"Duh Sveti poučavat će vas o svemu" (Iv 14,26)

Dragi mladi prijatelji!
1. “Zahvaljujem Bogu svome kad vas se god sjetim. Uvijek se, u svakoj svojoj molitvi, za vas s radošću molim zbog vašeg udjela u Evanđelju od onoga prvog dana sve dosada – uvjeren u ovo: Onaj koji otpoče u vama dobro djelo, dovršit će ga do Dana Krista Isusa” (Fil 1,3-6).
Pozdravljam vas riječima apostola Pavla, “jer vas nosim u srcu” (ondje, 7). Da – kako sam vam zajamčio u nedavnom nezaboravnom Svjetskom danu proslavljenom u Parizu – Papa misli na vas i voli vas, svakodnevno vam je bliz mišlju bremenitom ljubavlju i prati vas molitvom, pouzdaje se i računa na vas, vaše kršćansko zauzimanje i na vašu suradnju u djelu Evanđelja.

2. Kako znate, druga godina priprave na Veliki jubilej započela je prvom nedjeljom došašća i posvećena ja “na osobit način Duhu Svetom i njegovoj posvetiteljskoj prisutnosti unutar Zajednice Kristovih učenika” (Nadolaskom trećeg tisućljeća, 44). Glede proslave sljedećega Svjetskog dana mladih, pozivam vas gledati, u zajedništvu s cijelom Crkvom, na Duha Gospodnjeg, koji obnavlja lice zemlje (usp. Ps 104/103,30).
“Crkva ne može ne pripraviti se na zalasku dvotisućljeća na drukčiji način nego u Duhu Svetom. Ono što se zbilo u #!punini vremena#!, zbilo se po Duhu Svetomu i samo po njemu Crkva to može ponovo probuditi u svom pamćenju. Duh, naime, ostvaruje u Crkvi svih vremena i svih mjesta jedinu Objavu, koju je Krist ljudima donio, čineći je živom i djelotvornom u srcu svakoga” (Nadolaskom tećeg tisućljeća, 44).
Za sljedeći Svjetski dan smatram prikladnim predložiti vam za razmišljanje i molitvu ove Isusove riječi: “Duh Sveti poučavat će vas u svemu” (Iv 14,26). Naše doba kao da je zbunjeno i zamršeno; ponekad kao da upravo više ne poznaje granice između dobra i zla; Bog je očito odbačen, jer je nepoznat i nepriznat.
U tim je prilikama važno duhom se uputiti u dvoranu Posljednje večere da se oživi otajstvo Duhova (usp. Dj 2,1-11) i prepustiti se poučiti “od Duha Božjega, stavljajući se poučljivo i ponizno u njegovu školu, da se nauči ona “mudrost srca” (Ps 90/89,12) koja podupire i hrani naš život.
Vjerovati i vidjeti stvari onako kako ih Bog vidi, sudjelovati u gledanju koje Bog ima o svijetu i o čovjeku, prema riječi Psalma: “U tvojoj svjetlosti mi svjetlost vidimo” (Ps 35/34,10). To “svjetlo vjere” u nama, zraka je svjetla Duha Svetoga. U duhovskoj Posljednici ovako molimo: “Sjaju svjetla blaženog, sjaj u srcu puka svog, napuni nam dušu svu.”
Isus je htio snažno istaknuti otajstveni značaj Duha Svetoga: “Vjetar puše gdje hoće; čuješ mu šum, a ne znaš odakle dolazi i kamo ide. Tako je sa svakim koji je rođen od Duha” (Iv 3,8). Treba li se stoga odreći razumijevanja? Isus je mislio upravo protivno, budući da nam jamči da nas sam Duh Sveti može uvesti “u svu istinu” (Iv 16,13).

