Osvrnuvši se na misno evanđelje, mons. Sente je naglasio kako pred njih Bog stavlja jednu djevojku koja postaje kraljica svega stvorenoga.

Evanđelist Luka taj izvještaj stavlja u povijesni kontekst, odnosno želi pojasniti kako to što se dogodilo je jedno od djela Božjeg nauma. Citirajući retke evanđelja, propovjednik je istaknuo kako evanđelist želi konkretno odrediti ljude u vremenu i prostoru, ali i namjerno naglašava Josipa iz „Doma Davidova“ kako bi pokazao kontinuitet i ostvarenje onoga što je Bog obećao Davidu preko proroka Natana, da će se jedan od njegovih potomaka roditi kao Spasitelj i Mesija. U tom je kontekstu podsjetio i na riječi nedjeljnog evanđelja, gdje pri susretu Isusa i žena Kanaanka obraća riječima „Sine Davidov”.

„Kad god u evanđelju čujemo da se Isus povezuje s kraljem Davidom, onda je to govor nama da ti ljudi ili Božja riječ želi jasno pokazati kontinuitet Božje brige i u konačnici ostvarenja Božjih obećanja koje je Bog u jednom daje čovjeku, a onda nakon određenog vremena ih izvrši”, rekao je propovjednik te upozorio da moramo biti svjesni da „Božja vremena, nisu naša ljudska vremena, i obrnuto, da bi se naše poimanje vremena trebalo neprestano nadahnjivati i usklađivati s Božjim poimanjem vremena”.

Osvrćući se na razgovor Marije i anđela, mons. Sente je istaknuo kako je to dijalog između Marije i Boga preko anđela. „To je slika čestih dijaloga između Boga i svakoga od nas. Nećemo reći da se Marija boji, ali razmišlja kakav je to pozdrav. Naime, to je svojevrsna pohvala, i ona o tome razmišlja. Svaki iskreni čovjek od vremena do vremena doživi takve ljepote od Boga. Možda s vremenom nismo toga svjesni. Bog nas je stavio u prekrasne prostore, među dobre ljude, u dobra vremena. Nije li to i neki Božji pozdrav nama? Razmišljamo li o tome”, upitao je propovjednik.

Nadalje, anđeo govori Mariji da se ne boji. „Možda je i to strah Božji koji prepoznajemo kao jedan od darova Duha Svetoga, želi ju ohrabriti. Čovjek živi u vremenu i prostoru koji je od Boga i ne može ga dokučiti svojim razumom. To ga nadilazi, no Bog nas je stvorio i Bog nas ljubi, i upravo predajući njemu svoj život, osluškujući Boga ničega se ne trebamo bojati.  Anđeo u Božje ime, Mariji predaje zadaću ili poslanje. Isto tako i Bog svakome od nas daje poslanje, ponajprije stvorio nas je jer nas je htio. Nismo mi ti koji određujemo naš, niti život drugih, nego netko drugi time upravlja. Mi vjernici vjerujemo da je to je sve od Boga, da nas je htio u ovom vremenu, ovom prostoru, ovakvim okolnostima. Tako i nama, poput Marije, Bog daje poslanje. Njoj Bog daje da bude Majka Spasitelja svijeta, da se konačno s njom obistini ono što su proroci navijestili”.

Propovjednik je posvijestio kako Bog u tom dijelu spasenja čovjeka treba suradnike. „Bog je svemoguć, baš sve može, ali želi nas spasiti s nama samima. Treba mu Marija, želi sv. Josipa da bude uz nju, i time jasno pokazuje da dolazak među nas ljude u ljudskom obličju želi ostvariti kroz muža i ženu, kroz obitelj, i tu na neki način ulazi u svojevrsni rizik, isti onaj u koji je ušao stvarajući prve ljude. Naime, i Marija i Eva imaju isto počelo, Eva nije imala istočni grijeh, Marija je tog istočnog grijeha pošteđena, Adam nije imao istočni grijeh, novi Adam je Isus Krist koji je bezgrešan čitavog života. Za razliku od prvog Adama i Eve, novi Adam i nova Eva ostali su vjerni do smrti na križu, odnosno do Marijinog prihvaćanja mrtvog tijela u svoje naručje”.

