Dr. Punda razložio je značenje tri „važne fundamentalno – teološke teme“, odnosno stvarnosti koje navodi novi Direktorij za katehezu unutar metodologije kateheze. To su iskustvo, sjećanje (memorija) i jezik. Sedmo poglavlje u drugom dijelu Direktorija naslovljeno Proces kateheze posvećeno je metodologiji u katehezi.

Uska veza između evangelizacije i kateheze

Posebnost novog Direktorija je da ističe usku vezu između evangelizacije i kateheze te važnost posvješćivanja da kateheza nema jednu metodu, nego je otvorena i vrednuje, uključuje različite metode, istaknuo je dr. Punda. Smatra da je iskustvo jedan od najsloženijih pojmova čiju kompleksnost ne može ukloniti ni teološki pristup iskustvu a „promišljanje o iskustvu unutar metodologije kateheze je izazovno“.

Pojašnjavajući kompleksni odnos vjere i iskustva, dr. Punda citirao je misao Pavla VI. iz Evangelii nuntiandi koje bi se moglo „definirati kao rascjep“.

Pavao VI. kaže: „S jedne strane, postoji konkretna povijesna stvarnost u kojoj se živi i ostvaruje ljudsko iskustvo, stvarnost koja ima svoje simbole i slike unutar kojih se razumijeva, a s druge strane, stoji kršćanska vjera udaljena od svakodnevnog čovjekovog iskustva, izgubljena u svojim pojmovima i simbolima. Riječ je o bolnom jazu između svakodnevnog iskustva suvremenog čovjeka i kršćanske vjere koja, čini se, više ne dotiče čovjeka u njegovoj svakodnevnici niti mu može nešto ponuditi“.

„Taj rascjep Direktorij vidi više kao mogućnost, nego kao poteškoću i nudi sasvim pozitivnu perspektivu pristupa ljudskom iskustvu. Prva važna stvar koju Direktorij naglašava jest da je ljudsko iskustvo konstitutivno katehezi. To se shvaća u smislu da je ljudsko iskustvo mjesto navještaja, ali ono je i prostor u kojem Bog govori“ istaknuo je dr. Punda. Tako shvaćeno iskustvo „ima snažne implikacije na metodologiju u katehezi, jer mijenja odnos između onoga koji naviješta i onih kojima se naviješta. Oni nisu tek naslovnici, nego sugovornici u punom smislu riječi. Budući da je ljudsko iskustvo mjesto Božjeg govora, kateheta nije samo davatelj, nego i primatelj. Tako shvaćena kateheza i kršćanski navještaj odražavaju izvornu strukturu kršćanstva kao darovane stvarnosti“, poručio je dr. Punda.

Sjećanje je bitna dimenzija kršćanske vjere i konstitutivna dimenzija povijesti spasenja

Ideju da je iskustvo čovjeka mjesto Božje objave, predavač je potkrijepio lijepom misli pape Franje u pobudnici Evangelii Gaudium: „Svaki put kada se susretnemo s nekim ljudskim bićem u ljubavi, dovodimo se u situaciju da naučimo nešto novo o Bogu“.

„Polazeći od toga, razvidno je da kateheza, navještaj, nisu tek prenošenje, nego odnos u kojem svi, naslovnici i navjestitelji, rastu u vjeri i spoznaji Boga. Za vrednovanje ljudskog iskustva, kako nalaže Direktorij, za puno ostvarenje kateheze zahtijeva se dvoje: sposobnost otkriti Božji govor u ljudskoj povijesti, sudbinama ljudi i da se onaj koji naviješta dade zahvatiti tim govorom. Stoga Direktorij potiče katehete da usvoje Isusov stil koji druge nije smatrao pukim naslovnicima njegovih ponuda, nego je ulazio u odnos, znajući da je Očev Duh prisutan i da već govori u iskustvima tih ljudi“, potaknuo je dr. Punda, navodeći definiciju iskustva kako je donosi Direktorij: „Iskustvo je formativni laboratorij u kojem je učenje dublje“.

„Dakle, iskustvo je posebna forma spoznaje koja, za razliku od diskurzivnog mišljenja, proizlazi iz nutarnjeg, neposrednog kontakta, pa time daje i dublji uvid u stvar. Uz činjenicu da nema iskustva koje ne bi bilo spoznaja, za područje vjere važno je istaknuti da se neke stvari mogu spoznati samo putem iskustva. I tu je zahtjev pred svima koji naviještaju: kako uvesti, dovesti do iskustva vjere“, rekao je predavač.