3. Neobična svjetlost o trećoj osobi Presvetoga Trojstva dolazi onima koji žele u Crkvi i s Crkvom razmišljati o vazmenom i duhovskom otajstvu.
Isus je bio “postavljen Sinom Božjim, u snazi, po Duhu posvetitelju uskrsnućem od mrtvih” (Rim 1,4).
Nakon uskrsnuća, Učiteljeva nazočnost zažaruje srca učenikâ “Nije li gorjelo srce naše?” (Lk 24,32) govore putnici na putu u Emaus. Njegova ih riječ prosvjetljuje: nikad nisu tako snažno i s toliko punine izustili: “Gospodin moj i Bog moj!” (Iv 20,28). Liječi ih od sumnje, žalosti, obeshrabrenja, od straha, od grijeha; darovano im je novo bratstvo, izvanredno zajedništvo s Gospodinom i s braćom zamjenjuje odvajanje i osamljenost: “Idi mojoj braći!” (Iv 20,17).
U doba javnog života Isusove riječi i čini mogli su doseći samo nekoliko tisuća ljudi u određenom prostoru i mjestu. Sada iste riječi i isti čini ne poznaju granica prostora i uljudbi. “Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje. Ovo je moja krv koja se za vas prolijeva” (Lk 22,19-20); dosta je da njegovi apostoli čine to “njemu na spomen”, prema izričitom zahtjevu, jer je on doista nazočan u Euharistiji, svojim tijelom i svojom krvlju, u svakom dijelu svijeta. Da bi on oprostio, dosta je da oni ponavljaju čin oproštenja i ozdravljenja: grijesi će biti otpušteni onima kojima ih vi otpustite (usp. Iv 20,23).
Dok je bio sa svojima, Isus se žurio, bio zabrinut zbog kratkoće vremena: “Moje vrijeme još nije došlo” (Iv 7,6); “Još je malo vremena svjetlost među vama” (Iv 12,35). Nakon uskrsnuća njegov odnos prema vremenu nije više isti, njegova se nazočnost nastavlja: “Ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta” (Mt 28,20).
Ta preobrazba u dubini, proteg i trajanje nazočnosti našega Gospodina i Spasitelja djelo je Duha.

4. I kad uskrsli Krist postaje nazočan u životu osoba i daruje im svoga Duha (usp. Iv 20.22), one se potpuno mijenjaju, premda ostajući, dapače postajući osobe u punom smislu riječi. Pavlov je primjer osobito značajan: sjajna svjetlost na putu u Damask učinila je od njega čovjeka slobodnijeg nego što je ikad bio, oslobođena pravom slobodom, slobodom Živućega pred kojim je bio bačen na tle (usp. Dj 9,1-30). Doživljeno iskustvo omogućit će mu opisati kršćanima u Rimu: “Sada pak, pošto ste oslobođeni grijeha i postali sluge Božje, imate plod svoj za posvećenje, a svršetak – život vječni” (Rim 6,22).
Sve što je Isus započeo činiti sa svojima u tri godine zajedničkoga života, dovedeno je do ispunjenja darom Duha. Vjera apostolâ bijaše u početku nesavršena i kolebljiva, a poslije čvrsta i plodna: po vjeri i hromi hodaju (usp. Dj 3,1-10), i nečisti duhovi bježe (usp. Dj 5,16). Oni, koji su se neko vrijeme tresli od straha pred narodom i vlastima, sučelili su se s mnoštvom sabranim u Hramu i izazivaju Sinedrij (usp. Dj 4,1-14). Petar kojega je strah od optužbi jedne žene doveo do trostrukog zatajivanja (usp. Mk 14,66-72), ponaša se već kao “stijena” kakvu je Isus želio (usp. Mt 16,18). Također drugi, skloni dotada raspravama iz častoljublja (usp. Mk 9,33), sada mogu biti “jedno srce i jedna duša” i staviti sve u zajednicu (usp. Dj 4,32). Oni koji su tako nesavršeno i s toliko napora učili od Isusa moliti, ljubiti, vršiti poslanje, sada istinski mole, doista su misionari, doista apostoli.
To je djelo koje je izvršio Isusov Duh u njegovim apostolima!

5. Ono što se jučer dogodilo obistinjuje se danas u kršćanskoj zajednici. Zahvaljujući djelovanju Onoga koji je, u srcu Crkve, Kristova “živuće pamćenje” (usp. Iv 14,26), Isusovo vazmeno otajstvo dolazi do nas i preobražava nas. Duh je Sveti onaj koji nam, po vidljivim, čujnim i govornim znakovima sakramenata omogućuje vidjeti, slušati i dotaći proslavljeno čovještvo Uskrsloga.
Duhovsko otajstvo, koje je dar Duha svakome, ostvaruje se na povlašteni način po potvrdi, koja je sakrament kršćanskoga rasta i duhovnog dozrijevanja. U njoj svaki vjernik prima produbljenje krsne milosti i biva potpuno uključen u spasiteljsku i apostolsku zajednicu, dok je “potvrđen” u toj prisnosti s Ocem i Kristom koji želi da on bude svjedok i promicatelj spasiteljskog djela.
Duh Sveti daruje kršćaninu – čiji bi život u protivnom mogao biti podložan jedino naporu, propisu, čak i vanjskoj prilagodljivosti – poučljivost, slobodu i vjernost: on je doista “Duh mudrosti i umnosti, Duh savjeta i jakosti, Duh znanja i straha Božjega” (Iz 11,2). Kako bi se, bez njega, moglo shvatiti da je jaram Kristov sladak i breme njegovo lako (usp. Mt 11,30)?
Duh Sveti čini odvažnim, potiče razmatrati slavu Božju u svakidašnjem življenju i radu. Potiče doživjeti iskustvo Kristova otajstva u bogoslužju, čini da odzvanja Riječ u cijelom životu, u sigurnosti da će ona imati uvijek reći nešto novo; pomaže uvijek se zauzimati unatoč strahu da ćemo pogriješiti, sučeljavati se s opasnostima i naviještati Evanđelje nadilazeći prepreke među uljudbama, neumorno raditi za trajnu obnovu Crkve ne postavljajući se sucima nad braćom.

