Bulu najave izvanrednog jubileja Svete godine Božjeg milosrđa papa Franjo objavio je 11. travnja 2015. g., uoči Druge vazmene nedjelje, Bijele nedjelje – Malog Uskrsa, koju je Ivan Pavao II. proglasio Nedjeljom Božanskog milosrđa. U Buli je objava Papine odluke da izvanredni jubilej Godine milosrđa traje od svetkovine Bezgrešnog začeća BDM 8. prosinca 2015. do svetkovine Krista Kralja 20. studenoga  2016. g.

Jedna od odlika skolastičke teologije jest njena jasnoća, didaktičnost

Dr. Matulić u datumu početka toga Izvanrednog jubileja ne vidi samo mariološku dimenziju, nego i duboko ekleziološku i teološku znakovitost, jer je 8. prosinca 1965. g. svečano zaključen Drugi vatikanski koncil. Dakle, izvanredni jubilej Godine milosrđa podudarao se s 50. obljetnicom zaključenja Drugog vatikanskog koncila.

U drugom dijelu izlaganja dr. Matulić navodio je poticaje apostola u novozavjetnoj Božjoj riječi da Isusov nasljedovatelj bude milosrdan. Jer „to je izvor teologije – Objava – pisana Božja riječ koja jasno govori o smislu i značenju milosrđa u planu Božjeg spasenja. Milosrđe predstavlja sâmo središte kršćanske objave“, naglasio je dr. Matulić.

U prvom dijelu izlaganja, navodeći primjer iz tradicije Crkve, predavač je pojasnio kako crkveni naučitelj sv. Toma Akvinski u svom djelu ‘Suma teologije’, u prvom dijelu, u pitanju 21, članku 3, odgovara na pitanje: „Može li se milosrđe pripisati Bogu?“.

Pritom je dr. Matulić pojasnio kontekst i značenje dva prigovora na odrednicu da se Bogu pripisuje milosrđe: prvi prigovor je da bi to bila „odviše ekstremna antropomorfizacija Boga“, a drugi prigovor glasi „milosrđe je popuštanje pravednosti“.

„Jedna od odlika skolastičke teologije jest njena jasnoća, didaktičnost. Važno je postaviti pitanje tako da se tiče svakoga od nas. To je ono da crkveni, teološki govor koji pokušava riješiti problem, daje i rješenje za problem. A ne da rješava neke svoje umišljene probleme ili daje odgovore na pitanja koja nitko nije postavio i nitko ne razumije u čemu se to pitanje sastoji. Tko od nas ne želi čuti odgovor na to pitanje i tko ga ne doživljava kao da je to moje vlastito pitanje: Može li se milosrđe pripisati Bogu?“, rekao je dr. Matulić, tumačeći kako Akvinski pojašnjava prvi prigovor da se milosrđe ne može pripisati Bogu.

Papa Franjo: Milosrđe je postalo živo, vidljivo i  dosegnulo svoj vrhunac u Isusu iz Nazareta

„Jer milosrđe je vrsta suosjećanja, i to kako naučava sv. Ivan Damaščanski, u pravovjernoj vjeri. Ali, u Bogu nema suosjećanja. I zato u njemu nema milosrđa. Tu Akvinski stoji pred velikim pitanjem: do koje granice se antropomorfizam može uvući u teologiju, u govor o Bogu – ako on polazi od pretpostavke da je milosrđe samilost, suosjećanje, empatija, na način da sam pogođen tuđom bijedom i jadom, tuđom boli i patnjom, da to u meni izokreće utrobu, što nas vraća na starozavjetno razumijevanje milosrđa“ rekao je dr. Matulić, pojačavajući intonaciju prvog prigovora pitanjem: „Kako se uopće možemo usuditi pripisivati Bogu milosrđe? To bi bila odviše ekstremna antropomorfizacija Boga. To je objašnjenje prvog prigovora kojeg Akvinski iznosi na pitanje može li se milosrđe pripisati Bogu“.

„Drugi prigovor je – milosrđe je popuštanje pravednosti. Ali, Bog ne može popustiti u onome što se odnosi na njegovu pravednost. Jer u 2 Tim 2,13 kaže: „Ako ne budemo vjerni, on vjeran ostaje. Ta ne može sebe zanijekati“. Bog bi zanijekao sebe, kako kaže Riječ, ako bi trebao poricati svoje riječi. Stoga, milosrđe ne pristaje Bogu“, rekao je predavač, dodavši da su prema drugom prigovoru „milosrđe i pravednost u proturječju“.

