Međunarodni dan ljudskog bratstva ustanovila je Opća skupština UN-a u prosincu 2020. godine, a inspiriran je Deklaracijom iz Abu Dhabija, odnosno Dokumentom o ljudskom bratstvu koji su potpisali papa Franjo i veliki imam Al-Azhara Ahmad Al-Tayyeb. Taj tekst je na hrvatski jezik preveo teolog dr. sc. Branko Jurić, koji posljednjih devet godina živi i radi u Vatikanu. U intervjuu odgovara nam na pitanja o tom dokumentu i povezanim temama. Podsjeća da „nije vrijeme za ravnodušnost“: „Bog je sve ljude stvorio i hoće da se svi ljudi spase“, stoga „Stvoritelj svih ne smije biti razlog za podjele već za jačanje bratstva i solidarnosti“.

Poštovani gospodine Juriću, vezano uz povod za naš razgovor, kako biste opisali značaj Dokumenta o ljudskom bratstvu za mir u svijetu i zajednički život, pet godina nakon što su ga 4. veljače 2019. u Abu Dhabiju potpisali poglavar Katoličke crkve i veliki imam Al-Azhara?

Nema sumnje da je riječ o prekretnici međureligijskog dijaloga koji je lijek za rane svijeta. To je značajan dokument koji nije tek islamsko-kršćanska deklaracija, već je otvoren za sve ljude. Mnogi su ga nazvali „povijesnim“. S katoličkog gledišta, tekst je izrađen u duhu Drugog vatikanskog koncila koji kaže da „ne možemo zazivati Boga, Oca svih ljudi, ako odbijamo bratski se ponašati prema nekim ljudima, stvorenima na Božju sliku“ (NA, 5), a potom je postao i dio Papine enciklike Fratelli tutti.

Svjesni opasnosti zapaljivog govora mržnje, konstantnih pojava nasilja i ratova koji moraju prestati, kao i mnogih nepravdi koje valja ispravljati, papa Franjo i veliki imam Al-Azhara Ahmad Al-Tayyeb pozvali su kršćane, muslimane i sve druge ljude dobre volje na pomirenje i bratstvo te na usvajanje kulture dijaloga kao puta, suradnje kao kodeksa ponašanja, uzajamnog razumijevanja kao metode i kriterija.

Kako ova deklaracija može poslužiti kao putokaz za jačanje dijaloga u svijetu te u suzbijanju nasilja?

Sadržaj deklaracije pokazuje da kršćani i muslimani imaju mnoge zajedničke vrednote koje su temelj za izgradnju međusobnog povjerenja i suradnje, što također znači da se one mogu i trebaju zajednički promicati. Osim toga, neophodno je kritički promatrati stvarnost i boriti se protiv zla raznih vrsta fundamentalizama. Dokument o ljudskom bratstvu jasno osuđuje terorizam i nasilje te potiče na zajednički napor u suzbijanju ekstremističkih tumačenja vjere, čega nažalost ima i kod kršćana i kod muslimana. Deklaracija može poslužiti kao platforma za zajednički rad u borbi protiv ekstremizma, radikalizacije i polarizacije. Višegodišnje stanje na društvenim mrežama alarm je koji pokazuje da se brojni vjernici i svi drugi žurno moraju podučavati nenasilnoj komunikaciji.

A na mjesnoj razini, primjerice u Hrvatskoj i BiH?

Vjerski službenici na mjesnoj razini mogu koristiti ovaj dokument kao zajednički okvir za izražavanje apela za mir i pravednost. Takvi zajednički istupi mogu imati vrlo snažan utjecaj na vjernike i širu javnost. Nažalost, i vjerski službenici mogu imati anestezirane savjesti i ne smatrati važnim dignuti glas kada je u pitanju nepravda i nasilje. Slabašna ili nikakva reakcija na nasilje nad ženama primjer je takve grešne šutnje. Dokument o ljudskom bratstvu naglašava, između ostalog, potrebu zaštite prava žena te osuđuje sve oblike negativne diskriminacije. Smatram da su po uzoru na Dokument o ljudskom bratstvu i na mjesnoj razini neophodne zajedničke izjave i apeli o važnim socijalnim problemima poput obiteljskog nasilja, korupcije, mentalnog zdravlja, odnosa prema stranim radnicima, raznih vrsta negativnih diskriminacija i sl. Imamo toliko propuštenih prilika, ali pred nama su i druge koje ne smijemo propustiti.

Kada je u pitanju odnos Katoličke crkve prema islamu, vrijedi podsjetiti i na Drugi vatikanski koncil te da su džamije pohodili i neki od pokoncilskih rimskih biskupa.

Da, posljednja trojica papa: sv. Ivan Pavao II., Benedikt XVI. i Franjo. Koncilska deklaracija Nostra aetate uputila je poziv kršćanima i muslimanima „da zajednički štite i promiču socijalnu pravednost, moralna dobra te mir i slobodu za sve ljude“. Osobito su bile snažne i simbolične geste pape Ivana Pavla II. On je bio prvi papa koji je kročio u džamiju i molio u njoj te prvi rimski biskup koji je iz poštovanja poljubio Kur’an, svetu knjigu muslimana. Isto je učinio 1985. posjetivši Casablancu, Maroko, gdje je održao govor pred mnoštvom mladih ljudi koji su velikom većinom bili muslimani. Tada je među ostalim rekao: „Kršćani i muslimani, mi vjerujemo u istoga Boga, jedinoga Boga, živoga Boga“. I naravno da je u pravu. Zar mi vjerujemo da je raj ili nebo podijeljeno? Ne.

Koje su ključne zajedničke vrednote i teme izražene u Dokumentu o ljudskom bratstvu iz 2019. koje mogu služiti kao temelj za daljnje međureligijsko razumijevanje i suradnju?

Dokument promiče ljudsko bratstvo ističući da svi ljudi dijele zajedničko ljudsko porijeklo: Bog je sve ljude stvorio i hoće da se svi ljudi spase. Stoga je ljubav prema Bogu i bližnjemu temeljna i kršćanima i muslimanima. Iz toga proizlazi važnost milosrđa, razumijevanja i pomoći drugima, bez obzira koju vjeru ispovijedaju ili jesu li uopće vjernici. Svi smo, zapravo, tražitelji istine. Kao što je spomenuto, važan element dokumenta predstavlja i zajednički poziv na mir, pravdu i nenasilje. Kršćani i muslimani se pozivaju na zajednički odgovor ljudskog roda na suvremene izazove poput siromaštva, terorizma, ekstremizma, zlostavljanja maloljetnika i žena, ekoloških i drugih problema koji pogađaju čitavo čovječanstvo. Deklaracija potiče poštivanje raznolikosti te odgoj i obrazovanje koji promiču kulturu susreta, razumijevanja i suradnje. To može poslužiti kao zajednička platforma za unapređivanje obrazovnih sustava kako bi se izbjegle predrasude i stereotipi.

Kao posljedica individualizma postoje rašireni stavovi, čak i među onima koji se smatraju vjernicima, da svatko o drugima i drugačijima može misliti i osjećati što god hoće.

U individualizmu pojedinac u konačnici ostaje zatvoren u skučenom okviru vlastitog razuma i svojih osjećaja. Zato se pod takvim utjecajem može krivo i izopačeno držati da za moju vjeru i nije toliko važno što u sebi osjećam i kako osobno gledam na druge, na one skupine koje se po nečemu razlikuju od mene i mojih. Upravo zato vrijedi podsjetiti da ratovi i nasilje započinju baš tu, u čovjekovoj nutrini i svijesti, od onoga što osjećamo i mislimo, u nakupinama mržnje i prezira, u hranjenju naših mitova, u nereagiranju na govor mržnje. Tako čovjek može biti lako podložan zapaljivoj retorici autoviktimizacije pa da takvu kontemplaciju svjesno ili nesvjesno pretvori u akciju „protjerivanja ugrožavatelja naše sigurnosti”, bez obzira na to koja bi skupina ljudi bila ili već jest proglašena našom prijetnjom i što bi točno podrazumijevalo tu našu sigurnost.

Moramo prvo biti svjesni odgovornosti, kako za izgovorenu riječ tako i za grešnu šutnju, odgovornosti za izgradnju mira koji je djelo pravde. Kolektivni narcizam, odnosno situacija kada se neka skupina ili nacija identificira ili percipira kao nadmoćna ili posebna u usporedbi s drugima, te autoviktimizacija, pojava kada se vjerska, nacionalna ili druga skupina smatra trajnom i ekskluzivnom žrtvom, dvije su zamke, iluzije i velike prepreke za izgradnju mira i zajedničkog života. Za početak kao teologinje i teolozi možemo raditi na iskorjenjivanju tih korova. Potrebni su nam međusobni susreti, suradnja i prijateljstva teologinja i teologa iz različitih vjerskih zajednica.

U rujnu 2022. u medijima je izašla neobična vijest o tome kako ste Vaš otac i Vi kao katolički svećenik besplatno popravili krov jedne džamije u BiH. Kako je došlo do toga i kakve su bile reakcije?

To je bio jedan spontani događaj koji je zbog zajedničke fotografije i zahvalnog teksta mjesnog imama Selvedina ef. Imamovića pronašao interes kod brojnih ljudi. Selvedin i ja se godinama poznajemo i rado družimo, gotovo svaki put kada dođem u BiH. I među njegovim džematlijama imamo mnogih obiteljskih prijatelja. Reakcije su bile posve pozitivne, ljudi su to podržali. Jedne novine su mog oca Slavka stavile u rubriku „ličnost dana“, nazivajući ga „istinskim vjernikom“. Od svojih roditelja i braće sam učio i dalje učim o ljudskosti. Trebamo poštivati i voljeti sveta mjesta i ljude. U zavičajima gdje su mnogi ranjeni ratom i drugim zlima bratske geste djeluju iscjeljujuće. One mogu biti: topao zagrljaj, riječi podrške i ohrabrenja, pomoć i zaštita u nevolji, dar nade, dijeljenje žalosti i radosti, iskreni osmijeh, dijalog, slušanje… Svrha našeg života je učiti voljeti.

No nije uvijek lako ući u dijalog.

Da, dobar dijalog zahtjeva dobru volju, trud, posao, obazrivost, hrabrost… Za izgradnju mosta potrebne su godine posvećenog rada, a za njegovo rušenje tek eksplozivna detonacija. Također, dijalogom se ne želi reći da su sve religije jednake, već da svi vjernici, oni koji traže Boga a i svi ljudi bez religijske pripadnosti ili vjere, imaju jednako dostojanstvo. Stoga se moramo obvezati da Stvoritelj svih ne bude razlog za podjele već za jačanje ljudskog bratstva i solidarnosti. Bogu koji pita: „Gdje ti je brat?“, nitko više ne bi smio odgovoriti: „Ne znam“ (usp. Post 4,9).

Kako se može unaprijediti edukacija o međureligijskom dijalogu i razumijevanju, uzimajući u obzir smjernice iz Dokumenta?

Al-Azhar i Katolička crkva traže da ovaj Dokument postane „predmetom istraživanja i promišljanja u svim školama, sveučilištima i obrazovanim i odgojnim ustanovama doprinoseći time stvaranju novih generacija koje će donositi dobro i mir, te koji će posvuda braniti pravo potlačenih i posljednjih“. Ne znam je li to slučaj kod nas. No ako nismo svi zajedno braća i sestre, sve će se raspasti. Nalazimo se pred izazovom ovoga stoljeća i našeg vremena. Ne možemo oprati ruke od trenutne situacije u kojoj se nalazimo. Nije vrijeme za ravnodušnost.