Odabir teme je aktualan i u kontekstu sadašnje Sinode o sinodalnosti koju je odredio papa Franjo. Predavanje je ujedno bio poticaj na veće poznavanje povijesti Katoličke Crkve u kontekstu rasprava koje su se uvijek odvijale u Crkvi o različitim temama.

„Kada danas imamo pitanje sinode, sinodalnog puta u Njemačkoj, papa Franjo je započeo Sinodu o sinodalnosti, neki teolozi to ‘kuju u zvijezde’, kao da toga nikad prije nije bilo. Toga je uvijek bilo.

Crkva je od početaka živjela od sinodalnosti, od susreta biskupa na pokrajinskoj razini, na široj razini. Stoga, naravno da podržavam da se to događa. Ako i izgubimo svijest o tome da su sinode uvijek postojale, da to obnavljamo“ potaknuo je dr. Bodrožić, upozorivši: „Ali, neobično mi je da se dogodi kako nekada mislimo da smo ‘izmislili toplu vodu’ u 21. st., a vidimo da je tako bilo u 1., 2., 3. stoljeću. Smatram da moramo bolje istraživati prošlost Crkve, iz toga također učiti i iz toga iskustva Crkve koje je Crkva stjecala, danas graditi“, potaknuo je predavač.

Sveti Ciprijan je autor, veliki biskup i mučenik iz polovice 3. st. Dr. Bodrožić je opisao povijesnu situaciju u njegovo vrijeme koja je slična današnjoj situaciji.

„Jer, Crkva živi kao živi organizam, živi život. Pitanje jedinstva nije samo pitanje monolitnog jedinstva, kao da je to kamena gromada koju mi u nekom trenutku isklešemo, postavimo je i ona tako stoji stoljećima; nego, jedinstvo Crkve se gradi kroz živi život, kroz razne situacije, kroz poteškoće u kojima se Crkva nalazi.

Tako je i sv. Ciprijan jedan od autora koji je pisao o jedinstvu Crkve u svom vremenu. Doživio je nekoliko neugodnih situacija u kojima je morao kao biskup graditi jedinstvo svoje mjesne Crkve, ali i dati doprinos jedinstvu univerzalne Crkve.

Takve situacije bile su nesuglasice, čak i neka protivljenja u njegovoj zajednici ljudi koji se nisu slagali s njim glede odnosa prema otpadnicima od vjere koji su se htjeli vratiti u zajednicu, zovemo ih lapsi (na latinskom, posrnuli).

Neki ljudi nisu dopuštali da Ciprijan kao mjerodavni autoritet postavi pravila koja vrijede za Crkvu i koja treba poštovati, nego su mu umanjivali autoritet i time razbijali njegovu zajednicu“, rekao je dr. Bodrožić.

U tom vremenu dogodio se još jedan raskol koji je pošao iz Rima od svećenika Novacijana, a njegovi sljedbenici zvali su se novacijanci kojih je bilo i kod Ciprijana u Africi. Novacijanci su razbili jedinstvo Crkve na široj razini. Ciprijan kao biskup morao se postaviti prema tome, štititi jedinstvo Crkve, znajući koliko je to bitno.

„On je gradio jedinstvo oko biskupa u mjesnoj Crkvi, ali inzistirajući da se jedinstvo gradi oko rimskog biskupa, jer je iz rimske stolice, iz Rimske Crkve, proizašlo jedinstvo svih biskupa, tj. jedinstvo Katoličke Crkve.

S druge strane, kod Ciprijana je bila i druga situacija koja bi se mogla nazvati situacijom sinodalnosti, kad je on pomalo došao i u sukob s papom Stjepanom. Kasnije je Ciprijan kao mjesni biskup Kartage bio predstavnik i pokrajinske Crkve, bio je primas za cijelu ondašnju Sjevernu Afriku, prvi biskup koji je vodio druge biskupe“, rekao je predavač, pojasnivši povijesne okolnosti i poteškoće koje su tada bile u mjesnim Crkvama i potrebu da se gradi jedinstvo.

„Oni su u Africi imali običaj ponovno krstiti ljude koji su već bili kršteni kod novacijanaca, kod neke druge sekte ili skupine koja je bila u raskolu s Crkvom, tvrdeći da je njihovo krštenje nevaljano, da to nije uopće krštenje.

Ciprijan je zauzeo stav da ih treba ponovno krstiti, a taj njegov stav zauzela je i cijela njegova zajednica i drugi biskupi iz područja Sjeverne Afrike. Smatrali su da oni kao biskupi imaju pravo na svoju posebnost, tako razmišljati.

Ciprijan je mislio tako s najboljim uvjerenjem, smatrajući da samo Crkva može imati pravo krštenje. Smatrao je, ako su ljudi izašli iz Crkve, izgubili su to što su mogli imati u Crkvi, znači, njihovo krštenje nije valjano“, rekao je dr. Bodrožić.

