Duh Sveti u Kristovu krštenju i javnom životu

Uvodno biblijsko čitanje: “I posvjedoči Ivan: #!Promatrao sam Duha gdje s neba silazi kao golub i ostaje na njemu. Njega ja nisam poznavao, ali onaj koji me posla vodom krstiti reče mi: #!Na koga vidiš da Duh silazi i ostaje na njemu, to je onaj koji krsti Duhom Svetim.#! I ja sam to vidio i svjedočim: on je Sin Božji#!” (Iv 1, 32-34).

1. Drugi značajni zahvat Duha Svetoga u Isusovu životu, nakon Utjelovljenja, događa se u krštenju na rijeci Jordanu.
U Markovu evanđelju o tom se događaju kaže: “Onih dana dođe Isus iz Nazareta galilejskoga i primi u Jordanu krštenje od Ivana. I odmah, čim izađe iz vode, ugleda otvorena nebesa i Duha, poput goluba gdje silazi na nj, a glas se zaori nebesa: Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!” (Mk 1,9-11). U četvrtom Evanđelju nalazi se svjedočanstvo Ivana Krstitelja: “Promatrao sam Duha gdje s neba silazi kao golub i ostaje na njemu” (Iv 1,32).
2. U suglasnim evanđeoskim svjedočanstvima događaj s Jordana početak je Isusova javnoga poslanja i njegova otkrivanja kao Mesije, Sina Božjega.
Ivan je propovijedao “obraćeničko krštenje na otpuštenje grijeha” (Lk 3,3). U mnoštvu grešnika koji dolaze da ih on krsti pojavljuje se i Isus. On ga prepoznaje i proglašava Jaganjcem Božjim koji odnosi grijeh svijeta (usp. Iv 1,29) da bi opet doveo čitavo čovječanstvo u zajedništvo s Bogom. Otac izražava svoje zadovoljstvo zbog ljubljenoga Sina koji je postao poslušnim slugom sve do smrti te mu priopćuje silu Duha kako bi ostvario poslanje Mesije-Spasitelja.
Svakako da Isus posjeduje Duha od početka svoga začeća (usp. Mt 1,20; Lk 1,35), ali u krštenju prima novi izlijev Duha, pomazanje Duha Svetoga, kako potvrđuje sveti Petar u govoru u Kornelijevoj kući: “Bog pomaza Isusa iz Nazareta Duhom Svetim” (Dj 10,38). To pomazanje je uzvišenje Isusovo “pred očima Izraela kao Mesije, to jest #!Pomazanika#! Duhom Svetim”; to je pravo uzvišenje Isusa kao Krista i Spasitelja (usp. Gospodina i životvorca, 19).
Sve dok je Isus živio u Nazaretu, Marija i Josip su doživljavali njegov rast u dobi, mudrosti i milosti (usp. Lk 2,40; 2,51) pod vodstvom Duha Svetoga koji je u njemu djelovao. Sad, međutim, započinje mesijansko doba: započinje novo razdoblje u Isusovu povijesnom životu. Krštenje na Jordanu je kao “preludij” onoga što će uslijediti. Isus se započinje družiti s grešnicima da im otkrije milosrdno Očevo lice. Uranjanje u rijeku Jordan uobličuje i pretkazuje “krštenje” u vodama smrti, dok glas Oca koji ga proglašava ljubljenim Sinom unaprijed obznanjuje uskrsnuće.
3. Nakon krštenja na Jordanu Isus započinje vršiti svoje trostruko poslanje: kraljevsko, koje ga obvezuje u borbi protiv duha zla, proročko koje ga čini neumornim propovjednikom Radosne vijesti i svećeničko koje ga potiče na hvalu i prikazivanje samoga sebe Ocu za naše spasenje.
