U radu su obradili četvrto poglavlje enciklike „Fratelli tutti“. U njemu je prije svega predstavljen moralno-teološki nauk autora enciklike o univerzalnoj dimenziji bratske ljubavi, osobito pod vidom migrantskoga pitanja i sveopćega bratstva.

Polazeći od aktualnoga stanja migracijskih kretanja i negativnih globalizacijskih učinaka, papa Franjo na poseban način svraća pozornost na tri stvarna izazova i dosljedno na tri autentična ljudska, odnosno kršćanska odgovora na njih. Prvi izazov tiče se naše svijesti o dostojanstvu ljudske osobe u nama samima i u bilo kojem drugom čovjeku. Bez obzira na sve razlike koje postoje unutar cijeloga ljudskoga roda, između svih ljudi postoji također temeljna jednakost. Ona proizlazi iz dostojanstva ljudske osobe i tiče se svih ljudi i svakoga pojedinoga čovjeka. U tom smislu svaki je čovjek pozvan ne samo nadilaziti granice koje nisu u funkciji upravo istaknute temeljne ljudske jednakosti, nego također zauzeto, odgovorno i s ljubavlju ostvarivati svoje vlastito ljudsko dostojanstvo na individualnoj i društvenoj razini svojega postojanja. Milosrdni Samarijanac savršen je uzor. U njemu papa Franjo prepoznaje autentičan ljudski i kršćanski odgovor bilo kojega čovjeka u susretu s onim tko je u potrebi: poštivanje transcendentnoga ljudskoga dostojanstva u sebi i u drugom, nadilaženje ograničavajućih razlika i granica, te kreativna i zauzeta usmjerenost na opće dobro, koje uključuje cjeloviti razvoj ljudske osobe i dosljedno sveopćega bratstva.

Nakon što je usmjerio pozornost na ljudsku osobu dajući joj središnje mjesto i ulogu unutar bilo kojega pojedinačnoga društva, papa Franjo također svraća pozornost na drugi stvarni izazov unutar pojave migrantskih kretanja i negativnih globalizacijskih učinaka, a to je cjeloviti razvoj ljudske osobe ne samo na individualnoj razini, nego također na razini društva, kulture, civilizacije i cijeloga ljudskoga roda. Dvije su bitne pretpostavke takvoga razvoja: obostrani strpljivi dijalog i puno povjerenje. Svima uključenima u migrantske procese, ako ih se prihvaća u njihovu ljudskom dostojanstvu, upravo istaknute pretpostavke omogućuju prije svega da budu to što jesu, zatim da na osoban i kreativan način doprinesu daljnjemu razvoju ne samo vlastite i tuđe kulturne tradicije, nego također sveopćega bratstva. Svijest o pripadnosti ljudske osobe istoj obitelji jednoga jedinoga ljudskoga roda navodi papu Franju da migrantsko pitanje promatra kao aktualnu i snažnu kritiku postojećemu stanju na razini međuljudskih i međunarodnih odnosa. Svoj zahtjev za izgradnjom humanijega društva i međunarodnoga poretka papa Franjo prije svega upućuje čovjeku, ne samo vjerniku i katoliku, nego svakomu čovjeku dobre volje. Na taj način upravo u čovjeku prepoznaje glavnoga nositelja u rješavanju migrantskoga i bilo kojega drugoga društvenoga pitanja.

Ostvarivanje humanijega međunarodnoga poretka papa Franjo poglavito prepoznaje u priznavanju i poštivanju krjeposti društvene pravednosti.

U skladu sa svojim naukom o krjeposti društvene pravednosti, papa Franjo s pravom upućuje na posebnu izvrsnost ljudskoga života. Nju se da shvatiti kao sposobnost koja omogućuje čovjeku da razmišlja i djeluje ne samo kao član pojedinačne obitelji, grada, države, kulture i civilizacije, nego i kao član cijeloga ljudskoga roda. Tu izvrsnost moguće je promatrati također u kontekstu ljudske stvorenosti i otkupljenosti u Isusu Kristu. U njemu, u Isusu Kristu, očituje se besplatnost i punina Božje pravednosti, solidarnosti i supsidijarnosti. U njemu svaki čovjek može prepoznati konkretni i univerzalni zakon kršćanskoga i ljudskoga života ne samo na individualnoj, nego i društvenoj razini svojega postojanja. Ovisno o usklađenosti ili neusklađenosti s tim kriterijem može se nazrijeti ostvarenost ili neostvarenost ljudskoga života u bilo kojem njegovu kontekstu, a osobito u onom kriznom kao što su prisilne seobe.

