojeg mogu učiniti i kojem se mogu učiti“, poručila je dr. Bilan.