Na tribini su govorili renomirani predavači iz Europe i Amerike pozvani na ovogodišnju ljetnu školu te ih je tako i šira javnost imala prigodu susresti i čuti njihova promišljanja o glavnoj temi, ali i drugim podtemama koje se uz nju pojavljuju.

Na tribini su govorili Tomáš Halík, katolički svećenik i profesor na Karlovom Sveučilištu u Pragu, Teresa Forcades i Vila, liječnica, teologinja i benediktinska monahinja, Aristotle Papanikolaou, pravoslavni teolog sa Sveučilišta Fordham u New Yorku i Ivan Šarčević, profesor s Franjevačke teologije u Sarajevu. Tribinu je moderirala Bruna Velčić Pistolesi.

Govoreći o glavnoj temi tribine dr. Šarčević je uvodno rekao kako je najlakše reći da vjera nije apolitična, pogotovo ne antipolitična. Reći da je vjera apolitična moglo bi zvučati slično kao da je ona nešto amoralno. Vjera je bitno politična, ali ne za vlastiti interes nego za zajedničko dobro, rekao je dr. Šarčević.

Stručnjaci svjetske religije dijele na mistične i proročke. No, to ne znači da su proročke religije, u koje se ubrajaju židovstvo, kršćanstvo i islam, bez mistike. U proročkim religijama je jasno da čovjek svojim doumljivanjem ne može doći do Boga, kazao je dr. Šarčević, nego Bog ima inicijativu, šalje svoje proroke. Proročke religije u biti nisu vjere za samousavršavanje, ustvrdio je. Kada Bog zove ljude on zove redovito grešnike i ne zove ih da se povuku od svijeta i tako postaju savršeni ljudi, da ih muke i nevolje svijeta ne dodiruju, nego ih šalje da mijenjaju svijet, svoje društvo. Postoje, naravno, razlike u svakoj od tih religija u odnosu prema svijetu i društvu, pojasnio je dr. Šarčević te kazao kako se „svi mi u tom smislu ne trebamo mjeriti prema svojim idealima nego prema svojoj praksi“.

Ono što je specifično kršćansko je vjera u Isusa Krista. On nije bio ni apolitičan, ni antipolitičan niti stranački političan. On unosi krizu u svijet. „On u svijetu ne želi uspostaviti neki novi zakon ni tradicionalni etos, poput Mojsija ili Konfucija, niti mu je nakana da uspostavi teokratsko društvo, da ovlada svijetom kao što bi možda neki kršćani katolici željeli“, kazao je dr. Šarčević. Spomenuo je i kako bi neki europski političari htjeli napraviti neki moderni ‘kršćanluk’ (civitas christiana) – jednu kršćansku kulturu bez vjere i evanđelja. I zato je tu važno da kršćani uđu u politički prostor, za svećenike nestranački, istaknuo je te dodao misao Václava Havela kako je politika častan posao kad ga rade časni ljudi.

Nije jednostavno ući u svijet politike, društva, ustvrdio je dr. Šarčević. Mnogi ljudi bježe od svijeta jer je svijet težak, složen, traže svoje duhovne oaze, traže svoje „tabore“ gdje će biti sami sa svojim Gospodinom. Drugi žele uspostaviti teokratsko društvo, biti fanatični i boriti se protiv izopačena svijeta jer smatraju da oni imaju rješenje za ovaj svijet, i to je rješenje redovito brzo i nasilno. „Za nas kršćane postoji put jasne i sigurne promjene svijeta, ali kroz nenasilje i bez prezira prema ljudima“, poručio je dr. Šarčević. Jako je teško ljubiti one koji nas preziru, ignoriraju i koji su nam neprijatelji. Tko bude mijenjao svijet na taj proročki način, da može pogledati svoga neprijatelja u oči i stati pred njega s ljubavlju, osobito ako je dio manjine ili marginalizirana osoba, taj čovjek je uistinu vjernik, zaključio je dr. Šarčević.

Iz pravoslavne perspektive o angažiranju kršćana u politici govorio je dr. Papanikolau. Pravoslavne Crkve danas se vjerojatno prvi put u povijesti susreću s tim da žive bez careva. Složena je povijest razvoja do ovog vremena kada se pravoslavne Crkve globalno i zajedno susreću s tim da moraju živjeti i susretati se s demokratskim strukturama. U velikom dijelu pravoslavnih zemalja jako je povezan vjerski i nacionali identitet, pa se vjernici u visokom postotku izjašnjavaju kao pravoslavni, a malo ih ide u crkvu, što je fenomen.