Govoreći o Mariji, koja u dijalogu s anđelom još ne zna što će se sve s njom dogoditi, ipak daje svoj pristanak. „Tu je ključ svega, zato je ona kraljica, jer je ostala vjerna odluci Božjoj do svršetka svojih zemaljskih”.

Sve izrečeno, kako ne bi izgledalo nedokučivo i daleko, propovjednik je potkrijepio riječima iz Duhovnog dnevnika Miroslava Bulešića.

Prvi navod je uzeo s nadnevkom 14. listopada 1942. kada je u Čabrunićima, Bulešić zapisao „vraćam se Tebi mišlju i djelom, o moj Bože, i prosljeđujem djelo koje sam započeo. Velike sam istine čuo iz Tvojih ustiju, moj Bože koje mi kažu da moram ljubiti Tebe, i sve duše u Tebi, toliko Te moram ljubiti da radi progonstva i mržnje ljudi prema meni ne smijem Te nikada napustiti. Tvoje su riječi jednostavne, jasne, ali, gledajući ih naravnim okom, i teške da se izvrše. Neću da ih tim okom promatram, već hoću onim vrhunaravnim, te sam toliko okrijepljen njima jer uz njih odmah vidim i pomoć da ih mogu vjerno obaviti. Moj Bože, Oče moj nebeski, usadi mi u srce goruću ljubav do Tebe. Daj da Te ja ljubim ne samo riječju, jer je to veoma lako, a neplodno, već daj da te volim svim srcem, svom dušom, svom pameti svojom. Ne dopusti da me išta odvrati ili ohladi od ljubavi od Tebe”.

„Ne bismo li ovo mogli usporediti s ovim Marijinim oduševljenim prihvaćanjem Božjeg nauma”, upitao je propovjednik, te podsjetio kako su to riječi svećenika Bulešića na početku njegova svećeništva kada sav oduševljen i osjeća Božji poziv i spreman je prihvatiti sve od toga dolazi.

Na kraju homilije, citirao je još jedan zapis iz Dnevnika od 22. ožujka 1944. „Ako bi to morao biti moj zadnji spis, svima pitam oproštenje. Želim umrijeti samo za slavu Božju i spasenje duše svoje i svojih vjernika. Blagoslovi Bože sve svoje ovčice koje si mi nedostojnom izručio i daj da zavlada među njima dobrota, sloga, bratska ljubav, zasnovana na temelju Boga. To je sve moje materijalno imanje, ništa neću za sebe, od svega se sad odričem ostajem samo s Tobom, o Bože, pripravan sam samo da vršim Tvoju svetu volju.  A mene, moj Bože, ako je Tvoja volja, pošteni da budem u Tvojim rukama oruđe da se širi Tvoja ljubav i nauk, Ako me hoćeš k sebi, evo me pripravna, svoj život ti sasvim darujem za svoje stado, uz Tvoju milost i ako me Ti učiniš dostojnim ne bojim se mučeništva, već ga žudim. Neka bude Tvoja volja. Oče, neka se vrši volja Tvoja. Sveta Marijo, majko moja pomozi u ovim teškim časovima, ja sam u Tvojim rukama, znam da me nećeš odbiti. Ti me čuvaj i ravnaj. Sv. Josipe, usliši me, i zagovaraj za me i za moje župe”.

Homiliju je mons. Sente zaključio riječima „imamo Mariju kojoj se Bog obraća i traži nešto od nje. Imamo Miroslava Bulešića kojemu se isto tako Bog obraća poziva ga u svećeništvo i traži da tom svećeništvu bude vjeran. Jedno i drugo su ustrajali do kraja. Jednako tako se Bog obraća i svakome od nas, i s jedne strane daje nam oduševljenje, potrebnu snagu, ali i čeka naš ‘neka mi bude po Tvojoj riječi’. Neka onda i ova naša duhovna priprava bude oduševljenje i odaziv Božjoj ljubavi da od Boga sve možemo primiti i za Boga zauvijek živjeti”.