Prije službe generalnog vikara, dr. Sorić je osam godina bio ravnatelj Klasične gimnazije Ivan Pavao II. Zadar te je iz praktičnog iskustva naveo konkretne primjere o suradnji u školama, što su prisutni zahvalno primili s razumijevanjem za svakodnevicu s kojom se oni susreću u svom radu s kolegama i učenicima.

„Suradnja je zajednički rad dvije ili više osoba, skupine ljudi koji žele riješiti neki zajednički zadatak. Suradnja je zajedničko djelovanje pojedinaca oko postizanja zajedničkog cilja. Svrha djelovanja u katoličkoj školi je dobro djeteta, pomoći rast i razvoj učenika. U školi se mogu ostvariti izvrsni projekti, ostvariti vrhunski rezultati, dobiti nagrade, ali može se dogoditi da je djelatnik zaboravio osnovnu postavku svjedočenja dobre suradnje, a to je dobro drugoga, dobro čovjeka iza kojega je obiteljski život, problemi, osobni, vjerski i radni izazovi“, upozorio je dr. Sorić.

Govoreći o razlici između katoličke i škole koja nema atribut ‘katolička’, predavač je rekao da je posebnost katoličke škole u tome što njen cilj nije samo dobro učenika, nego uopće dobro drugoga, dobro bližnjega, dobro čovjeka; djelatnika u školi, dobro suradnika, da bi svi zajedno ostvarili cilj dobra učenika. Prepoznati dobro drugoga znači u drugoj osobi najprije i nadasve vidjeti čovjeka.

„Prije nego smo kršteni, postali smo ljudi. Prije primanja sakramenta krštenja, od Boga smo stvoreni kao ljudi. Pozvani smo u drugome prepoznati Kristovo lice, prepoznati Kristovu prisutnost. Uvjet suradnje među katoličkim djelatnicima treba biti najprije prepoznati Kristovo lice, Kristovu prisutnost u drugom čovjeku“, potaknuo je dr. Sorić, rekavši da evanđeosko pitanje ‘A tko je moj bližnji?’ ostaje pitanje za sva vremena.

„Posebnost katoličke škole je dobro bližnjega. Da u drugom čovjeku ne vidim konkurenta, suparnika, ne osobu s kojom se trebam natjecati, laktariti unutar školskog sustava, nego da u drugome vidim suradnika. Osobe u školskom kolektivu nisu tu slučajno. Kod Boga sve ima svoj plan. Suradnja se svjedoči. Kriteriji suradnje ne mogu se nametnuti. Suradnja se živi“, poručio je dr. Sorić, naglasivši da djelatnici u školi učenicima mogu posvjedočiti većim primjerom ako ih dočekaju s osmijehom, nego da im izlože vjersku dogmatiku i vjeronaučnu pouku o ljubavi i Božjoj providnosti.

„Više svjedočanstva učenicima mogu prenijeti kada pokažem zajedništvo s kolegom, bratom i sestrom, nego da im predajem bilo kakvu apstraktnu teoriju. Stručni radovi govore da je suradnja nešto prirodno, ljudski, da pripada ljudskoj egzistenciji. Suradnja je više od sociološke stvarnosti. Čim se čovjek rodi, čovjek urođeno prenosi i zahtijeva suradnju. Malo dijete već svojim plačem na početku doziva majku i poziva je na suradnju. Ništa u našem osobnom, obiteljskom, profesionalnom životu ne možemo ostvariti bez suradnje“, poručio je dr. Sorić, naglasivši da rad u svim školama počiva na suradnji.

„Da bi se bilo što ostvarilo u odgojno – obrazovnom sustavu, mora postojati suradnja, dijalog, komunikacija, poštivanje, otvorenost. No, postoje i ljudi koji nisu za suradnju, odbacuju bilo kakvu vrstu suradnje. Smatram da im nije mjesto u školskom kolektivu. Ne zato što bi ih netko odbacio, dapače. Katolicitet uključuje različitost. Ali, kad netko unaprijed vodi paralelni sustav, sam planira neke svoje putove, vlastito djelovanje na štetu kolektiva, on sam sebe isključuje iz zajedništva“, upozorio je dr. Sorić.

