Dr. Tanjić naveo je riječi pape Franje da „vrijeme u kojem se nalazimo nije epoha promjena, premda se stalne promjene događaju pred našim očima, nego da se nalazimo u promjeni epohe“. U apostolskoj konstituciji „Veritatis gaudium“ Papa uz promjenu epohe veže i pojmove „antropološka“ i „socio-okolišna“ kriza „koje svjedoče o društvenom lomu koji nas gotovo prisiljava da tražimo promjenu u razumijevanju globalnog razvoja kao i u drukčijem definiranju napretka“. Dr. Tanjić posebno je istaknuo Papine riječi „da još uvijek ne postoji nužna kultura koja bi nam pomogla suočiti se s ovom krizom niti vodstvo koje bi nam pokazalo putove kojim treba ići u ovoj promjeni epohe“.

„Jasan je, dakle, Papin stav: ne treba se zanositi razmišljanjem kako Crkva na sve izazove promjene epohe može odgovoriti na isti način kao do sada, eventualnom promjenom odijela. Potrebno je dobro vidjeti u čemu se sastoji promjena epohe i kako Crkva u njoj treba djelovati“, rekao je dr. Tanjić.

„Kada je o Europi i Zapadu riječ jedno od glavnih obilježja te promjene Papa vidi u činjenici da više nismo i ne živimo u vremenu kršćanskosti, dakle u vremenu u kojemu se društveni procesi, silnice, norme, umjetnost, kultura, vrednote oblikuju na temelju vjere i kršćanske poruke, čak i u sučeljavanju s njom. Kako ističe papa Franjo ‘nismo više u vremenu kršćanskosti jer vjera – posebice u Europi, ali i u većem dijelu Zapada – više ne tvori očitu pretpostavku zajedničkog života, štoviše, često je zapravo negirana, izrugivana, marginalizirana i ismijavana’“, naveo je dr. Tanjić.

Govoreći o nestanku kršćanskosti, dr. Tanjić naveo je promišljanje francuskog politologa i orijentalista Oliviera Roya koji je, polazeći od teze da se Europa i danas shvaća kao kršćanski kontinent, istaknuo kako je proces sekularizacije u konačnici doveo do duboke dekristijanizacije. Povijesni trenutak u kojemu je to postalo jasno on smješta u šezdesete godine prošlog stoljeća, posebice u 1968. godinu. Slijedom događaja 1968., a zatim nakon objave enciklike „Humanae vitae“ pape Pavla VI. došlo je do „antropološkog loma“ koji se očituje u dubokoj podjeli koja upravo u tom razdoblju u potpunosti razdvaja društvene vrednote i vrednote kršćanstva koje su do tada bez obzira na sukobe povezivale Crkvu i zapadno društvo i to na temelju činjenice da „naravni“ zakon i moral iz njega proistekao uz sve razlike spajaju, a ne razdvajaju. Od 1968. to više nije slučaj. Ono što je spajalo postaje točkom razdora. Stvaraju se nove vrednote, pojasnio je dr. Tanjić.

Prema mišljenju dr. Tanjića, Crkva u Europi ne uspijeva naći pravi odgovor ni na potpunu sekulazirajuću dekristijanizaciju kao ni na populističke pokrete koji se kršćanstvom služe za ostvarenje svojih partikularnih političkih ciljeva često se suprotstavljajući temeljnim postavkama kršćanskog nauka, a danas posebice učiteljstvu pape Franje. U takvom vrtlogu dr. Tanjić je ponudio tri moguća pristupa i načina djelovanja Crkve u današnjem trenutku.

Pri je pristup pojačana politička borba kako bi se ponovno nametnule određene norme u pravu i u zakonskoj regulativi. „Ako nismo u stanju uvjeriti ljude, onda treba sve učiniti da se djeluje na zakone. U ovom slučaju problem je da se djelovanje Crkve, posebice s obzirom na skandale i nedosljednosti u vlastitim redovima, ne shvaća kao ‘savjest’ društva, nego kao ‘policajac’. Osim toga za Crkvu koja se poziva na transcendentalne vrijednosti sve je teže naći političke posrednike i zagovornike takvoga stava. To je ono naše vječito pitanje o demokršćanskim strankama i uopće političkom djelovanju katolika“, rekao je dr. Tanjić.

Drugi je pristup tzv. Benediktova opcija. „Kršćani su manjina i u poganskom svijetu, isto kao što je Benedikt bio u šestom stoljeću. Treba djelovati poput njega u odvojenom svijetu, ako ne fizičkom, onda mentalnom, duhovnom, čekajući da Gospodin ponovno uspostavi vjeru na zemlji. Naravno da su pri tome glavni neprijatelji sekularno društvo i prije svega islam“, pojasnio je dr. Tanjić.

„Treća opcija polazi iz istih pretpostavki kao i prethodne dvije, ali stavlja potpuno drukčiji naglasak, a to je pitanje evangelizacije i misijskog, duhovnog poslanja vjernika i Crkve. Treba dati prednost evanđeoskoj kulturi pa i po cijenu napuštanja rimske, zapadne, europske kulture. Identitet je evanđelje pa i po cijenu akulturacije jer se Crkva i vjera moraju obnoviti onkraj određene kulture. Čini se da se upravo u tom smjeru kreće papa Franjo. Premda ga iz određenih crkvenih krugova napadaju da je napustio pozicije vrednota oko kojih se ne može pregovarati, iz mnogih je Papinih govora jasno da tomu nije tako, od pitanja pobačaja do pitanja sakramenta ženidbe i eutanazije. Ali, očito da papa Franjo smatra da se cjelokupnoj problematici antropologije i društva koje uključuje i pitanje socijalne pravde, napretka, siromaštva, raspodjele dobara, migracija, svega onoga što su i njegovi prethodnici nazivali integralnim razvojem, iz perspektive kršćanske vjere treba dati i drugačije naglaske koji ne potiru dosadašnje djelovanje Crkve nego u legitimnom razvoju nauka pod vodstvom Duha Svetoga iznova pred nas stavljaju snagu novosti Evanđelja za današnjeg čovjeka i društvo“, pojasnio je dr. Tanjić.

Odgovarajući u raspravi na pitanje kako Crkva može odgovoriti na krizu i epohalne promjene, dr. Tanjić je rekao da Crkva treba postati, što nekima teško pada, bratska i sestrinska zajednica. „Nemam odgovore kakvi trebaju biti modeli Crkve. Ali, sigurno je da je jedan od najveći problema da mi ne možemo s feudalnim modelom Crkve biti autentični u 21. stoljeću. Ovakav tip katolicizma koji imamo nastao je i učinio čuda u posttridentinskoj reformi. Ali zašto bi nešto što se dogodilo od 16. do 19. stoljeća bilo normativno za kršćanstvo? Mi kažemo da je normativno ono što se dogodilo u apostolskom vremenu. To ne znači da je ono bilo loše; to je dalo veliki doprinos. Ali, moramo reći, taj svijet više ne postoji. Jesmo li mi čuvari toga svijeta, ili smo čuvari evanđelja“, potaknuo je na razmišljanje dr. Tanjić.