„Bog je pravedan, to nam pokazuje cijela Objava. I ukoliko bismo rekli da je Bog milosrdan, on kao da bi morao zanijekati sebe u svojoj riječi, a to je da je Bog pravedan, u njegovim pravednim iskazima. Sv. Toma kaže da milosrđe posebno treba pripisati Bogu kako se vidi u učincima, ali ne kao naklonost strasti. Dokaz tomu je da se za neku osobu kaže da je milosrdna, misericors, suosjećajan u srcu. Zahvaćen žalošću zbog bijede drugoga kao da je njegova vlastita i nastoji je odagnati kao da je njegova vlastita bijeda. To je učinak milosrđa“, pojasnio je dr. Matulić, ohrabrivši porukom: „Bogu najizvrsnije pripada da rasprši bijedu“.

Akvinski smatra da se „Bogu ne može pripisivati neposredno ono što mi po ljudsku doživljavamo, jer bi to bila ekstremna antropomorfizacija Boga, odnosno teologije. A na pitanje odnosa prema pravednosti, Akvinski kaže: Bog djeluje milosrdno, ali ne tako što ide protiv svoje pravednosti, nego čineći nešto više od pravednosti. Dakle, nije zadnja riječ Božje pravednosti pravednost, nego Bog u svojoj pravednosti čini nešto više, a to je da kao posljednju riječ izgovara milosrđe“, istaknuo je dr. Matulić.

Glede novozavjetne argumentacije za potrebom milosrdnog srca kršćanina, predavač je rekao da se Lukino evanđelje smatra ‘evanđeljem milosrđa’ i „figurira kao najmoćnija evanđeoska inspiracija ideje i prakse milosrđa. Isus kaže: „Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan“ (Lk 6,36).

Uvjet da postanem milosrdan je praksa milosrđa. „Dok se mi zatvorimo u naše kabinete, dok smo mi zatvoreni u naše kurije, dok smo mi zaštićeni našim svećeničkim i liturgijskim ruhom i progovaramo ex cathedra, s ambona, hladno, ‘pucajući’ preko glava… Dok odgovaramo na pitanja koja nitko nije postavio, dok rješavamo probleme koje nitko ne doživljava kao svoje probleme – mi ne možemo biti milosrdni! Mi moramo osjetiti milosrđe da bismo mogli učiniti milosrdna djela i zadobiti uzvišeno dostojanstvo blaženstva“, upozorio je dr. Matulić, dodavši, „tko nema milosrđa, nema vjere“. Jer, prema 1 Tim 1,2: „Pravomu sinu u vjeri dolaze milost, milosrđe i mir od Boga Oca i Krista Isusa, Gospodina našega“.

„Bog je sve zatvorio u neposlušnost, da se svima smiluje. Dakle, ne postoji nitko tko je isključen iz Božjeg plana milosrđa. Milosrđe se tu čini kao teološki ključ ukupnog Božjeg spasenjskog djelovanja“, naglasio je dr. Matulić.

Prema apostolu Pavlu u Poslanici Efežanima 2,4, „vjerom u Boga koji je bogat milosrđem“, kršćanin prepoznaje beskrajno Božje milosrđe od kojega mu ništa nije potrebnije. Jer samoga sebe pred Bogom može priznati samo nedostojnim, grešnim, nesavršenim, prljavim, potrebnim Božjeg milosrđa“ poručio je dr. Matulić.

U prvoj rečenici bule ‘Misericordiae vultus’, papa Franjo kaže: „Lice milosrđa je Isus Krist. Milosrđe je postalo živo, vidljivo i  dosegnulo svoj vrhunac u Isusu iz Nazareta“.

„Jedno od obilježja pontifikata pape Franje je milosrđe, ne samo zbog Izvanrednog jubileja Godine milosrđa 2015./2016., nego i zbog druge činjenice. Naime, papa Ivan XXIII. u svom nagovoru ‘Raduje se Majka Crkva’, 11. listopada 1962. g. na svečanom otvaranju Drugog vatikanskog koncila je izjavio: „Sada Kristova zaručnica više voli koristiti lijek milosrđa, nego uzeti oružje strogoće. Dok s ovim ekumenskim koncilom podiže baklju katoličke istine, Katolička Crkva želi se pokazati najljubaznijom majkom svih, dobroćudnom, strpljivom, pokretanom milosrđem i dobrotom prema djeci odvojenoj od sebe“.