Suradnja se tiče i osobnog dobra djelatnika; ne iz sebičnih razloga, nego zbog kršćanske antropologije u koju je uključen cilj dobra učenika. „Što mi koristi da cijeli svijet steknem, a dušu svoju izgubim“, podsjetio je predavač na Isusovu riječ. Don Ante je rekao i da je djelatnik u katoličkoj školi pod dodatnim povećalom svoga okruženja, zajednice, obitelji, susjeda. Dogodi se i da pridjev ‘katolički’ može otežati djelovanje i stvarnost.

Preduvjet dobre suradnje je i svijest o identitetu katoličke škole. „Katoličanstvo zahtjeva i traži cjelovitost osobe, a to može postati i uteg u shvaćanju i pristupu nekih ljudi. Problem je u neispravnom tumačenju katoliciteta“, upozorio je dr. Sorić, navodeći s čime se sve djelatnici u katoličkoj školi susreću. Kada neki učenik dobije ocjenu nedovoljan, ima nekih roditelja koji se žale profesorima i ravnatelju: „Vi ste katolička škola, kako dijete može dobiti jedan?“. Ili, neki učenik dobije ukor, a ukor je pedagoška mjera, no neki roditelj se požali: „Mi idemo u crkvu, a vi nama dajete jedinicu ili ukor. A to dijete je ‘anđeo’“.

„Pridjev ‘katolički’ ne znači gotovi produkt, gotovi čin, gotovu stvarnost. Nego, katolička vjera i identitet katoliciteta, osobito suradnika u katoličkoj školi je proces tijekom kojega se čovjek mukotrpno, iz godine u godinu, razvija, ukoliko je otvoren. I konflikti su sastavni dio suradnje. Iluzije su da suradnja znači nepostojanje konflikta. Konflikt pomaže da suradnja raste, da bude bolja“, rekao je dr. Sorić. Potaknuo je djelatnike da nemaju preveliko mišljenje o svojim suradnicima unutar katoličkih školskih prostora, no mora biti međusobnog poštovanja. „Vjera osobe ne može se izmjeriti. Veći i manji katolik mogu se ogledati kroz obični osmijeh kojeg nekome uputimo i kroz dobrotu, da je čovjek čovjeku kršćanin“, rekao je dr. Sorić. Proces suradnje predstavlja i avanturu s Bogom, dinamiku kojom se djelovanjem ostvaruje zajednički cilj, dobro drugog čovjeka.

Dr. Sorić je istaknuo kako je, u vrijeme dok je bio ravnatelj klasične gimnazije, njemu najveće svjedočanstvo vjere djelatnika bila njihova spremnost da pomognu u situaciji neke potrebe. „Svaki put kad bi bila neka obiteljska tragedija ili se dogodilo nešto loše nekoj osobi, djelatnici Klasične gimnazije su prvi pomagali, pokazali sućut i pomaganje. Nije li to primjer izvrsnog ponašanja i humanizma Isusa Krista. Teško je biti djelatnik u katoličkim školama, ali je lijepo jer je to djelovanje i za ono malo više, za nebesko. Ne informiramo samo, ne odgajamo samo, nego spašavamo. Poput apostola smo  na putu dobra i vlastitim svjedočanstvom možemo svoju okolinu i svijet učiniti boljim“, poručio je dr. Sorić, rekavši da svijest svakog pojedinca može doprinijeti da se učini puno dobroga.

„Svaka vaša žrtva, trud, vaše prihvaćanje različitog čovjeka u kolektivu, vaše prihvaćanje tuđeg mišljenja, svako vaše uvažavanje druge osobe, svaki vaš izraz lica i pogled kada u osobi do sebe, pa i ako ti ‘ide na živce’, vidiš lice Kristovo, predstavlja svjedočanstvo vjere. Svjedočite i prenosite vjeru, a to je i konačni zajednički cilj suradnje u katoličkim školama“, potaknuo je dr. Sorić djelatnike katoličkih škola.

Predavač je govorio o suradnji i u biblijskom kontekstu, rekavši da je Biblija knjiga vjere i odgoja, ali to je i knjiga Božje suradnje.

„U Svetom pismu se od prve do zadnje stranice može promatrati kako Bog surađuje s čovjekom. Bog želi surađivati s ljudima. Suradnja je nešto božansko, ne samo ljudsko. Kad prihvaćamo i ulazimo u svijest suradnje, nismo sami u toj suradnji. Postoji i treća osoba, a to je sâm Bog“, naglasio je dr. Sorić.