Međutim, kad je 254. godine papa Stjepan izabran za Papu, on je rekao da Rimska Crkva nije tako prakticirala, da tradicija Rimske Crkve, Crkve u Palestini i u Aleksandriji nije takva.

„Papa Stjepan je rekao da Rimska Crkva nikada nije običavala ponavljati krštenje, dakle, prekrštavati one koji su već bili kršteni u nekoj od tih zajednica, nego je priznavala krštenje tvrdeći: krštenje je došlo od Isusa. Dano je Crkvi. Onaj tko je upoznao krštenje, upoznao ga je u Crkvi. Eventualno, mogao ga je abuzivno iznijeti iz Crkve, dakle, odvojiti se od Crkve, a i dalje ga koristiti.

No, to je ipak uvijek ono isto, jedno krštenje koje postoji i koje je dano Katoličkoj Crkvi. Time je Papa i apostolska tradicija na koju se on pozivao to poštovala. To je bio most ili neka vrsta spone da se može s drugima graditi dijalog, da ga kasnije možete i upozoriti i možda ponovno vratiti u Crkvu“, rekao je dr. Bodrožić.

Tako je nastao spor. Papa se pozivao na apostolsku tradiciju prema kojoj Rimska Crkva takvu praksu ima od apostolskih vremena. Ciprijan se pak pozivao na tradiciju svoje pokrajine, kao primas Sjeverne Afrike.

„Ciprijan je onda sazvao čak i dva Sabora, 255. i 256. godine, na kojima se prvi put okupilo 30, a drugi put 70 biskupa. Biskupi su tada iznijeli svoje mišljenje i svoj stav koje su poslali Papi.

Oni su smatrali da Papa treba poštivati da se u Crkvi poštuje njihovo mišljenje, oni su biskupi, zakoniti, imaju svoju tradiciju, stariju predaju, i oni se toga drže.

Kasnije je papa Stjepan zauzeo čvrsti stav jer je to bilo pitanje uopće razumijevanja krštenja i njegove važnosti. Papa je u tome bio dosta dosljedan i nije se slagao sa stavom afričkih biskupa“, istaknuo je dr. Bodrožić.

Ne postoji daljnja prepiska između afričkih biskupa i pape Stjepana, jer je Papa 256. godine zaključio raspravu, nakon što su Ciprijan i drugi biskupi Sjeverne Afrike svoja mišljenja poslali Papi.

„Papa je iznio svoje uvjerenje i rekao da treba poštovati apostolsku predaju koja je najjača, najstarija predaja, to je apostolska, rimska predaja.

Godinu dana nakon toga dogodio se progon Crkve kad su nastradali papa Stjepan i Ciprijan kao mučenici te kasnije nije izvršena nova prepiska i rasprava“, rekao je dr. Bodrožić, istaknuvši da primjer takve lokalne sinodalnosti koju je zastupao Ciprijan, nije prošla.

„Ni papa Stjepan nije zauzeo stav autokrate koji misli nešto narediti drugima, nego je sazivao Sabore u Rimu, u Italiji koji su to pitanje protresli te je shvatio da mišljenje takve sinodalnosti koja je bila afrička, nije odgovaralo kriterijima apostolske istine.

Papa je znao da sinodalnost takvoga tipa koja ne bi odgovarala kriterijima Evanđelja i apostolske predaje nije autentična sinodalnost – nego da se i takva sinodalnost treba korigirati prema istini Evanđelja i prema istini Crkve koja jamči jedinstvo, a to je Rimska, apostolska Crkva“, istaknuo je dr. Bodrožić.

Navedeni primjer rasprave između svetog Ciprijana, afričkih biskupa i pape Stjepana pokazuje koliko treba poznavati povijest Crkve. Naime, uslijed nekih trenutnih rasprava u Crkvi, neki govore o ugroženosti Crkve kao nikad u njenoj povijesti, iskazujući neslaganje ne samo sa stavovima rimskog biskupa, nego i u odnosu na apostolsku predaju i istinu Božje riječi zapisane u Evanđelju.

No, kroz povijest Crkve uvijek je bilo dinamike u njenim raspravama.

„Izabrao sam ovu temu jer je to aktualno. Jer od samih početaka, od apostolskih vremena, uvijek je bilo rasprava, trzavica, manjih ili većih, i to je obilježje živog organizma, a Crkva je živi organizam.

U živom organizmu netko može nekad iskočiti, drugačije misliti, imati neke svoje ambicije, mišljenje, stavove, no treba imati dovoljno hrabrosti i snage s time se suočavati i poštovati kriterije koji postoje“, rekao je dr. Bodrožić, podsjetivši kako je sada napeta situacija i odnos između Rimske Crkve i Crkve u Njemačkoj.