Uz dostojanstvo ljudske osobe i njezin cjeloviti razvoj potrebno je također svratiti pozornost na univerzalnost bratske ljubavi kao na temeljni ljudski izazov koji ne smije biti relativiziran, zanemarivan, ignoriran i odbacivan. Unatoč tolikim proturječjima u povijesti i sadašnjosti ljudskoga društva, papa Franjo uopće ne sumnja u ljudsku težnju za bratstvom unutar cijele ljudske zajednice. Dapače, u sveopćem zajedništvu prepoznaje mogućnost ljudske ostvarenosti u njezinoj punini. Razlog svoje nade on pronalazi u beskrajnoj Božjoj ljubavi, zatim u svim onim ljudima koji su prepoznatljivi po izvrsnosti svojega ljudskoga života i konačno u neotuđivoj ljudskoj naravi, po kojoj čovjek sasvim spontano teži prema sveopćemu bratstvu. U upravo istaknutim razlozima nade u sveopće zajedništvo mogu se prepoznati također središnje odrednice izvornoga konteksta bratske ljubavi i najvažnije pretpostavke društvenoga života. Oslanjajući se na njih, moguće je ustvrditi da je apsolutni i univerzalni zakon ljudskoga života: ljubav prema Bogu i bližnjemu. Tko ostvaruje taj zakon na najbolji mogući način, priznaje, poštuje i promiče temeljno načelo društvenoga života, a to je transcendentno i neotuđivo dostojanstvo ljudske osobe.

Način na koji papa Franjo razumijeva antropološke i teološke pretpostavke ljudskoga društvenoga života omogućuje mu da suprotstavljenost između socijalnoga prijateljstva i sveopćega bratstva razumijeva i tumači kao sasvim prirodnu napetost koja je u funkciji istinskoga ljudskoga razvoja, kako na razini socijalne ljubavi, tako i na razini sveopćega bratstva. Plod njihove plodne suradnje može se prepoznati u istovremenom poštivanju konkretnih i univerzalnih zahtijeva ljudskoga dostojanstva. Autentična ljubav prema onomu što je konkretno, kao što su vlastita obitelj, narod, tradicija, kultura i vjera, istovremeno usmjeruje na izgradnju onoga što je univerzalno, kao što su zajedničke ljudske vrijednosti, univerzalna ljudska prava, temeljne ljudske slobode i sveopće bratstvo. To isto vrijedi i obratno. Ispravna ljubav prema onomu što je univerzalno istovremeno usmjeruje čovjeka prema veoma konkretnomu i kreativnomu poštivanju neotuđivoga ljudskoga dostojanstva, te svih temeljnih sloboda, obveza i prava, koja iz njega proizlaze, bez obzira na mjesto, vrijeme i okolnosti određenoga povijesnoga trenutka.

Govoreći o migrantskom pitanju, predavači su istaknuli da to jedno od najvažnijih pitanja suvremenoga povijesnoga trenutka. Iako ostala otvorena pitanja, kao što je pandemijsko, gospodarsko, ekološko i antropološko, ne gube na svojoj važnosti i aktualnosti, migrantsko pitanje sve više dolazi u prvi plan, ne samo zbog velikih humanitarnih kriza koje su s njim povezane, nego isto tako zbog njegove izravne uzročno-posljedične veze sa svim ostalim otvorenim pitanjima, kao što su primjerice sociološka, demografska, politička i gospodarska. Današnja migrantska kretanja usporediva su s velikim seobama naroda od 4. do 7. stoljeća, kao i velikim migracijama koje su se dogodile nakon otkrića Novoga Svijeta ili tijekom velikih svjetskih ratova. Ako se uzme u obzir kontinuirani trend rasta ne samo broja migranata u apsolutnom smislu, nego također kontinuirani rast njihova postotka u odnosu na sveukupno stanovništvo, onda je vjerojatno moguće zaključiti da je riječ o dosada najvećim migrantskim kretanjima u povijesti ljudskoga roda, koja će se i dalje nastaviti osnaživati.

Na temelju postojećih podataka, i prisutnosti migracija u svim dijelovima svijeta, kao i njihovih trendova, moguće je ustvrditi da papa Franjo sasvim opravdano o njima govori kao o paradigmi našega vremena (CV 91). Štoviše, u migracijama Papa prepoznaje »ishodišni element budućnosti svijeta«, kao i ogroman utjecaj na sveukupna društvena kretanja, koja su danas daleko osjetljivija na migracijske procese nego li je to bio slučaj u prošlosti (FT 40). Potvrdu tih Papinih tvrdnji moguće je naći i na razini suvremenih kulturnih, socioloških, gospodarskih i političkih znanstvenih istraživanja u vezi s migracijskim procesima.