Podsjetio je da želju za suradnjom predstavlja i pitanje Boga „Adame, gdje si?“. Zašto si se zbog grijeha sakrio od suradnje sa mnom? Nakon stvaranja svijeta, Bog poziva prve ljude da dalje oblikuju stvorenu materiju, dakle, da surađuju s Božjom stvorenošću. Pitanje „Kajine, gdje ti je brat tvoj?“ također je izraz želje za suradnjom. Zašto si ubio onoga koga sam ti dao za suradnika, tvoga bližnjega, dao sam ti ga za suradnju, rekao je don Ante.

Istaknuvši savez između Boga i čovjeka, predavač je rekao da su četiri velika saveza, proroci, mudraci i kraljevi, sve su to primjeri suradnje, predstavljaju Božji poziv na suradnju. „I kad je Izrael nevjeran, kad Izrael pobjegne od Božje suradnje, opet se ide ispočetka. Bog mu daje priliku da dođe surađivati. Saveze bi se moglo nazvati starom suradnjom i novom suradnjom. U središtu nove suradnje je Isus Krist. Cilj njegove misije je spasenje i dobro čovjeka. Isus to ne čini sam, nego bira 12 suradnika. Isus je odabrao različite ljude. Prije nego će odabrati apostole, Isus moli za one koje bira, kaže Luka evanđelist. Zna da neće samo poslovno surađivati, nego će Isus živjeti s njima“, rekao je don Ante, istaknuvši da raditi u školi, s obzirom na vrijeme provedeno u školi, znači i živjeti s drugim ljudima. Zato je važno s kime se surađuje i koga se bira za suradnike.

„Apostoli su različiti po svojim osobnostima, jaki su na riječima, a kukavice su bili na Veliki petak. Predstavljaju toliko različitih pogleda na svijet. Bili su i nestabilni. Tri godine živjeli su s Isusom, a ništa nisu bili naučili. pa i kad im se Isus ukazao nakon uskrsnuća. Bili su obični ljudi, ribari, zeloti. A apostoli su zaslužni što se evanđelje proširilo po cijelom svijetu, osobito nakon Duhova, kad su dobili snagu odozgor. U početku se ne može govoriti o kolektivu apostola kao onima koji su mogli i imali toliko snage znanja i vještina da bi ostvarili i proširili evanđelje kao zajednički cilj. Tek kad su se osobno susreli s Bogom, kad su osobno doživjeli Boga, onda su bili odraz vjere i svoje uspješne suradnje“, poručio je dr. Sorić.

U kontekstu realnih okolnosti, potaknuo je da se ne idealizira školski kolektiv. „Katoličko izvire iz pojedinca, iz molitvenog i duhovnog života svakog člana školskog kolektiva. Svaki djelatnik kao pozitivan primjer odraz je i nositelj katoličkog kolektiva“, rekao je dr. Sorić.

Don Ante je rekao kako su se, dok je bio ravnatelj gimnazije, on i djelatnici u kapelici škole zajedno pomolili Duhu Svetom da se razluči izbor kandidata i da članovi komisije realno ocijene kandidate prijavljene na natječaj.

„Time omogućujemo i drugoj strani suradnje da nam pomogne po Božjoj prisutnosti. U molitvi za dobre suradnike bojao sam se vlastitih subjektivnih razmišljanja i molio sam da Bog pomogne odabrati ispravnu osobu, ne samo za suradnika meni kao ravnatelju, nego za suradnika i drugima unutar školskog  kolektiva, jer to je i za dobro drugih ljudi“, rekao je dr. Sorić. Istaknuo je da je ljepota susreta godišnje formacije čuti i upoznati osobe s kojima se može puno toga podijeliti, razmijeniti spoznaje i iskustva s ljudima koji dijele sličnu radost i izazove u svakodnevnom životu rada u školskom sustavu katoličkih odgojno – obrazovnih ustanova.

Dr. Ante Sorić je predavač na Teološko – katehetskom odjelu i Odjelu za izobrazbu učitelja i odgajatelja na Sveučilištu u Zadru i predavač na Odjelu za nastavničke studije u Gospiću.