Dr. Bodrožić spomenuo je kako je više puta imao prigodu sudjelovati u raspravama i izmjenama mišljenja s kolegama svećenicima koji tvrde kako je nepotrebna duža i temeljita katehizacija, kad je dovoljno tek malo pouke, eventualno par sati u jednom danu, pa da nekoga krstimo. Prema riječima dr. Bodrožića, takvo je tumačenje djelovanja prve Crkve, počevši već od apostolske zajednice, vrlo neispravno. Potkrijepio je to činjenicom da je Pavao znao dugi niz mjeseci poučavati svoje slušatelje, raspravljati i uvjeravati dokazujući da Isus jest Krist. Pavao se nije zadovoljio davati površnu poruku, već mu je bilo stalo sa svim žarom navijestiti Krista i da protumači najvažnije sadržaje do najdublje pore. On je primjer iz kojega možemo razumjeti koliko je za Crkvu bila ozbiljna ova priprava. I nije bila nametnuta izmišljotina dokonih poglavara Crkve, jer u tim vremenima mogli su imati i daleko važnijih stvari za raditi, da im upravo to nije bilo središte poslanja i glavna zadaća koju im je Gospodin naredio. Katekumenat je proizlazio iz ozbiljnosti same vjere, pojasnio je dr. Bodrožić.

Dr. Bodrožić je u predavanju pojasnio sam pojam katekumenat koji, kako je bio življen u prvoj Crkvi, označava pripravu odraslih koji su se pripremali za krštenje, nakon kojeg su imali pristup i euharistiju. Dakle, riječ je o instituciji pouke kojom se odrasle uvodilo u vjeru Crkve i omogućavalo im se da pristupe sakramentima.

Odgovarajući na pitanje kome je potreban katekumenat, dr. Bodrožić naveo je da je prva Crkva vjerovala da je katekumenat potreban svima koji žele s Bogom komunicirati na način na koji je to predvidio Isus Krist.

„Autori članaka i udžbenika uglavnom ističu kako je katekumenat uspostavljen u drugom stoljeću, o čemu u drugoj polovici drugog stoljeća imamo već dokaze kršćanskih autora iz toga vremena. Držim, međutim, kako je katekumenat uspostavljen od samoga početka Crkve“, rekao je dr. Bodrožić.

„Već Upute apostolske – Didache na jednoj elementarnoj razini govore o načinu krštenja u 1. stoljeću, te ne zaboravlja spomenuti kako i krstitelj i krštenik trebaju postiti: ‘Prije krštenja neka poste i krstitelj i krštenik, a ako mogu i ostali. Kršteniku naloži da jedan ili dva prethodna dana posti’. (7,4) Znajući kako će post i kasnije biti dio obreda i disciplinske prakse koja je bila vezana uz katekumensku pripravu, ovdje valja vidjeti propis Crkve koja svoje vjernike pripravlja za najveće svetinje koje je Bog dao čovjeku. Stoga u istim djelu piše: ‘A od vaše euharistije neka ne jede i ne pije nitko osim onih koji su kršteni u ime Isusovo. O tome je Gospodin rekao: Ne dajite svetinje psima’. Preduvjet za sakramente bio je da je netko kršten u ime Isusovo, a znamo da je za krštenje u ime Isusovo trebala vjera u to isto ime. Jasan je stav zajednice pred židovstvom koje nema tek tako pristup u sakramente, već samo putem vjere i krštenja. Čak ni oni koji su se pozivali na vjeru u Boga, a služili se Zakonom koji ni danas nije izišao iz uporabe, nisu mogli pristupiti oltaru bez vjere u Krista, a to je bez priprave. To nije bio mali izazov, no ovdje nije moguće ići u tančine, već prije svega uočiti kako nastaje potreba i zahtjev za poukom. I vjerniku židovu, ma koliko bio dobar i vjeran, trebala je priprava koja će ga uvesti u otajstvo Isusa Krista. Bez toga je bilo nemoguće primiti krštenje i imati pristup na euharistiji. Svako drukčije tumačenje bilo bi bacanje svetinje psima, a Crkva sebi to nije mogla dopustiti“, pojasnio je dr. Bodrožić.