Svojom socio-kulturnom refleksijom Zygmunt Bauman usmjeruje pozornost na mehanizme suvremenoga društvenoga života, kao i njegove snažne dinamizme, koji nažalost ne pogoduju rješavanju, nego stvaranju i osnaživanju migracijskih procesa. Dapače, suvremeno razdoblje Bauman razumijeva kao razdoblje masovnih migracija, koje osobito imaju svoj korijen u jačanju globalnih ekonomskih i informacijskih odnosa, kao i njihovih sustava, a istovremeno slabljenje osobnih međuljudskih odnosa kao i cjelovitoga ljudskoga društva na razini njegove humanosti. U tom smislu Bauman ističe da suvremeni način života nužno uključuje stvaranje „suvišnih ljudi“. Pritom misli bilo na one ljude koji zbog ekonomskoga napretka postaju lokalno „nekorisni“ i „nezapošljivi“, ili pak na one koji zbog najrazličitijih unutarnjih nemira i sukoba određene zemlje, koji se uglavnom svode na borbu za moć, postaju lokalno „nepodnošljivi“. I u jednom i u drugom slučaju rezultat je isti. Oni koji su do jučer bili zaposleni i ugledni članovi unutar određene društvene zajednice, najednom postaju migranti i izbjeglice.

Uz upravo istaknute razloge migracijskih procesa, dobro je također svratiti pozornost na činjenicu da svoj razvoj i ekonomski napredak suvremeno društvo oslanja na sve većoj specijalizaciji, te na što jasnijoj i preciznijoj raspodjeli društvenih uloga. Sve to bitno utječe na položaj i ulogu obitelji unutar sveukupne društvene cjeline. Ona, kao i njezini članovi, sve više gube svoju neovisnost unutar šire društvene zajednice, te postaju sve više ovisni o specijaliziranom radu velikoga broja pojedinaca na globalnoj razini. Sve to dovodi do novih oblika društvenih stratifikacija, koje nažalost nastavljaju organizirati skupine ili pojedince na način koji održava nejednakost s obzirom na vlasništvo, moć ili ugled. Na neprimjerenost novih oblika društvene stratifikacije ukazao je i papa Franjo u svojem obraćanju Organizaciji ujedinjenih naroda za prehranu i poljoprivredu povodom Svjetskoga dana hrane. Tada je podsjetio kako na svijetu uz 820 milijuna gladnih ljudi ima gotovo 700 milijuna pretilih.

Papin pogled na migracijske procese kao na strukturnu pojavu suvremenoga društva i ishodišnu točku njegove budućnosti potvrđuju također znanstvena istraživanja Paula Colliera, koji je jedan od vodećih svjetskih znanstvenika na području poznavanja migracijskih procesa iz perspektive ekonomskoga i političkoga razvoja suvremenoga društva. Rezultati njegovih istraživanja također potvrđuju Baumanovu tvrdnju o novim oblicima društvene stratifikacije koja stvara rastući socijalni jaz i koja samim time poziva na opravdanu duboku zabrinutost s obzirom na buduća kretanja migracijskih procesa. Prevladavajući ekonomski sustav neprestano proizvodi sve veće razlike između siromašnih i bogatih zemalja, a upravo u tim razlikama prepoznaje temeljni okidač migracijskih procesa.

Uz prevladavajući ekonomski sustav, migracijske procese osnažuju također sve brojnije i snažnije dijaspore onih koji su već bili primorani napustiti zemlju svojega podrijetla. Oslanjajući se na njih, potencijalni novi migranti lakše nadilaze veoma zahtjevne migracijske prepreke i postaju više motivirani u vlastitoj odluci da napuste zemlju svojega podrijetla. Iako postoji određeni povratni utjecaj migrantskih doznaka u matične zemlje na financijsko stanje tih zemalja, ipak sveukupni preljev novčanih sredstava nije dovoljno snažan da bi se moglo govoriti o postizanju ekonomske ravnoteže na planu globalne stratifikacije suvremenoga društva. Uz ekonomsku neravnotežu, migracijske procese također pospješuju demografska slika suvremenoga društva na globalnom planu i regionalne destabilizacije. Ako imamo na umu da su siromašne zemlje u prosjeku puno mlađe i da u njima broj stanovnika daleko brže raste, odnosno da su regionalne destabilizacije, poput one na Bliskom istoku prije desetak godina ili trenutačne u Afganistanu, sve češće, onda je jasno da je doba migracijskih procesa zapravo tek na pomolu.

