„Mislim da bi u javnosti i međusobno trebalo više govoriti o smrti kao o jednoj našoj budućnosti i prijelazu u nešto zašto smo stvoreni jer mi nismo stvoreni za umiranje, nego je umiranje jedna prijelazna staza”. Poruka je to HKR-ove suradnice dr. Szabo za ‘Argumente’, urednice Diane Tikvić, koja je i na upit, s obzirom na svoje visoke godine, poručila:

“Ne bih ja rekla da ne razmišljam o smrti. Svaku večer čovjek se preda Bogu, pokaje se za svoje grijehe i izruči se u Božje ruke”.

dr. Agneza Szabo i HKR-ova urednica Diana Tikvić

“I ja računam s njom. Ali računam onako kako su govorili sveci – sestrica smrt. Mi ne idemo u smrt, u kraj života, u nešto neizvjesno, nego idemo u nešto obećano, nešto čemu se nadamo”, pojasnila je dr. Szabo.

„Idemo ususret eshatonu, a ako smo cijeli život – barem se ja tako osjećam, ali imam i takvih prijatelja i znanaca – s Gospodinom i družimo se s Njim, ako želim činiti ono što je Njemu drago, On je sretan da moje nedostatke može oprostiti”, rekla je dr. Szabo te naglasila i povjerenje da je Bog sretan zbog opraštanja nedostataka ako se za njih iskreno pokaje.

„Čovjek koji vjeruje – on se ne boji nego više očekuje, premda nikada do kraja nije spreman za susret s Gospodinom”, naglasio je o. Jelušić i prisjetio se da je bilo ljudi s kojima su se u tim zadnjim trenucima, satima i danima trebali boriti. Važno je tada biti uz takve ljude.

dr. Ana Štambuk i p. Zdravko Jelušić

„Zapravo, što je problem? Zašto se čovjek boji? Čovjek se ne boji ako se osjeća ljubljen i siguran – da je netko kraj mene te me čuva i pazi. Onaj tko je jak u vjeri to će osjećati, no sigurno će doći trenuci kada će i malo posumnjati”, naglasio je te nastavio:

“Zato i treba bližnje koji će ga obići i potaknuti. No, najvažnije je da sam ljubljen i ako imam vjeru kako je Gospodin uz mene upravo u tim trenucima, onda se nemam čega bojati, već prepustiti i otići u Božji zagrljaj”.

Dr. Štambuk već se dva desetljeća intenzivno zalaže kako bi se u sve ustanove kod nas, gdje su smještene starije osobe, uvela također palijativna skrb jer je to, prema njezinim riječima, osnovno ljudsko pravo i pravo na dostojanstvenu smrt i moramo ju iznjedriti kao jednu humanu vrednotu u 21. stoljeću.

„Dakle, na nama je da budemo pored njih, da se oni ne osjećaju sami. Mi često imamo sliku Boga na temelju onoga tko su nama važne osobe – kakva je naša majka, kakav je naš otac. Tako će i osoba koja je na kraju života, možda upoznati Boga preko nas, kako mi toj osobi pristupimo”, zaključila je dr. Štambuk.