Upozorio je da se ne bi smjelo „relativizirati ili obezvrjeđivati ljudska iskustva“. „Iskustva su preambula fidei, ali ne shvaćena kao nešto što treba korigirati, nadići ili ponuditi nešto bolje, nego kao stvarnost koja trajno ostaje u temelju i određuje iskustvo vjere“, rekao je dr. Punda.

Direktorij ističe i vlastito iskustvo katehete. „Ako je stvarno, pomaže razumjeti druga iskustva zaista kao mjesto Božje prisutnosti i ljudske povijesti kao povijesti spasenja. Vlastito iskustvo kao dio kateheze treba biti odvagnuto u mjeri objektivnog iskustva vjere Crkve, kako kateheta ne bi pomislio da će i proces vjere drugih biti isti njegovom“, upozorio je dr. Punda, poručivši: „Prema Direktoriju, pozitivno vrednovanje ljudskog iskustva pomaže navjestitelju osloboditi se krutosti u kazivanju istine, potiče ga preuzeti inicijativu i uključiti se u život ljudi“.

Direktorij na više mjesta spominje memoriju, sjećanje unutar metodologije u katehezi, a tome su primarno teološki razlozi.

Kateheza je „prvotno usmjerena na Božju riječ koja je prva i normativna riznica sjećanja. Direktorij naglašava da je sjećanje bitna dimenzija kršćanske vjere i konstitutivna dimenzija povijesti spasenja. Omogućuje da se vjernik doživi kao dio povijesti spasenja sadržane u Svetom Pismu. U događajima povijesti spasenja osvjetljuje se ljudski život. Sjećanje omogućuje vjerniku da događaje povijesti spasenja razumije i kao vlastite. U ostvarenju toga, kateheza ima privilegiranu, nenadomjestivu ulogu“, rekao je dr. Punda, citirajući Benedikta XVI. iz Verbum Domini: „Katehetsko djelovanje uvijek uključuje pristupanje Pismima u vjeri i predaji Crkve kako bi te riječi bile shvaćene kao žive, kako bi svaki vjernik spoznao da toj povijesti pripadaju i događaji njegovog života“.

Samo Duh Božji može činiti da ljudski govor bude događaj Božje prisutnosti

„To je na osobit način izraženo u liturgiji koju se na najizravniji način shvaća kao memorija, spomen čin. Sjećanje je događaj uzimanja dijela u stvarnosti koja se slavi. Sjećanje je konstitutivno za ostvarenje primarnog cilja kateheze, a to je živi susret s Isusom Kristom“, rekao je dr. Punda.

U tom kontekstu, „kateheza je zapravo veliko, trajno sjećanje, ukoliko je ona ponavljanje događaja spasenja u Kristu i nastojanje oko posredovanja toga događaja“. U tom smislu poticajan je poziv pape Franje u Evangelii Gaudium: „Na ustima katehista prvi navještaj mora odjekivati ponovno i ponovno: Isus Krist te ljubi, dao je svoj život da te spasi i sada je živ i uz tebe je svakog dana da te prosvijetli, da te ojača, da te oslobodi“.

„Sjećanje nije konzerviranje, puko pohranjivanje, nego je promišljanje, prebiranje u srcu, a time omogućuje uvijek novo razumijevanje konkretnih događaja života u svjetlu povijesti spasenja“ rekao je predavač.

Kad govori o katehezi i digitalnoj kulturi, Direktorij spominje slabost sjećanja kao značajku suvremenog čovjeka. „Mogućnost neposrednog pristupa svemu i instant ponude oslabljuje sposobnost sjećanja. Ono se predstavlja nepotrebnim, opterećujućim. Pamćenje na neki način obvezuje, jer ukorjenjuje ili trajno poziva na promišljanje i preispitivanje vlastitog života u odnosu na ono trajno što upravo sjećanjem izaziva, provocira“ rekao je dr. Punda, podsjetivši da je „sjećanje jako draga tema papi Franji“.

Za papu Franju „kršćanin je onaj koji se sjeća. Sjećanje je za Franju velika ekleziološka tema, jer kršćanin se sjećanjem osjeća kao dio naroda, a ne kao individua. Ono je tema kršćanske duhovnosti. Papa kaže, kršćansko spominjanje je poput životne soli. Ne možemo napredovati bez sjećanja. Kad naiđemo na kršćane koji su ‘izgubili pamćenje’, uvidimo da su izgubili okus kršćanskog života. Svatko u svom životu ima trenutke u kojima mu se pokazao Isus: kad si susreo Isusa Krista, promijenio svoj život; kad ti je Gospodin očitovao tvoj poziv; kad te je Gospodin posjetio u teškom trenutku. Ti su trenuci u našem srcu. Potražimo ih. Promatrajmo ih“, podsjetio je na Papie poticaje dr. Punda.

