Prof. Kovač. u predavanju se osvrnuo na biblijsko poimanje bratstva te povijesno-teološku perspektivu važnosti bratstva u Crkvi kao i povezanosti .

Biblija vrlo rijetko govori o bratstvu, ali vrlo često govori o obiteljskim vezama pa tako i o međubratskim odnosima, rekao je dr. Kovač. Odnosi među braćom koji se spominju koji su često kompleksni, konfliktni i problematični, dodao je.

Pojasnio je i izraze koji se koriste u Svetom pismu. Hebrejski izraz ah koji označava sinove rođene od iste majke, nekada se odnosi i na pripadnike iste obitelji. Drugi, pak, izraz rea grč. plesios – bližnji – označava stupanje u nečije društvo. Bližnji nam može postati bliži nego naš vlastiti brat, kazao je predavač.

Biblija od Kaina i Abela do prispodobe o izgubljenom sinu govori o uzrujanim bratskim odnosima, dodao je, nabrojivši neke primjere iz Staroga zavjeta koji mogu voditi u nasilje, silovanje, ubojstvo…

„Biblija nam pokazuje stvarno čovječanstvo i poučava nas da bratstvo nije nužno prirodna datost nego se gradi. Živjeti kao braća je moguće, ali tek na kraju zajedničkoga puta na kojemu moramo nadići naše vlastito nasilje. Čak i unutar obitelji po krvi treba jedan drugoga prisvojiti izabrati da bi se uspostavila prijateljska veza.“

Prof Kovač. potom se posebno osvrnuo na odnos Kajina i Abela koji je, kako je rekao, vrlo paradigmatičan za razumijevanje enciklike Fratelli tutti i razumijevanje bratstva kao takvog. Prvi biblijski odnos dva brata je nasilan i bratoubilački zbog nekih okolnosti. Taj biblijski tekst je etiološke naravi – želi ukazati na podrijetlo nasilja u ljudskom rodu i pokazati da je nasilje ili nepravda među ljudima jedna od posljedica grijeha, kao dramatična posljedica neposluha prema Bogu koja proizlazi iz čovjekove sebičnosti … i također iz pogrešne uporabe ljudske slobode, ustvrdio je.

Dodao je da „za Boga, čovjek jest čuvar brata svoga. On mora znati gdje mu je brat i što se događa s njime.“ Jer je čovjek odgovoran za svoga brata, Kajinov grijeh ima socijalnu dimenziju. Odnos i odgovornost prema drugome zapravo su temelji istinske čovječnosti, kazao je predavač.

Bratstvo u Bibliji temelji se na prepoznavanju slike Božje u drugomu. „Iz Božjega stvarateljskog nauma bratstvo nadilazi krvno srodstvo“, dodao je. „Od samog početka stvaranja Božji naum želi prisvojiti čitavo čovječanstvo.“ Stoga je Sin Božji Isus došao kao Prvorođenac da bi svi bili posinjeni od Boga Oca. Novi zavjet uvelike proširuje pojam bratstva na temelju Isusove objave, koji gotovo poistovjećuje brata i bližnjega. Međutim, ne daje definiciju što bi brat bio jer bi svaka definicija suzila poimanje bratstva. Ali, odgovor se nazire u prispodobi o milosrdnom Samarijancu koja je ključ čitanja enciklike Fratelli tutti. Biti brat drugomu, znači iskazati mu milosrđe, rekao je prof. Kovač.

Bratstvo je prije svega stav. Nije temeljno pitanje: „Tko je moj brat?“, nego: „Što mogu učiniti za bližnjega?“ – to je osnovni kriterij bratstva.

Isus stalno pomiče granice vjerskoga zakona i pomiče ideju bratstva. U Govoru na gori pokazuje da i neprijatelj može biti brat. U zlatnom pravilu također pokazuje da je osnovni kršćanski stav ići prema drugomu. Zapovijeđu: „Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio“ Isus pokazuje način kako to činiti. Ljubav prema bližnjemu nadilazi kategorije naroda, religije i krvnog sredstva. Bogu je najbliži onaj koji vrši njegovu volju. Za njih Isus kaže da su mu i brat i sestra i majka. To su također mirotvorci – sinovi Božji, što znači da su međusobno braća i sestre. U prispodobi o Posljednjem sudu Isus se poistovjećuje s potlačenima, što znači da je kriterij spasenja milosrđe prema čovjeku u potrebi, a ne u nekoj ograničenoj pripadnosti religiji ili narodu. Stoga su crkveni oci govorili o Sakramentu Brata – Isusu koji je prisutan u najmanjima, kazao je.