Navodeći statističke podatke o broju izbjeglica i migranata, predavači su istaknuli da prema posljednjim statistikama UNHCR-a na svijetu je na kraju 2020. godine bilo 82,4 milijuna prisilno raseljenih osoba, što znači da taj status ima jedna od 95 osoba na svijetu, i to predstavlja najveći broj u povijesti čovječanstva. U tu kategoriju, prema standardima UNHCR-a, spadaju osobe koje su svoj dom napustile uslijed progona, sukoba, nasilja, kršenja ljudskih prava ili drugih događaja koji ozbiljno narušavaju javni red. Od toga broja većina, odnosno 48 milijuna, interno su raseljene osobe, tj. one koje nisu prešle granice svoje matične zemlje. Od ostalih je 73% ugošćeno u susjednim državama, a čak 86% izbjeglica nalazi se u zemljama u razvoju.

Kada je riječ o zemljama iz kojih izbjeglice bježe, iz njih pet potječe čak 68% izbjeglica. To su Sirija (6,7 milijuna), Venezuela (4 milijuna), Afganistan (2,6 milijuna), Južni Sudan (2,2 milijuna) i Mianmar (1,1 milijun). Za očekivati je da će u idućim statističkim izvještajima bitno rasti broj izbjeglica iz Afganistana, nakon što je u kolovozu 2021. talibanski režim preuzeo vlast u državi. Među zemljama koje trenutačno ugošćuju izbjeglice prednjači Turska (3,7 milijuna), zatim Kolumbija (1,7 milijuna), Pakistan (1,4 milijuna), Uganda (1,4 milijuna) i Njemačka (1,2 milijuna).

Broj migranata, tj. ljudi koji su napustili svoju domovinu, ali ne samo uslijed gore navedenih razloga, mnogo je veći. (Slika 1 i 6) Prema posljednjim statistikama Međunarodne organizacije za migracije IOM-a, njih ima oko 272 milijuna, odnosno 3,5% svjetske populacije. Većina ljudi migrira samo unutar svoje domovine (takvih je prema procjeni IOM-a 2009. godine bilo oko 740 milijuna), a migrantima se ovdje definiraju one osobe koje napuste svoju zemlju rođenja kroz trajniji period. I kod migranata je danas riječ o povijesno najvećem broju ljudi, a njihov je rast veći čak i od projekcija IOM-a u prethodnim publikacijama. Ljudi većinom migriraju iz razloga povezanih s poslom, obitelji i školovanjem. Većina je migranata, njih oko 74% u radnoj dobi, starosti između 20 i 64 godine. Mlađih od 20 je oko 14%, a starijih je od 64 oko 12%. Žena je 48%, a muškaraca 52%.

Veliku većinu migranata ugošćavaju tri kontinenta: Europa, Azija i Sjeverna Amerika, a prvih su pet zemalja prema broju migranata koji ih nastanjuju: SAD, Njemačka, Saudijska Arabija, Rusija i Ujedinjeno Kraljevstvo. Oko dvije trećine migranata, odnosno 176 milijuna u 2019. godini, prebiva u zemljama koje pripadaju skupini država s visokim prihodima. S druge strane, zemlje s najvećim odljevom migranata u apsolutnim brojevima su Indija, Meksiko, Kina, Rusija i Sirija, a s bitnim udjelom slijede još Bangladeš, Pakistan, Ukrajina, Filipini i Afganistan. Kada je riječ o relativnim brojevima, onima proporcionalnim ukupnomu stanovništvu, među zemlje s najvećim brojem emigranata spadaju Bosna i Hercegovina, Sirija, Albanija, Sjeverna Makedonija i Portugal.

Među migrantima neznatno prevladavaju muškarci, no ta je razlika uočljivija na nekim kontinentima nego na drugima. U Europi i Sjevernoj Americi brojevi imigranata podjednako su raspoređeni kad je riječ o spolu, a u Aziji snažno prevladavaju muškarci. Posebice to vrijedi za zemlje Perzijskoga zaljeva, gdje je primjerice više od 95% poslova u građevinskoj industriji u rukama stranih radnika. Upravo su strani radnici važan izvor sredstava u obliku doznaka koje šalju u matičnu zemlju. Po visini tih doznaka najveći su primatelji Indija, Kina, Meksiko, Filipini i Egipat, a najviše je sredstava doznačeno iz SAD-a, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Saudijske Arabije, Švicarske i Njemačke.