6. Pišući kršćanima u Korintu Pavao nastoji oko temeljnog jedinstva Crkve Božje, koja se može usporediti s organskim jedinstvom ljudskoga tijela u različitosti udova.
Dragi mladi, dragocjeno iskustvo crkvenoga jedinstva, u bogatstvu njezine raznolikosti, živite svaki put kad se međusobno okupljate, osobito za slavljenje euharistije. Duh je taj koji vodi ljude k uzajamnom razumijevanju i prihvaćanju, da se prepoznamo kao djeca Božja i braća u hodu prema istome cilju, životu vječnom, govoriti istim jezikom iznad uljudbenih i rasnih podjela.
Aktivno i velikodušno sudjelujući u životu župa, pokreta i udruga iskusit ćete kako vam karizme Duha pomažu susresti Krista, s njim produbiti bliskost, ostvariti i okusiti crkveno zajedništvo.
Govor o jedinstvu sa žalošću doziva u pamet sadašnje prilike podijeljenosti među kršćanima. Evo zašto je ekumenizam jedna od najprvijih i najžurnijih zadaća kršćanske zajednice: “U ovom posljednjem dijelu stoljeća, Crkva se mora obratiti žarkom molitvom Duhu Svetomu, zazivajući od njega milost jedinstva kršćana (…) No, svi smo svjesni da dostizanje toga cilja ne može biti samo plod ljudskih, iako nužnih napora. Jedinstvo je, u konačnici, dar Duha Svetoga (…) Približavanje kraja drugog tisućljeća sve nas potiče na ispit savjesti i primjerene ekumenske inicijative” (Nadolaskom trećeg tisućljeća, 34). Povjeravam vama, draga mladeži, ovu brigu i ovu nadu kao obvezu i zadaću.
Duh također potiče evangelizatorsko poslanje Crkve. Prije Uzašašća Isus je rekao apostolima: “Primit ćete snagu Duha Svetoga, koji će sići na vas, i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji, i sve do kraja zemlje” (Dj 1,8). Otad, Duhom poticani, Isusovi učenici nastavljaju biti prisutni na putovima svijeta da navijeste svim ljudima riječ koja spasava. Među uspjesima i neuspjesima, među veličinama i bijedama, snagom Duha koji djeluje u ljudskoj slabosti, Crkva otkriva svu širinu i odgovornost svoga sveopćeg poslanja.
Da bi se moglo ispuniti to poslanje, ona poziva također vas na velikodušnost i poučljivost Duhu Božjemu.

7. Dar Duha čini svima stvarnom i mogućom drevnu Božju zapovijed njegovu narodu: “Sveti budite! Jer sam svet ja, Gospodin, Bog vaš” (Lev 19,2). Postati svetima čini se težak cilj, pridržan samo izuzetnim osobama, ili prikladan za onoga koji želi ostati izvan života i uljudbe svoga doba. Ali, postati svet, dar je i zadatak ukorijenjen u krst i potvrdu, povjeren svima u Crkvi, u svako doba. Dar je i zadaća laika kao i redovnika i svećenika, u privatnom krugu kao i u javnom zauzimanju, u životu pojedinaca kao i obitelji i zajednici.
Ali, u cijelome tom zajedničkom zvanju koji sve poziva da se ne suobličuju svijetu nego volji Božjoj (usp. Rim 12,2), različiti su načini života i mnogostruki pozivi i poslanja.
Dar Duha je u temelju svačijeg poziva. On je u korijenu posvećenih službi biskupa, svećenika i đakona koji su u službi crkvenoga života. On je također onaj koji oblikuje i formira dušu pozvanih na život posebne posvete, suobličujući ih Kristu čistom, siromašnom i poslušnom. Od istoga Duha, koji po sakramentu ženidbe obujmljuje i posvećuje jedinstvo mladenaca, crpe snagu i potporu poslanje roditelja pozvanih načiniti od obitelji prvo i temeljno ostvarenje Crkve. Konačno, darom Duha hrane se mnoge druge službe – kršćanskog odgoja i kateheze, pomoć bolesnicima i siromašnima, promicanja čovječnosti i vršenja dobrotvornosti – usmjerenih izgrađivanju i oživljavanju zajednice. Doista, “svakome se daje očitovanje Duha na korist” (1 Kor 12,7).

