Tomislav Markić svećenik je Zagrebačke nadbiskupije, rođen u Zagrebu 1969., a podrijetlom iz župe Kandija kod Bugojna. Teologiju je studirao u Zagrebu i Beču, gdje je postigao doktorat iz pastoralne teologije. Za svećenika je zaređen 1995. te je vršio sljedeće službe u Zagrebačkoj nadbiskupiji: nadbiskupski tajnik, generalni tajnik pripremnoga razdoblja Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije, biskupski vikar za trajnu formaciju svećenika, za trajne đakone i za laike, ravnatelj Nadbiskupijskoga pastoralnog instituta, voditelj Đakonske pastoralne godine, a bio je i župnikom u Granešinskim Novakima. Od 2014. vrši službu nacionalnoga ravnatelja Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu. Vanjski je suradnik i naslovni predavač na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu.

Poštovani vlč. Markiću, suvremeni svijet je kao nikada do sada „svijet u pokretu”. Koja je uloga i odgovornost Crkve u svijetu migracija?

Migracije su stare koliko i naš svijet. I Sveto pismo započinje jednom „prisilnom” migracijom – izgonom Adama i Eve iz Rajskoga vrta, a i kasniji sadržaj Svetoga pisma snažno je obilježen migracijama: izlazak iz Egipta u Obećanu zemlju, babilonsko progonstvo, bijeg Svete obitelji u Egipat, povratak u Nazaret pa kasnije širenje Radosne vijesti sve do na kraj tada poznatoga svijeta.

Migracije dakle nisu nešto novo, iako su one u našemu vremenu snažno ojačale, a njihovu se rastu ne nazire kraja. Mobilnost suvremenoga čovjeka, koja je potaknuta i velikim tehnološkim i prometnim mogućnostima, ali i nizom čimbenika kao što su ratovi, progoni, klimatske promjene i nejednaki gospodarski razvoj – sve to doprinosi migracijama, koje god vrste one bile, od onih svakodnevnih u putovanju na posao ili mjesto obrazovanja, do onih doživotnih u potrazi za boljim životnim mogućnostima i višim standardom.

Crkva u tom svijetu migracija sudjeluje od samih svojih početaka jer je i nastala i proširila se svijetom putem migracija. Ona dijeli radost i nadu, žalost i tjeskobu ljudi našega vremena, pa tako i onih koji sudjeluju u suvremenim migracijama te nema ničega uistinu ljudskoga što ne bi našlo odjeka u srcima Kristovih učenika (usp. Gaudium et spes, broj 1). Osim toga, Crkva u svojim dokumentima podsjeća kako nas Kristova ljubav prema seliocima potiče da se iznova suočimo s njihovim problemima (usp. Erga migrantes caritas Christi, broj 1) jer se gotovo sve zemlje susreću s nezaustavljivim širenjem fenomena migracija. Stoga je i odgovornost Crkve u tom smislu velika, na što nas uvijek iznova i neumorno podsjeća papa Franjo.

Koji su najvažniji dokumenti Crkve na temu migracija i pastorala selilaca?

Uz već spomenutu Uputu Papinskoga vijeća za pastoral selilaca i putnika „Erga migrantes caritas Christi” iz 2004. godine valja spomenuti dekret Konzistorijalne kongregacije iz 1914. godine „Ethnografica studia” koji prvi put obrađuje pitanje klera uključenoga u pastoral iseljenika, zatim temeljni dokument, apostolsku konstituciju pape Pija XII. „Exsul familia” iz 1952., koja se smatra kao magna charta crkvene misli o migracijama. Drugi vatikanski sabor donio je više smjernica vezanih uz pastoral selilaca, sadržanih osobito u već spomenutoj Pastoralnoj konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu „Gaudium et spes”, dok je papa Pavao VI. 1969. godine objavio motu proprio „Pastoralis migratorum cura” zajedno s Uputom „De pastorali migratorum cura”. I Zakonik kanonskoga prava iz 1983. donosi odredbe vezane uz pastoral iseljenika, predviđajući primjerice, osnivanje misija za duhovnu skrb iseljenika. Na te dokumente snažno se nadovezuju godišnje papine poruke za Svjetski dan selilaca i izbjeglica, u kojima se promiču prava i dostojanstvo migranata.