Zatim je prikazao povijesno-teološku perspektivu bratstva. „U Novom zavjetu bratstvo je konstitutivno Crkvi od samoga početka.“ Po krštenju kršćani postaju djeca Božja pa tako i braća u Kristu te jedni drugima.

„Kao kršćanska zajednica Crkva je, dakle, bratska zajednica koja je iznutra povezana svezom međusobne ljubavi.“ Dodao je da „biti Isusov učenik znači postati brat i sestra po Kristu i u Kristu, biti bratski sjedinjeni u ljubavi“.

Predavač je nadalje istaknuo tri novozavjetna pojma: agape (božanska ljubav), filadelfija (bratska ljubav – nije zabilježen u grčkom prije pojave kršćanstva), adelfotes (bratstvo). Oni su usko povezani a na njih se nadovezuje diakonija (služenje). Međubratska ljubav je upisana u Božji naum stvaranja, a posebno se ukorjenjuje u Kristu, u Crkvi koju sv. Hilarije naziva sakramentom bratstva u Kristu.

Ta bratska ekleziologija nestala je u 6. stoljeću, da bi se ponovno pojavila u 8. stoljeću osobito razvojem redovništva koje se naziva svetim bratstvom tj. povezuje bratstvo s pozivom na svetost. Jedan autor navodi da tema Crkve kao bratstva nestaje nakon Tridentskoga sabora kada se veći naglasak stavlja na hijerarhijski autoritet. Ponovno otkrivanje bratstva dogodilo se na Drugom vatikanskom saboru. U saborskim dokumentima često se govori o bratstvu, kako unutar Crkve, tako i šire. Taj pojam pojavljuje se oko 180 puta u kontekstu bratstva unutar Crkve, s drugim kršćanima i s nekršćanima. Stoga je pojam bratstva na Saboru i nakon njega često povezan s dijalogom, suradnjom i razumijevanjem.

Prof. Kovač naglasio je da se, iz te perspektive, ključan tekst o bratstvu nalazi se u deklaraciji Nostra Aetate koji je posvećen sveopćem bratstvu. U njemu se navodi da bratstvo isključuje svaku diskriminaciju. „Ne možemo, naime, zajedno zazivati Boga, Oca sviju, ako otklanjamo bratski se ponašati prema drugim ljudima stvorenima na sliku Božju“, citirao je. Također, osvrnuo se i na pojam bratstva u postkoncilskim papinskim enciklikama.

Na kraju je kazao da kršćansko poimanje bratstva uključuje tri dimenzije: bratstvo po čovještvu, bratstvo u Bogu i bratstvo u Kristu. „Možemo dodati i kozmičko ili ekološko bratstvo koje proizlazi iz naše pripadnosti majci zemlji i naše povezanosti sa svim stvorovima.“ Ustvrdio je da „bratstvo u Kristu ne ukida ne ukida bratstvo po čovještvu i bratstvo po Bogu, naprotiv“ Kršćanin je pozvan u pripadniku svake religije vidjeti svoga brata, jer je i za njega Krist postao čovjekom i dao svoj život, dodao je.

Bratstvo u Crkvi ne ukida bratstvo s drugim ljudima izvan Crkve, dapače Crkva je sakrament zajedništva odnosno sjedinjenja s Bogom i među ljudima – ona je sakrament bratstva. Bratstvo ne ukida identitet nego pretpostavlja odnos s drugim, pretpostavlja otvoreni identitet koji smjera jedinstvu u različitosti, nastavio je. Također, napomenuo je da bratstvo podrazumijeva i sestrinstvo.

Prof. Kovač naglasio je da „bratstvo pape Franje nije nikakvo iznašašće nego je duboko ukorijenjeno u Crkvenoj tradiciji i učiteljstvu Crkve“.

„Enciklika Fratelli tutti nas poziva kroz ideju bratstva na blizinu, na pažnju prema drugomu, na nježnost, na milosrđe na suodgovornost, na solidarnost, na humanost – kršćanski rečeno: na ljubav. Enciklika Fratelli tutti upućena je savjesti čovječanstva, ali je posebno upućena kršćanima da svoju vjeru žive u zajedništvu i u bratskoj solidarnosti s drugima“, zaključio je.