„Kao što je i Ciprijan imao svojih sporova, treba znati gdje je istina Evanđelja, to treba poštovati. Ako netko ima i svoju posebnost, znamo do koje mjere može biti neka lokalna posebnost i u čemu.

A što se tiče univerzalnosti, istine Katoličke Crkve obvezatne su za cijelu Crkvu. Uvijek je bilo da su se poštovale lokalne predaje tamo gdje je nešto moglo biti lokalno, npr., neka predaja kako ćemo postiti ili koji ćemo obred imati u nekim liturgijskim situacijama.

Ali, kad dođe pitanje istina vjere, zajedničkog stava, to je onda pitanje univerzalne Katoličke Crkve i za to doista svi trebaju imati sluha – i Rimska Crkva za razgovor, za dijalog, za poticanje jedinstva na pravi način, na pravim temeljima, u istini Evanđelja Isusa Krista, a s druge strane i mjesne Crkve, ordinariji, pokrajinske Crkve, trebaju razumjeti da karizmu Apostolske Crkve ima Rimska Crkva koja daje smjernice i da to onda ne treba doživjeti negativnim.

Dapače, to treba doživjeti pozitivnim jer nam to jamči da ostajemo u kontinuitetu s Isusom, s njegovim naukom i da u tom kontinuitetu gradimo svoje zajedništvo. Samo tako možemo biti jedna sveta, katolička i apostolska Crkva“, istaknuo je dr. Bodrožić.

Predavač je komentirao i sklonost pojedinaca da nešto što se trenutno negativno događa u nekoj partikularnoj Crkvi, smatraju kako je to uništavajuće i za sveopću Crkvu, kao da cijela Crkva ‘propada’.

„Ne treba primjenjivati apokaliptični scenarij. U tome smo izloženi i medijima, čujemo dio informacija, poluinformacija, nemamo cjeloviti uvid, pa se dogodi i da smo u strahu.

Crkva ima svoje mehanizme i unutarcrkvenu komunikaciju kojom se odvijaju takvi procesi. Kada bismo se na to oslonili, bili bismo pribraniji i mirniji. Jer Isus nam je rekao da Crkvu neće vrata paklena nadvladati.

A glede partikularnih Crkava, vjerujem da nam je više moliti ako postoji neka poteškoća, davati svoj doprinos, da stvarno živimo jedinstvo.

Jedinstvo se ne može živjeti tek tako, bez našeg doprinosa, bez našeg osjećaja vjere, zajedništva u vjeri, izgradnje u vjeri.

Tim mehanizmima mi doprinosimo bitnoj izgradnji jedinstva. To nije kamen da ga jedanput isklešemo, pa sad tu stoji. To su izazovi pred nama na koje trebamo znati odgovoriti uz pomoć mehanizama koje nam je dao Gospodin, to su vjera, ljubav, Duh Sveti.

Stoga i danas mora vrijediti pravilo koje je Crkva stekla kroz stoljeća – da u bitnim stvarima vlada jedinstvo, u dvojbenim stvarima sloboda, dakle, dopustiti da u nečemu može biti raznolikost, a u svim stvarima mora biti ljubav. Svi moramo biti prožeti duhom Isusove ljubavi kako bismo pristupili poteškoćama i rješavanju problema“, poručio je dr. Bodrožić.

Također, Crkvu kao tijelo pozvani smo gledati otajstveno, a ne zemaljski, samo u kategorijama ljudskih prijepora, na površnoj i prolaznoj osnovi.

„U tom slučaju ostanemo na vrlo prizemnoj razini, što nije dobro. Crkva je doista otajstvo koje mi i vjerom prihvaćamo. Crkva je Kristovo tijelo, Kristova zajednica.

Kad god imamo poteškoću i gledamo problem u drugome, sveci su bili najbolji poučak kako se tada ponašati.

Svetac se uvijek vraćao sebi, da se mi osobno trudimo. Što više vidimo da ima problema, ja se trudim čistiti sebe od grijeha – takvo je bilo djelovanje svetaca. Time dajemo doprinos jedinstvu cijele Crkve.

Sv. Franjo, sv. Dominik i mnogi drugi Crkvu su izgrađivali vlastitim pozivom, tako da su polazili od sebe.

Kada vide poteškoću vani, kad su oni u svom vremenu vidjeli toliko poteškoća, izazova, nevolja, interesa, sukoba, bilo je toga i u njihovo vrijeme, u prošlosti Crkve, ali nisu upirali prstom u drugoga, nego su postupali na način – idem ja od sebe početi, idem ja biti svet, tada ću najbolje dati doprinos jedinstvu Crkve“, potaknuo je dr. Ivan Bodrožić.