Pojašnjavajući jezik kao veliku teološku temu unutar metodologije u katehezi, predavač je rekao kako je „vidljiv utjecaj jezika teologije i kateheze na krizu vjere“.

Mogućnost kateheze određena je činjenicom da Bog govori čovjeku, na različite načine, riječima i djelima, istaknuo je dr. Punda. Štoviše, „jedna od posebnosti i presudnih značajki judeo – kršćanstva je činjenica da Bog govori čovjeku ljudskim jezikom. To ukazuje da ljudski govor ima sposobnost biti Božji govor čovjeku. Samo Duh Božji može činiti da ljudski govor bude događaj Božje prisutnosti. To je savršeno ostvareno u Svetom Pismu koje je u punim smislu Božja riječ u ljudskoj riječi“ rekao je dr. Punda, istaknuvši: „Crkva od početka smatra da je navještaj posebno mjesto u kojem u ljudskoj riječi odzvanja Božja riječ. Po svojoj nutarnjoj strukturi i kateheza ima navjestiteljsku, kerigmatsku, a time i snagu Božje djelujuće prisutnosti. Riječi navještaja i kateheze koja je, kako zahtijeva Direktorij, kerigmatska i mistagoška, sigurno proizvode neki učinak u onima kojima su upućene. Negdje u slušatelju sačuvane su riječi koje smo izrekli i zaboravili. Stoga je zadaća katehete sijati, govoriti bilo zgodno ili nezgodno, kako god zna i može, ne misleći pritom na uspjehe“, potaknuo je dr. Punda, ohrabrivši riječju pape Franje da „postoji razlika između ploda i uspjeha“.

Jezik kateheze ovisi o riječima, rečenicama i tonu, načinu kako je izgovorena. Često je ton važniji. „I tvrde riječi izgovorene tonom vlastitog uvjerenja i poštovanja drugoga, lakše dotiču slušatelja i imaju učinak u njemu. Za dobar ton nije dovoljno imati prirodnu blagost. Dobar ton zahtijeva sposobnost slušanja i povjerenje da drugi ima od Boga dane predispozicije da mu Bog govori. Ako se u našem tonu umjesto prigovora i često trijumfalističke želje da drugi usvoje sadržaj, osjeti povjerenje da Bog na otajstven i poseban način već govori u srcima ljudi, onda će se i sam sadržaj lakše posredovati“, rekao je dr. Punda.

Priče su važne jer stvaraju veću pozornost i nenametljivo dotiču nutrinu slušatelja

Poseban jezik kateheze je pripovijedanje, pričanje priča. „Priče su važne jer stvaraju veću pozornost i nenametljivo dotiču nutrinu slušatelja, pomažući mu da se prepozna kao stvarni subjekt. Preko priča, slušatelj istinu o sebi doživljava kao istinu do koje je i sam došao, a ne koja mu je nametnuta sa strane, izvana“ rekao je predavač. Glede pripovijedanja, Direktorij vrednuje „autobiografski element jezika vjere. Izazov je kako preko priča pomoći drugima da mogu ispričati svoju priču, iskazati sebe“.

„Direktorij spominje i posebnu vrstu jezika, jezik prostora. Crkva daje važnost arhitekturi u službi kršćanske poruke. Direktorij upozorava da, nažalost, većina naših prostora za katehezu podsjećaju na školske strukture i nisu najbolja mjesta za katehetske djelatnosti“, upozorio je dr. Punda.

Direktorij potiče da se drugačije urede prostori za katehezu. Poseban jezik vjere kojeg Direktorij spominje je i jezik umjetnosti. „U Direktoriju se kaže da prostori katehiziranja trebaju postati obiteljske kuće, trgovi, jer ta su mjesta prikladna za kateheze unutar kojih je lakše stvarati jezik blizine i neposrednosti. Novi jezik ne može se dogodi u profesorskim kabinetima ni na simpozijima, koliko god nam bili važni, nego u susretu, u suživotu. Ako se to ostvari, onda i kabineti i simpoziji mogu postati događaji Božje prisutnosti, a ne tek mjesta pametnih misli o Bogu“, poručio je dr. Edvard Punda.