Voditelj ovogodišnjih duhovnih vježbi je bio preč. dr. Richard Pavlić, svećenik Gospićko-senjske biskupije, profesor na Teologiji u Rijeci i župnik u Senju, nekadašnji pitomac Zavoda sv. Jeronima.

Dr. Pavlić, uvijek na temelju određenog biblijskog odlomka, govorio je svećenicima kroz šest razmatranja i tri homilije o nutarnjim stvarnostima svećeničkog života u kojem se svećenik kroz redovito i nužno povlačenje u samoću susreće sa svojim Bogom koji ga vodi do preobraženja. U toj životnoj simbiozi čovjek-svećenik susreće se sa Božjom svetošću i vlastitom grešnošću koja se u njegovoj svakodnevnici očituje kroz osjećaj straha, iskustva osobnih razočaranja nad samim sobom, nemoći da se do kraja preda, manjka vjere i nedostatka snage.

Sa svim tim stvarnostima u svojem životu susreo se i sv. Petar koji je bio unutarnji lik većine razmatranja i primjer kroz kojeg je predvoditelj duhovnih vježbi htio pokazati kako vlastita nemoć i osobne slabosti u svećeničkom životu nisu Gospodinu preprjeka da čini čudesna djela. Zbog toga je istaknuo kako Bog pri pozivanju osobu izabire, osposobljuje i dariva darom Duha Svetoga kako bi je sačuvao, pa i kroz kušnje, u ljubavi prema Bogu jer je to dovoljno kako bi Bog mogao u procesu preobrazbe svećenika dovesti do blizine božanskog života i vječnosti koja je blaženstvo, usprkos čovjekovoj želji da trajno izbjegava križ.

Također, u danima duhovnih vježbi svećenici iz Zavoda bili su pozvani okusiti samoću, preispitati gdje i na čemu temelje svoju sigurnost, meditirati nad osobnim slabostima, pohitati u zagrljaj svojoj „prvoj ljubavi“ i vratiti se na početna iskustva svojeg svećeničkog poziva i hoda te razumijevati vlastitu životno-svećeničku metanoju kao često dug i složen proces koji se nalazi u Kristovim rukama.

Na kraju duhovnih vježbi rektor Đurin zahvalio je dr. Pavliću što je pristao voditi duhovne vježbe te što je, iz bogatstva osobnog života u vjeri te duhovno-intelektualnog iskustva kojeg ima kao svećenik i profesor, progovorio svećenicima o Bogu i njima samima na ovim duhovnim vježbama.

U svetištu se inače čuvaju relikvije sv. Gabrijela od Žalosne Gospe (krsno ime: Francesco Possenti, 1838. – 1862.), redovnika pasionista, koji je, teško oboljevši, preminuo na glasu svetosti u 24. godini života u svome samostanu u Isola del Gran Sasso. Postao je poznat u pokrajini Abruzzo i šire, po mnogim, medicinski dokumentiranim čudesnim ozdravljenjima koja su se počela događati nakon njegove smrti sve do danas. Kanoniziran je 1920. godine, a ubrzo je proglašen zaštitnikom talijanske katoličke mladeži. Prema službenim podatcima, svetište godišnje posjeti oko 2 milijuna hodočasnika, osobito obitelji s bolesnom djecom.