„Ulaskom pak pogana u baštinu vjere i radosne vijesti, trebalo je napraviti dodatne zahvate, to jest prilagoditi pouku njihovu znanju, to jest neznanju. Pogani, baštinici helenističke civilizacije, posjedovali su filozofsko znanje iz kojeg su crpili osnovne informacije o Bogu, kao i o ćudoređu. No njihova spoznaja Boga i ćudorednog zakona bila je još mnogo dalje i od one starozavjetne židovske. A pogotovo ako zamislimo nekog čovjeka koji nije ni imao prikladne filozofske pouke, poput npr. platonističke, koliko je takav bio daleko od pravih spoznaja. Spoznaja Boga ticala se spoznaje biti čovjeka, njega podrijetla, smisla i cilja. O svemu tome pogani nisu imali jasnih predodžbi. Zato će u ovom razdoblju (2. st.) pouka onih koji se pripremaju na krštenje dobiti i jasnije antropološke konture. To čitamo iz djela apologeta koji odreda svjedoče o antropologiji koji su usvojili iz Svetoga pisma, što im je bilo vjerojatno prvo otkriće otkriti pravu bit čovjeka kao stvorenja Božjega. Nakon toga je slijedio drugi korak, onaj kojim se antropologija povezivala s kristologijom i naukom spasenja. Imajući u vidu razinu antropoloških spoznaja koju je posjedovalo ondašnje društvo i čovjek, Crkva je trebala pronaći zajedničku točku susreta, te popunjavati praznine koje su postojale. O tome nam svjedoči npr. sv. Justin filozof koji, premda je bio učen čovjek, znao da je u kršćanstvu pronašao istinu koju nije mogao pronaći u filozofskim sustavima, a proučio je najvažnije sustave svoga vremena“, protumačio je dr. Bodrožić.

Govoreći o tome što je cilj katekumenata, dr. Bodrožić istaknuo je da je već Didahist u prvom stoljeću rekao da se ne smije bacati bisere pred svinje, nego se svetinje daju samo krštenicima, aludirajući pri tome na euharistiju.

„Euharistija, naime, koja je svetinja nad svetinjama, i poradi koje se uspostavlja pouka, nije samo obično jelo i piće, pa niti je samo kao starozavjetna pasha. Njoj je pasha pralik i sjena, te isto tako onaj tko nije bio upoznati s onim ‘više’ koje je sadržano u euharistiji, nije mogao biti pripušten krštenju, te nakon toga euharistijskom blagovanju“, rekao je dr. Bodrožić.

„Cilj svekolike katekumenske priprave bila je, dakle, pripraviti za euharistiju. I u 1. i u 2. i u 21. stoljeću. Nema drugoga razloga da nekoga poučavamo nauku Crkve i od njega iziskujemo svet život, ako to nije poradi euharistije čijim blagovanjem se postiže spasenje. No preduvjeti su čista duša i jasna svijest o tome što je euharistija. Nijedno od toga se ne postiže naravnim putem, te pred time nijedan čovjek po svojoj naravi nije zaslužio ni sebi omogućio spasenje, nego je to isključivo dar Božji. Ali jer je trebalo otvoriti uho i slušati Boga, biti pozoran na njegovu riječ, oni koji su to činili bili su nazvani katekumenima, a pouke koje su primali bile su kateheze, dok je cjelokupni proces dobio ime katekumenat kao povlašteno sredstvo odgoja i uvođenja odraslih u vjeru. Kad ispred sebe imamo euharistijsko otajstvo, onda ispravno vidimo zašto je nastala katekumenska pouka i zašto je bila neophodna“, istaknuo je dr. Bodrožić.

Tumačeći kako se odvijala katekumenska priprava, dr. Bodrožić istaknuo je da postoje četiri etape pri uvođenju odrasloga u vjeru: misijska ili evangelizacijska (cilj je bio poticati vjeru i obraćenje, a vrhunac je bio ulazak među katekumene, na popis); katekumenska (3 godine; vrijeme formacije i kušnje, pod vodstvom nekoga tko je bio iskusan i tko je jamčio); korizmena (od prve korizmene nedjelje do uskrsnog bdjenja; bila je posljednja katehetska, asketska i liturgijska priprava) i uskrsna (ili mistagoška, od Uskrsa do Bijele nedjelje).

Što se tiče povijesnog razvoja, spomenuo je kako autori koji se bave proučavanjem katekumenata naglašavaju tri bitna razdoblja: predkonstantinovsko koje dolazi do svojega oblikovanja već koncem 2. i početkom 3. stoljeća; konstantinovsko  kao zlatno razdoblje katekumenata i postkonstantinovsko – vrijeme kada će već koncem 4. stoljeća početi slabjeti ova institucija, dok će koncem 5. i u 6. gotovo prestati.

Osvrnuvši se na ograničenja katekumenata u prvoj Crkvi, dr. Bodrožić pojasnio je da je katekumenat doživio povijesni ‘slom’, jer je on bio zamišljen kao sustav uvođenja odraslih u vjeru. Kad se nametnula praksa krštavanja djece, onda je ovakva ustanova prestala biti korisnom. Drugi čimbenik koji je na to utjecao također je: u društvu su svi bili kršćani! Na žalost, mnogim ljudima se učini dovoljnim to što žive u tzv. kršćanskom društvu, te onda oni ne moraju ništa više činiti. To je jedna velika zabluda uvjetovana našim ljudskim mentalitetom i slabošću. Ograničenje je i u tome ako ga se promatra samo kao jedno etapu koja nas vodi do krštenja, a ne da predstavlja tek početak puta. Ako smo nakon katekumenata postigli konačni cilj, a ako nismo na putu prema njemu u vječnosti, onda je jasno da će se on isprazniti svog bitnog sadržaja u trenutku kada se više ne budu pripremali odrasli za vjeru, protumačio je dr. Bodrožić.