Dr. Papanikolau zatim je to povezao s odnosom prema demokraciji. Sve pravoslavne Crkve u svijetu su za demokraciju, ali kad se dođe do temeljnih pitanja poput prava manjina i slično, onda se vidi da i nisu toliko za demokraciju i da je ne podupiru nego da su promotori i branitelji, nazovimo to tako, tradicionalnih vrijednosti. Naveo je neke primjere. Također je kazao da neke vlade upotrebljavaju rječnik tradicijskih vrijednosti za širenje geopolitičke moći i da se tako pozicioniraju primjerice u odnosu na Zapad.

No nije sve tako pesimistično, ima i optimizma. Teološki, to uopće ne mora biti tako, pa čak i ne treba biti tako. Ako se vjeruje u inkarnaciju Boga u ovaj svijet, u što kršćani vjeruju, onda se ne mora u političkom smislu ići u tom smjeru.

Nekada se misli da je mistični i estetski život drugačiji od života u politici. Ako je osoba angažirana u politici mora se također susretati s osobama s kojima se ne slaže i s osobama koje ne vjeruju kao ona, sa „strancima“, a važno je istaknuti da u svemu tome kršćanin treba ljubiti druge onako kako njega voli Bog. Takva politika nije politika religijskog nacionalizma nego politika pluralizma, politika koja prepoznaje da crkveni prostor nije isto što i nacionalni. Takva vrste politike podrazumijeva međusobno poštivanje, zajednički rad pa i neslaganje, pravdu. To nije politika privilegija i prisiljavanja.

O svom iskustvu političkog angažiranja govorila je dr. Forcades, koja je bila uzela 2015. godine period življenja izvan svoje monaške zajednice (eksklaustraciju) da bi mogla politički djelovati u svojoj zemlji. Objasnila je da sestre eksklaustraciju obično uzimaju da bi njegovale bolesne roditelje i sl., a za nju su onda kazali, dodala je sa smijehom, da se ona ne mora brinuti za majku nego za zemlju. Ispričala je kako je do toga došlo i kako je zapravo naivno u sve to ušla, no sada ima iskustvo toga. Zato su je zamolili neki poslovni ljudi no kad je ona kasnije počela kritizirati kapitalizam to je za njih bio šok. To je došlo u medije i širilo se, no ona je rekla da samo želi govoriti o tim idejama, a ne nešto činiti u tom smjeru.

Željela je pomoći tome procesu za neovisnost u svojoj zemlji iako je znala da nema politički poziv nego redovnički, no napravila je iznimku jer je željela dati svoj dio pomoći zajednici onako koliko i kako je mogla. Ispričala je i neke svoje dojmove o tom dijelu života angažiranosti u politici.

Dr. Halík je opisao svoje iskustvo poznavanja i druženja s prvim češkim demokratski izabranim predsjednikom Václavom Havelom dok je bio njegov savjetnik. Havel je nastavio praksu da svakog drugog petka poslijepodne okuplja krug uglednih pisaca, znanstvenika, akademika, intelektualaca ondašnjeg društva da bi razgovarali o raznim temama. Opisao je te susrete i predsjednika Havela kao onoga koji je često samo slušao razgovore, a imao je intuiciju jednog umjetnika da prepozna što su najvažnije stvari. Naravno, postavljao je i pitanja kada je to trebao. U politiku je bio unio jedan novi stil i jezik. To je možda i način kako kršćani mogu djelovati u politici, kazao je dr. Halík.

Crkva se ne smije vezati uz političke stranke, ustvrdio je predavač. Za kršćane ima mjesta u nepolitičkoj sferi demokracije. Demokracija nije samo politički sistem, ona je niz odnosa među ljudima. Demokracija podrazumijeva i neka moralna, intelektualna, socijalna i druga područja. Zadatak kršćana je djelovati i utjecati i u tim područjima i dati svoj doprinos civilnom društvu.

Na tribini se govorilo i o zlouporabama vjere od strane politike, o nacionalizmu i patriotizmu, o sekularizaciji i sl., a publika je na kraju također postavljala pitanja.