Sva tri sinoptika ističu kako, odmah nakon krštenja, Isus biva “odveden” od Duha Svetoga u pustinju “da ga đavao iskuša” (Mt 4,1; usp. Lk 4,1; Mk 1,12). Sotona mu predlaže mesijanski trijumfalizam, sačinjen od spektakularnih čudesa poput pretvaranja kamenja u kruh, skoka s vrha hrama bez ozljeda, brzo zadobivanje političke prevlasti u svim državama. Ali Isusov izbor, u punom poštovanju Očeve volje, jasan je i nedvosmislen: on prihvaća biti Mesija patnik i raspet, koji će prikazati svoj život za spasenje svijeta.
Započeta u pustinji, borba sa Sotonom nastavlja se kroz cijeli Isusov život. Njegovo djelovanje je posebno označeno istjerivanjem zloduha, zbog čega mnoštvo zadivljeno kliče: “Pa i samim nečistim dusima zapovijeda, i pokoravaju mu se” (Mk 1,27). Tko se usuđuje ustvrditi da Isus ima tu moć od samoga Sotone, huli protiv Duha Svetoga (Mk 3,22-30): upravo “s Duhom Svetim” Isusu izgoni đavle (Mt 12,28). Kako tvrdi sveti Bazilije Cezarejski, s Isusom je “đavao izgubio svoju moć u prisutnosti Duha Svetoga” (De Spir. S. 19).
4. Prema evanđelistu Luki, nakon kušnje u pustinji “Isus se u sili Duha vrati u Galileju (…) i naučavaše po njihovim sinagogama” (Lk 4,14.15). Prisutnost sile Duha Svetoga susreće se i u Isusovoj evangelizatorskoj djelatnosti. On to sam ističe u nastupnom govoru u nazaretskoj sinagogi (Lk 4,16-30), primjenjujući na sebe odlomak iz Izaije: Duh Gospodnji na meni je” (Iz 61,1). U određenom smislu može se reći da je Isus “misionar Duha”, poslan kao takav od Oca da silom Duha Svetoga naviješta evanđelje milosrđa.
Prožeta silom Duha, Isusova riječ doista izražava njegovo otajstvo Riječi koja je postala tijelom (Iv 1,14). Zato je to riječ onoga koji ima “vlast”, za razliku od pismoznanaca (Mk 1,22). To je “novi nauk”, kao što priznaju začuđeni slušatelji njegova prvog govora u Kafarnaumu (Mk 1,27). To je riječ koja izvršuje i nadilazi Mojsijev zakon, kako je to istaknuto u govoru na gori (Mt 5-7). To je riječ koja grešnicima priopćava božansko oproštenje, bolesnima nuđa ozdravljenje i spasenje, upravo uskrisuje mrtve. To je riječ onoga “koga je Bog poslao” i koji je potpuno ispunjen Duhom, da ga može priopćivati “bez mjere” (Iv 3,34).
5. Prisutnost Duha Svetoga ističe se osobito u Isusovoj molitvi.
Evanđelist Luka iznosi da u trenutku krštenja na Jordanu “dok se Isus molio (…), rastvori se nebo, siđe na nj Duh Sveti” (Lk 3,21-22). Ta veza između Isusove molitve i prisutnosti Duha isključivo upućuje na himan radosti: “Isus uskliknu u Duhu Svetom: #!Slavim te, Oče, Gospodaru neba zemlje…#!” (Lk 10,21).
Duh Sveti prati tako najdublje Isusovo iskustvo, iskustvo njegova božanskog sinovstva, koje ga potiče da se obraća Bogu Ocu zovući ga “Abba” (Mk 14,36) s jedinstvenim pouzdanjem, koje nije potvrđeno glede nijednog drugog Židova u obraćanju Svevišnjemu. Upravo po daru Duha Isus će učiniti vjernike sudionicima u svom sinovskom zajedništvu i u svojoj bliskosti s Ocem. Kako nam jamči sveti Pavao, Duh Sveti je onaj koji nam daje da kličemo: “Abba, Oče”(Rim ,15; usp. Gal 4,6).
Taj život Božjega djeteta velik je dar koji primamo u krštenju. Moramo ga otkriti i uvijek iznova njegovati, postavši poučljivi djelu koje u nama vrši Duh Sveti.