Govoreći o novim perspektivama i nadahnućima, dr. Bodrožić istaknuo je da je katekumenska priprava težila tome da pripravi kršćane da budu pravi svjedoci Kristovi u svome društvu i samo bi trebalo doći do svijesti da društvo, svijet, ma koliko primio određene kršćanske vrijednosti, nikada nije dovoljno evangeliziran, te da pred vjernicima ostaje trajni izazov da teže prema punini Kristovoj.

Čak su danas nove tendencije da se promatra i nazove drugim imenom katekumenat i u vrijeme patristike, upravo radi gore spomenutih nedostatka. Tako ga NDPAC više ne obrađuje samo kao katekumenat, već kao učeništvo (discepolato), jer je smisao bio osposobiti one koji će ići za Kristom kao učenici, a ne samo one koji će odraditi obvezu i ispuniti cilj time što će biti kršteni. Viđen kao takav, onda može i danas predstavljati nadahnuće i izazov Crkvi. Naime, i danas moramo intenzivno i dobro otvorenih očiju promatrati što se događa oko nas u društvu, te na sve pojave znati odgovoriti.

I naše je djelovanje u Crkvi ograničeno istim ograničenjima poradi kojih je katekumenat došao u krizu tijekom stoljeća, no baš zato treba tražiti nove putove i nove inicijative kao odgovor na probleme koji time nastaju. Kao što je nekada katekumenat bio odgovor na stanje čovjeka i društva, to treba biti i danas. Nekada su to bili progoni, pa onda društvo sloboda i mlakosti, a ni danas nije mnogo drugačije. U prva tri stoljeća u vrijeme progona krštenici su trebali biti spremni na progone i mučeništva, te ih je katehetska pouka imala pripremiti na opasnosti kojima su bili izloženi poradi vjernosti Kristu. Potom od trenutka kada Crkva nakon Konstantinova preokreta uživa slobodu, susreće se s novim izazovom, a to je mlakost i nedosljednost mnogih kršćana koji su sve manje i teže svjedočili izvornost svoje vjere. Katehetska pouka u tom razdoblju je pretpostavljala nastojanje da se kršćanima skrene pozornost na precizne obveze preuzete pri krštenju da se ne poistovjećuju s društvom u kojemu žive. Poučeni povijesnim iskustvom možemo ustvrditi da samo vjernik koji je cjelovito katehiziran može se nositi s izazovima svoga vremena, a samo Crkva koja sustavne katehizira može za sebe reći da vrši svoje poslanje koje joj je Gospodin ostavio, istaknuo je dr. Bodrožić.

Iznio je dvije dimenzije poučavanja u vjeri onih koji nisu bili kršteni. „Prva dimenzija je ona interna potreba, prema kojoj je samo znanje vjere ili nauk koji dolazi odozgor, od Boga, pretpostavljao i određeni ljudski napor kojim ga se moglo razumjeti i prihvatiti. Zato je i Isus zapovjedio svojim učenicima da propovijedaju, naviještaju i poučavaju druge istinama koje je Bog objavio. U prvom redu bili su pozvani naviještati istinu i događaj njegova uskrsnuća, kao što su oni koji su slušali trebali slušati posluhom vjere. Potreba da onaj tko pristupa Kristu bude poučen u vjeri bila je neophodna bez obzira na to je li kandidat za krštenje dolazio iz židovstva ili poganstva, kao što ni razina nečije učenosti ili znanja nije dokidala takvu potrebu. S druge pak strane pouka u vjeri je mogla ovisiti i o izvanjskim uvjetima u kojima je Crkva živjela u društvu. Tako je ozbiljnost, pa i način pouke i katekumenske priprave, ovisio o zahtjevima koje je pred Crkvu stavljao društveni trenutak. Ove dvije dimenzije katekumenata nikada ne gube svoju aktualnost, jer je uvijek neophodna unutarnja motivacija koja izvire iz odgovornosti pred Božjim otajstvom, ali isto tako je bitno primijeniti pouku prilagođavajući je i okolnostima trenutka u kojemu Crkva živi. U tom smislu katekumenska priprava je pokazala veliki raspon sadržaja kao i velike mogućnosti prilagodbe, čime (p)ostaje aktualna i znakovita i Crkvi našega vremena“, zaključio je dr. Bodrožić.