Tajnik Povjerenstva Svete Stolice za vjerske odnose sa židovstvom i jedan od vodećih stručnjaka za odnose sa židovstvom pri Svetoj Stolici salezijanac dr. sc. Norbert Hofmann rekao je da je za razumijevanje trenutačnog odnosa između Židova i katolika važno vratiti se u prošlost i poznavati proces kojim se dijalog razvijao.

Hofmann je istaknuo važnost deklaracije „Nostra aetate“ o odnosima Crkve prema nekršćanskim religijama i naveo tri važna koraka koja su dovela do njezina nastanka. Prije svega, istaknuo je promišljanje o Shoahu. Hofmann se zapitao kako je moguća ljudska tragedija u kršćanskoj Europi i katoličkim zemljama. Kao drugu točku naveo je osnivanje Države Izrael, istaknuvši kršćansku manjinu u Svetoj zemlji koja je živjela uz židovsku većinu što je potenciralo pitanje, ali i nužnost dijaloga. Kao treću točku naveo je napredak u razvoju biblijskih znanosti, istaknuvši dogmatsku konstituciju o božanskoj objavi „Dei verbum” Drugoga vatikanskog sabora koja je istaknula Isusovo židovsko podrijetlo. Hofman je istaknuo kako je Novi zavjet utemeljen na židovskoj tradiciji te kako ga se ne može razumjeti bez konteksta onodobnog judaizma.

Dr. sc. Norbert Hofmann

Deklaracijom „Nostra aetate“ potvrđeni su židovski korijeni kršćanstva, rekao je predavač, dodavši kako je Isus rođen, živio i umro kao Židov, a sam je dokument potvrdio Kristovo židovsko podrijetlo. „Nostra aetate“ je, prema Hoffmanu, „veliko ne antisemitizamu, a veliko da potvrđivanju židovskih korijena kršćanstva“.

Hoffman je pojasnio kako upoznavanje židovstva za Katoličku Crkvu ne predstavlja samo upoznavanje Židova kao zajednice, već potiče i na upoznavanje kršćanskog identiteta koji se razvijao iz židovskih korijena. Upoznavanje židovstva, rekao je Hofmann, prije svega teološki je motiv za kršćane.

Istaknuvši brojne dokumente koji se bave pitanjem dijaloga Židova i kršćana, Hofmann je istaknuo iznimno važnu ulogu papa. Rekao je kako su posljednja trojica pape – papa Ivan Pavao II., papa Benedikt XVI. i sada papa Franjo – bili različitih karaktera, ali su svi bili vezani uz deklaraciju „Nostra aetate“ te da im je bilo iznimno važno održavanje odnosa sa Židovima.

Prisjetio se pape Ivana Pavla II. koji je, kako je rekao, bio papa velikih gesta što je i pokazao posjetivši Auschwitz, Državu Izrael i rimsku sinagogu. Papa Benedikt XVI. imao je drukčiji stil i akademsku pozadinu, no također se zalagao za dijalog sa Židovima što je i pokazao obilazeći brojna važna židovska mjesta. Za papu Franju Hofmann je rekao da je „dijete deklaracije ‘Nostra aetate’“ jer je provodi u praksi kroz organizaciju brojnih susreta, propovijedi u sinagogama i ostvarivanje prijateljstva sa Židovima. Istaknuo je i kako je papa Franjo „papa zagrljaja, koji voli ljude“ te snažno podupire međureligijski dijalog.

Naveo je i tri cilja koja papa Franjo potiče, a to su: produbljivanje vjerskog dijaloga, objavljivanje teoloških dokumenata te rad sa siromašnima, bolesnima i onima na rubu društva u kontekstu međureligijskom djelovanja. Hofmann je naglasio i želju pape Franje da se mlade osobe sve više uključuju u međureligijski dijalog te naglasio važnost obrazovanja. Rekavši kako smo svi braća i sestre, zaključio je da je dijalog između kršćana i Židova moguć zato što postoje zajedničke vrijednosti koje nas povezuju.