Dan je bio posvećen molitvi za bolesne i starije te promišljanju o drami križa i patnje. U nagovoru je fra Vladimir istaknuo kako je tema patnje, žrtve i križa važna tema za naš život vjere. „Upravo se patnju kroz koju prolazimo poistovjećuje s križem, a to je zahtjevna tema jer ne volimo mi križ i patnju”, rekao je propovjednik, posvješćujući kako je „svaka patnja teška, a osobito ona koja se tiče ‘naše kože’, kao i kad se susrećemo s patnjom nevinih i onih koji nisu ništa krivi. Odgovor na ta i slična pitanja teško se pronalazi, a moguće ga je otkriti u zajedništvu s Kristom“.

U daljnjem promišljanju predvoditelj duhovne obnove se osvrnuo i na osobno iskustvo patnje i nemoći koje mu je pomoglo u suočavanju s egzistencijalnim pitanjima. „Patnja i trpljenje nas uvijek nauče razlučiti ono bitno u našem životu od onog nebitnog. Jer u jednom trenutku sve može iščeznuti našom smrću. Svako suočavanje s bolešću i smrću mora biti i prožeto pitanjem koji je razlog mojeg življenja na zemlji, zašto je Gospodin baš mene ostavio još živjeti. To su pitanja koja pogađaju našu samu bit, a o patnji je teško govoriti jer mi ne želimo trpjeti i patiti“, istaknuo je.

Fra Vladimir se u nastavku osvrnuo na suvremene poteškoće ovoga vremena u kojem se odbijanje patnje naslućuje i u neodlučnosti mladih na prihvaćanje bračnog ili posvećenog života. „Lakše je u životu pričat bajke, nešto što će umirivati naše savjesti, negoli ozbiljno se suočiti s teškoćama života. Mi se često bavimo nebitnim temama. Naša vjera i duhovnost su često svedeni na čistu emociju. Nije rijetkost čuti od naših vjernika: ‘Vau, kako sam se lijepo osjećao na misi, dojam je bio pozitivan duhovne obnove, baš mi je bilo super’. Svodeći tako duhovni život na emocije počinjemo komplicirati naš život i naše odnose. Pa čak i svoju vjeru koja je konstitutivni dio osobnosti, svedemo na emocije”, pojasnio je fra Vladimir, spominjući kako suočavanje s krutom istinom može dovesti do gubitka životnosti.

„Suvremena pošast je depresija koja ima tisuću lica. Ljudi hodaju nesretni, tužni, bolesni… a i mi ne doživljavamo psihičke bolesti kao ozbiljne. Zanemarujemo da nam je u tim trenutcima potrebna i duhovna komponenta našega bića koja svoj temelj pronalazi u susretu s Kristom koji daje smisao životu”, zaključio je propovjednik, potičući da ne živimo život na kozmetičkoj razini, nego da u središte svojih trpljenja pustimo Krista koji daje smisao svemu.

Poslije nagovora uslijedilo je euharistijsko slavlje koje je prevodio fra Vladimir Vidović u zajedništvu s braćom svećenicima fra Bojanom Rizvanom, fra Andrijom Bilokapićem i fra Pavlom Ivićem. U homiliji se o. Vidović osvrnuo na naviješteni evanđeoski tekst, pojašnjavajući kako i mi često nalikujemo na braću Jakova i Ivana koji preko svoje majke traže neko bliže mjesto uz Isusa.

„To je slika iz našeg društva. Koliko se puta želimo provući kroz život ne svjedočeći za Krista, nego samo govoreći o njemu”, spomenuo je fra Vladimir te pozvao okupljene da budu hrabri u življenju kršćanstva ne samo na deklarativnoj razini, nego i na razini života i životnih izbora. Budući da se u euharistijskom slavlju udijelio i sakrament bolesničkog pomazanja starijima i težim bolesnicima, fra Vladimir je protumačio značenje tog sakramenta za život vjere te pojasnio kako po njemu ukrjepljujemo svoje korake nasljedovanja Krista i u trpljenju pronalazeći u njemu utjehu i spasenje.

Po završetku misnoga slavlja uslijedilo je euharistijsko klanjanje koje je pjesmom animirao župni vikar fra Pavle Ivić. U četvrtak 29. veljače je treći i posljednji dan korizmene duhovne obnove. Susret će započeti u 17.30 molitvom, objavljeno je na mrežnoj stranici Franjevačke provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri.