Istaknuo je da je pandemija koronavirusa promijenila i još uvijek mijenja čitav svijet. Ušli smo u vrijeme zatvaranja, distance i novog normalnog. Čovjek je na globalnoj razini iskusio vlastitu krhkost, nemoć i granice. Sve to, međutim, gledano očima vjere, daleko je od tragedije. Štoviše, predstavlja novu mogućnost i priliku za “novo rađanje”, novi početak. Kako reče papa Franjo: mislili smo da ćemo ostati zdravi u bolesnom svijetu. Prilika je ovo da svijetu i prirodi pružimo priliku da ozdrave, prodišu; prilika je ovo za duhovno ozdravljenje suvremenog čovjeka koji već odavno ozbiljno ne računa na Boga ili mu je vjera u Boga ostala tek izvanjski ukras u pojedinim trenutcima života. U izlaganju je istaknuo važnost osobnog i živog odnosa, kontakta (licem u lice) i među nama ljudima, osobito u vremenu krize. Stoga je, prema riječima dr. Vukovića, daleko primjereniji izraz za novu situaciju “fizički razmak” nego “socijalna distanca” jer smo upravo u kriznim trenutcima potrebiti blizine s drugima, a ne distance; socijalne osjetljivost i suosjećanja, a ne socijalnog distanciranja. Pritom je važan upravo živi kontakt, makar uz razmak, i to upravo licem u lice. Važan je i blizak, osoban odnos s Bogom koji se ostvaruje vjerom i molitvom. Odnos s Bogom se događa u vjeri i po vjeri, sve dok ga jednog dana – njega, Boga – ne budemo gledali licem u lice. Iako gledamo u vjeri, ipak valja podsjetiti da smo Božje lice imali prilike upoznati u Isusovom licu. Isus je utjelovljeno Lice Božje i tko vidi njega, vidi i Oca. Oči kojima se gleda i promatra Božje i Isusovo lice su pak, kako već rekosmo, oči vjere, a onda i oči nade i ljubavi. Upravo oči vjere i osobni odnos s Bogom daju snagu, nadu i sigurnost i u ovim krajnje nesigurnim vremenima pandemije koronavirusa. Riječ je o očima i o pogledu vjere koji unatoč vlastitim granicama i vlastitoj krhkosti daje snagu i smisao, razgoni strah i tjeskobu, te ispunjava dušu unutarnjim, upravo božanskim mirom, zaključak je dr. Vukovića.