Uzeti Crkvu samu za sebe kako je opisana u dokumentima ili u teološkim udžbenicima, nije dovoljno  da bismo ostvarili ovu Crkvu. Pastiri Crkve, njihovi najbliži suradnici, sve redovništvo i puk Božji, moraju odnjegovati tu najljubazniju majčinsku dobroćudnost, da smo pokretani milosrđem prema svima – to je Crkva milosrđa“, poručio je dr. Matulić, istaknuvši da je „takvu Crkvu priželjkivao i papa Ivan XXIII.“.

Predavač je podsjetio kako je nedugo nakon izbora za Papu, puk Božji svojim osjećajem vjere za Ivana XXIII. uskliknuo: ‘Papa dobri!“.

„Biskup dobri. Župnik dobri. Profesor dobri. Student dobri. Majka dobra – tada smo Crkva po srcu i po volji Isusa Krista“ naglasio je dr. Matulić.

Pri zaključenju Drugog  vatikanskog koncila, papa Pavao VI. je rekao da je paradigma Koncila bila prispodoba o Samaritancu. „Osuda pogrešaka, da. To nije samo zahtjev istine, nego ništa manje i zahtjev ljubavi. No, prema osobama samo upozorenje, poštovanje i ljubav“ citirao je Pavla VI. dr. Matulić, naglasivši: „Cijelo bogatstvo nauka usmjereno je jednom smjeru – služiti čovjeku“.

Prikazujući razvoj teološke misli o milosrđu drugih postkoncilskih papa, predavač je podsjetio da je papa Ivan Pavao II. nastupio 1979. sa svojom programatskom, prvom enciklikom ‘Redemptor hominis – otkupitelj čovjeka’, kada je Papa rekao: Čovjek je put Crkve!

Pontifikatom pape Franje dolazi do ponovnog otkrivanja središnje istine kršćanske objave

„Konkretni čovjek. Ne doktrina, ne teorija, ne obredi, ne nauk – nego, konkretni čovjek. I ukoliko sve činjenice unutar kerigme i dijakonije i liturgije nisu usmjereni na konkretnog čovjeka, oni ne vrše nalog i poslanje koje je Koncil stavio u ruke Crkve. A Koncil je samo ponovio ono što je Krist od početka stavio u ruke Crkve“, istaknuo je dr. Matulić.

Druga enciklika pape Ivana Pavla II. ‘Dives in misericordia – Bogat milosrđem’ je produžetak istog nauka iz enciklike ‘Otkupitelj čovjeka’ koji otkriva bogatstvo božanskog milosrđa u Isusu Kristu, rekao je predavač.

Umirovljeni papa Benedikt XVI. nastupio je s enciklikom ‘Deus caritas est’ (2006.), u kojoj Papa razmišlja o odnosu između svjetovnog i kršćanskog shvaćanja ljubavi te potiče kršćane na aktivnije svjedočenje u društvu, osobito promicanjem društvene pravde. Sljedeća njegova enciklika je ‘Spe salvi – U nadi smo spašeni’ (2007.), a papa Franjo potpisao je encikliku ‘Lumen fidei –  Svjetlo vjere’ (2013.) koju je papa Ratzinger počeo pisati i skoro je dovršio, prije nego je podnio ostavku.

„Sada vidimo koliko je poruka o milosrđu Franjina i nova: niti je pape Franje, niti je njegovog pontifikata. Nego je sâmo središte, bît cjelokupne povijesti spasenja. Kako se dogodilo da je Crkva u svom povijesnom razvoju i hodu zanemarila tu središnju istinu kršćanske objave – milosrđe – tu središnju istinu slike, predodžbe o Bogu, kršćanske objave čija je punina u utjelovljenju i rođenju Sina Božjega, vječne Riječi Očeve, Isusa Krista. Ali, Duh Sveti vodi Crkvu i nikad neće dopustiti da ona otiđe dovoljno daleko da se sunovrati nad provalijom, za koju joj je sâm Gospodin obećao da neće dopustiti da je išta prevlada. Pontifikatom pape Franje dolazi do važnog zaokreta, do ponovnog otkrivanja središnje istine kršćanske objave i kršćanske vjere, a to je božansko milosrđe“, istaknuo je dr. Matulić.

Nasuprot pristupu prema ljudima koji je strogo juridički, kruti, doktrinarni, kanonistički, legalistički, kao uredovan, „milosrđe prigrljuje, milosrđe se otvara, milosrđe iskazuje suosjećanje. Milosrđe preuzima na sebe patnju drugoga, bol ljudi i s njima ne samo da započinje dijalog, nego kreće na put izlječenja“, poručio je prof. dr. Tonči Matulić.