Dr. Stjepan Radić o kršćanskoj poruci pred kritikom prosvjetiteljstva

Na početku je ocrtao prosvjetiteljstvo kao filozofsko-društveni pokret 18. st. nastao u Francuskoj da bi se zatim mutatis-mutandis širio po europskom i drugim kontinentima, osobito američkom. Okupljajući projekt prosvjetiteljstva, bila je enciklopedija, kao pokušaj objedinjavanja svog poznatog ondašnjeg znanja.

Prosvjetiteljski odnos prema kršćanstvu i religiji općenito, od samih je početaka odražavao napetosti: budući da je sebe određivalo u bitnome i to instrumentalnom odnosu prema razumu prosvjetiteljstvo je religiju i kršćanstvo vidjelo kao „zarobljene“ u mitologiju, obrednost i rituale, i time odvojeno od razuma.

Negirajući tu tezu dr. Radić nastojao je propitati srž prosvjetiteljskog odnosa prema samom razumu i pri tome zaključio da je riječ o svojevrsnoj ideologizaciji, što su upravo kršćanski autori zamjećivali. Pojam ideologizacije predavač je označio kao svaki djelomični pristup stvarnosti koji se apsolutizira. Prosvjetiteljstvo je ljudski razum jednostavno reduciralo – već i u odnosu prema umu, kao specifično duhovnoj kategoriji. Judeo-kršćanska kultura taj je pristup od početka smatrala opasnim: na prvim stranicama Biblije Bog zabranjuje jesti sa stabla spoznaje, dakle prvi pravi grijeh koji je završio progonstvom je, začudo, spoznaja. No, ne bilo kakva spoznaja, već djelomična, istaknuo je dr. Radić, dodajući da se tu dakle očituje čovjekovo izvorno nagnuće: parcijalno proglasiti cjelovitim, i još više: sebe uvjeriti da je to potpuna istina.

Zatim je predavač istaknuo problem apsolutizacije instrumentalnoga razuma u samim znanostima. Onkraj podjele na humanističko-društvene na jednoj, te tehničko-prirodne znanosti na drugoj strani te suvremeno marginaliziranje prvih, dr. Radić osvrnuo se i na problem zapostavljanja samih temeljnih, bazičnih istraživanja nasuprot prirodnih i tehničkih u znanosti kao takvoj.

Krajnjost apsolutiziranja instrumentalnog razuma nije završavala samo u scijentizmu – već su ondašnji filozofi i teoretičari, i samo dijelom predstavnici pokreta prosvjetiteljstva kao npr. Jean-Jacques Rousseau, kritizirali prosvjetiteljsku ideju o nužnom razvoju povijesti u vidu napretka. U tom smislu dr. Radić osvrnuo se na vrlo osjetljivo pitanje odnosa prosvjetiteljstva i holokausta, upozoravajući da treba biti oprezan i ne povlačiti olako paralele. Riječ je više o reperkusijama dosljedno provedenih radikalnih prosvjetiteljskih ideja. U tom smislu, predavač je istaknuo da ono što je zaista zastrašujuće u nacističkom progonu i ubijanju židovske populacije jest „vrlo racionalna organizacija uništenja ljudskih bića. Upravo racionalnost organizacije uništenja ljudskih bića, a ne ideologija, je ono stvarno zastrašujuće u nacističkoj praksi“.

Prosvjetiteljstvo je, dakle, apsolutno sve podvrgavalo sudištu razuma. Kršćanstvo se, međutim, prema znanju odnosilo s dužnom pozornošću, iako i sāmo potpadajući u kušnju njegovog političkog instrumentaliziranja. Kao što ono u pogledu moralnog nije trezor zapovijedi i zabrana, niti pak kao ideal ističe idealizirane moralne pojedince, nego je u svojoj supstanciji upućeno na osobu Isusa Krista, isto tako u pogledu znanja, kršćanstvo odnosno njegove temeljne postavke ne mogu se podvrgavati krajnjem sudištu razuma. Pokazuju to najbolje pitanja smisla, uvjerenja, (temeljnog) opredjeljenja koji uz upućenost na osobu Isusa Krista, čine vjeru u njenom konkretizirajućem smislu. Dr. Radić pritom je istaknuo riječi pape emeritusa Benedikta XVI.: „Smisao ne vuče svoje podrijetlo iz znanja“.

Na kraju predavanja dr. Radić osvrnuo se na pojam tolerancije u odnosu na instrumentalni razum kao specifično prosvjetiteljsko iznašašće. Upravo se na prosvjetiteljskoj ideji tolerancije primjećuje paradoks samog prosvjetiteljstva. U svojim misaonim začecima, te potaknuta kolonijalnim razdobljem u kojem je zapad „inferiornim“ civilizacijama prenosio tekovine raznih revolucija, prosvjetiteljska ideja prožeta dakako prosvjetljenim razumom nastupala je prema drugačijem i drugom upravo suprotno od onog kako se idilično predstavlja. Naime, prosvjetljeni pojedinac nije se imao nikakvog razloga prilagođavati drugačijem drugom, već suprotno, taj drugi prosvijetljenom pojedincu. Ili riječima suvremenog američkoga antropologa i teoretičara kulture Erica Gansa: „Ne mislim da je prosvjetiteljstvo bilo opsjednuto razumijevanjem drugog u njegovoj različitosti. Ideja je više bila da ga se oslobodi njegovih predrasuda kako bi postao jednako ‘prosvjetljen’ kao i ja (…)“. Dogmatsko prosvjetiteljstvo na izvrstan se način uklopilo u ondašnji koncept pozivanja na razum te dalje, u geopolitičkom smislu, u sustav koloniziranja. „Svakako, spomenuti citat i naše pristajanje uz Gansovo mišljenje, ne odnosi se samo na kolonizaciju već uopće pristup ovog dijela prosvjetiteljstva da se drugi samo u onolikoj mjeri uvažava u kolikoj želi biti prosvijetljen. Želja za prosvjetljenjem neistomišljenika je ono što je nosilo prosvjetiteljstvo”, rekao je dr. Radić.

U završnim dijelovima predavanja osvrnuo se na post-prosvjetiteljsku fazu koja osim prosvjetljenja drugog koji je blizu, očituje i fascinaciju drugim koji je daleko, što samo pokazuje složenost prosvjetiteljskog projekta u raznim oblicima prisutnog u suvremenosti.