Zanimljivo je da i mjesne Crkve imaju svoje dokumente koji reguliraju ovo područje. Tako je primjerice za Njemačku na snazi dokument Njemačke biskupske konferencije „Eine Kirche in vielen Sprachenund Völkern” koji daje smjernice o pastoralu migranata, nositeljima toga pastorala, kao i nužnoj suradnji s Crkvom u Njemačkoj pa se između ostaloga traži da se u dušobrižničku službu zajednicama drugih materinskih jezika u Njemačku šalju samo prikladni i dobro pripremljeni dušobrižnici koji dobro poznaju njemački jezik i spremni su na otvorenu suradnju s vjernicima laicima i strukturama mjesnih župa i biskupija.

Sociolozi tvrde kako smo svjedoci jedne nove seobe naroda. Je li pastoralni odgovor mjesnih Crkava na probleme i izazove ljudi u pokretu zadovoljavajući ili današnja situacija migracija zahtijeva posuvremenjenje dušobrižništva?

Upravo su mjesne Crkve najpozvanije odgovoriti na izazov migracija na svome području. U tome trebaju pomoć i suradnju onih Crkava iz kojih migranti dolaze i potječu. Stoga Crkve u zemljama sa snažnim priljevom migranata redovito imaju strukture za prihvat i integraciju doseljenika, a radi li se o katolicima, njihovim radom koordinira nacionalni ravnatelj za dušobrižništvo stranaca, kao što je slučaj primjerice u Njemačkoj, Švicarskoj ili Austriji.

Crkve zemalja sa snažnim iseljeničkim zajednicama imaju pak svoje strukture koje pomažu mjesnim Crkvama u zemljama kamo iseljenici odlaze. Ta se pomoć najviše sastoji u slanju dušobrižnika za zajednice materinskih jezika. Tako primjerice imamo zajedničko Vijeće Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine za hrvatsku inozemnu pastvu, a isto tako i zajednički nacionalni ured za hrvatsku inozemnu pastvu koje djeluje pod nazivom Ravnateljstvo dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu. Sličnu crkvenu strukturu ima i Litva, Poljska ili Mađarska koje također imaju brojne iseljenike.

Svakako da današnja migracijska situacija zahtijeva i posuvremenjenje dušobrižništva, kako promjenom pastoralnoga stila i prilagodbe pastoralnim potrebama migranata tako i korištenjem društvenih mreža u pastoralu. U tome već postoji određeno iskustvo te se neke naše misije na izvrstan način služe tim suvremenim pristupima.

Kakvi su pravno-pastoralni odnosi između Crkve iseljenja i Crkve useljenja? Postoji li u biskupijama prispijeća diskriminacija u odnosu prema vjernicima drugih materinskih jezika?

Pravno-pastoralni odnosi između Crkve iseljenja i Crkve useljenja regulirani su već spomenutim dokumentima i oni predviđaju da Crkva iz koje vjernici odlaze šalje za njima i dušobrižnika koji će ih voditi u vremenu prilagodbe i potpune integracije u mjesnu Crkvu u koju su uselili. Ne bih rekao da postoji diskriminacija prema vjernicima drugih materinskih jezika jer se ipak radi o jednoj i istoj Katoličkoj Crkvi. Ponegdje se pojave poteškoće koje zajedno rješavamo, uvijek u skladu s pozitivnim crkvenim propisima i u najboljem interesu vjernika.

Valja naglasiti kako su mjesne Crkve prilično otvorene za novopridošle vjernike i da njihovu prisutnost doživljavaju kao obogaćivanje i pomlađivanje vlastite Crkve te stoga rado podupiru zajednice drugih materinskih jezika i pokazuju veliku strpljivost glede njihove integracije.

Može li se u biskupijama prispijeća doista sačuvati vlastiti eklezijalni identitet?

Vlastiti identitet je baš kao mozaik sazdan od mnoštva elemenata koji se ugrađuju u skladnu i lijepu cjelinu. Tako i eklezijalni identitet zajednica materinskih jezika odražava ljepotu kako zavičaja, kulture i baštine donesene iz domovine tako i onih dobrih značajki koje su ljudi poprimili u novoj sredini. U tom dinamičnom i stalnom izgrađivanju i dograđivanju identiteta događa se jedna razmjena i obogaćenje koje ne daju da se ukoči, okošta i zatvori u vlastitu ljušturu, već pozivaju na rast, razvoj i otvaranje prema drugima i drukčijima, osobito prema domaćima u vjeri. (…)

Cijeli tekst može se pročitati u tiskanom izdanju Svjetla riječi.