8. Stoga je neosporiva dužnost svakoga iz dana u dan tražiti i prepoznavati put na kojemu će se osobno susresti s Gospodinom. Dragi prijatelji, ozbiljno si postavite pitanje o svom pozivu, i budite spremni odgovoriti Gospodinu koji vas zove zauzeti mjesto koje je odvijeka pripravljeno za vas.
Iskustvo uči da je u tom djelu rasuđivanja od velike pomoći osoba duhovnoga vođe: izaberite mjerodavnu osobu, preporučenu od Crkve, koja će vas saslušati i pratiti u životnom hodu, koja će vam biti blizu u teškim izborima kao i u radosnim trenucima. Duhovni vođa će vam pomoći razaznati poticaje Duha Svetoga i napredovati u hodu slobode: sloboda se postiže po duhovnoj borbi (usp. Ef 6,13-17) i živi se stalnosti i ustrajnosti.
Odgoj za kršćanski život ne ograničava se na podupiranje duhovnog razvoja pojedinca, iako početak života čvrste i redovite molitve ostaje početak i temelj izgrađivanja. Bliskost s Gospodinom, kada je prava, nužno vodi razmišljanju, izabiranju i djelovanju kako je Krist mislio, izabirao i djelovao, stavljajući mu se na raspolaganje za nastavljanje spasiteljskog djela.
“Duhovni život” koji stupa u vezu s ljubavlju Božjom i ističe u kršćaninu sliku Isusovu, može naći lijeka za bolest našega stoljeća, obilno razvijenog u tehničkim znanostima a nedovoljno razvijenog u pažnji prema čovjeku, njegovim očekivanjima, njegovoj tajni. Žurnost treba obnoviti unutarnji svijet, nadahnut i poduprt Duhom, hranjen molitvom i upravljen djelovanju, tako da bude dovoljno jak oduprijeti se mnogostrukim prilikama u kojima treba čuvati vjernost naumu više negoli slijediti ili suobličiti se suvremenom mentalitetu.

9. Marija, za razliku od učenika, nije čekala Uskrsnuće da bi živjela, molila i radila u punoći Duha. Veliča izražava svu molitvu, sav misionarski žar, svu radost uskrsne i duhovske Crkve (usp. Lk 1,46-55).
Kad je, dovodeći do kraja logiku svoje ljubavi, Bog uznio Mariju tijelom i dušom u nebesku slavu, ispunila se posljednja tajna: ona, koju je raspeti Isus dao kao majku učenicima koje je ljubio (usp. Iv 19,26-27), živi već svoju majčinsku nazočnost u srcu Crkve, uz svakog učenika svoga Sina, i sudjeluje na jedinstven način u vječnom Kristovu zauzimanju za spas svijeta.
Njoj, Zaručnici Duha Svetoga, povjeravam pripravu i proslavu XIII. svjetskog dana mladih koji ćete ove godine proživjeti u svojim mjesnim Crkvama, oko svojih pastira.
Njoj se, Majci Crkve, zajedno s vama, obraćam riječima sv. Hildefonsa Toledskog:
“Molim te, molim, o Djevice Sveta,
da imam Isusa po onom Duhu
po kojemu si sama Isusa rodila.
Neka primi duša moja Isusa po djelu onoga Duha
po kojemu je tvoje tijelo istoga Isusa začelo.
Daj da ljubim Isusa po onom istom Duhu
u kojem mu se ti klanjaš kao Gospodinu
i promatraš ga kao Sina.”
(De virginitate perpetua Sanctae Mariae, XII: PL 96,106).
Sve vas srdačno blagoslivljem.

Iz Vatikana, 30. studenoga 1997, prva nedjelja došašća.