Duhovne vježbe za svećenike i đakone u Leitershofenu

Duhovne vježbe pod naslovom „On je Gospodin, neka čini što je dobro u očima njegovim“, vodio je prof. dr. sc. Pavo Jurišić, profesor s Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Sarajevu.

Prof. Jurišić je koncipirao duhovne vježbe kroz pet nagovora za koje je uzeo pet biblijskih likova. U prvom nagovoru je govorio o sposobnosti slušanja kroz lik Samuela. „Tko se s Bogom upusti u pustolovinu poziva, morat će učiti osluškivati, slušati i poslušati. Kada me Bog zove, onda se radi o meni! On misli na mene! Zove li Bog? Da! On neprestano zove! On to čini po događajima, preko naših životnih povijesti. Taj je Božji poziv često tih i neprepoznatljiv u dubini našega bića. Kao kod Samuela. On čuje nešto, ali ne shvaća, ne prepoznaje da bi to mogao biti Božji glas. Ipak, svaki put kada čuje glas, Samuel ustaje i pita. Mi smo onoliko sigurni u Božji poziv, koliko je naša vjera pažljiva da ga čuje.“

U drugom nagovoru pod naslovom „Tko je blizu vatre, blizu je Bogu“, govoreći o liku Mojsija kojem se Bog javio u gorućem grmu, prof. Jurišić je između ostaloga rekao kako svaka „povijest poziva ima karakter direktnog oslovljavanja pozvanoga, ali postoje i trenutci u kojima je poziv posebno snažan da pozvani uistinu zna: Ovo je bezuvjetni poziv upućen meni! Taj glas prečuti ili ne čuti, to bi bila izdaja i Boga i samoga sebe. U takvom trenutku ne smije biti nikakve polovičnosti. Odmah se odazvati. Mora se potpuno predati – ili ćeš biti sasvim isključen. To je znak: Sada nema više odgađanja. Jer ‘nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag, nije prikladan za kraljevstvo Božje’. (usp. Lk 9,62)“ Voditelj duhovnih vježbi govorio je i o krivim i pravim slikama o Bogu, nabrojavši da su neke od krivih slika o Bogu nemoćni bog, nemilosrdni i okrutni bog, deistički bog, trgovački, magijski, demonizirani, sekularizirani i mrzovoljni bog, dok su prave slike o Bogu one slike kako se Bog objavio u Starome i Novome zavjetu, Svemoćni, milosrdni, zainteresirani, transcendentni, vjerni i dobri Bog, Bog koji bezuvjetno ljubi, koji poštuje ljudsku slobodu i Bog koji je Ljubav sama.

Treći nagovor pod naslovom „Čim lice sakriješ“ je kao osnovu imao starozavjetni lik patrijarha Jakova. Govoreći u kontekstu Jakovljeve borbe s Bogom, prof. Jurišić je rekao kako „tamo gdje Bog u svojoj strašnoj tmini i osjećaju udaljenosti zaskoči čovjeka, odjednom mu se toliko primakne blizu kao ‘živi’ te čeka da blagoslovi onoga koji ga je zgrabio i više ga ne pušta dok ga ne blagoslovi i ne dadne mu ime. U Starom zavjetu riječ blagosloviti znači ime Jahvino staviti na čovjeka, kao što je ovdje ime Jahvino stavljeno na Jakova. Da, tamo gdje povijest Božjega naroda ili osobna povijest čovjeka vjernika postane crna kao najtamnija noć, tu se onda na djelu pojavljuje i Bog koji kroz borbu i nastale povrede blagoslivlja čovjeka i izvodi ga na svijetlo koje se pojavljuje na obzorju dana.“

Prorok Danijel je bio nit vodilja četvrtog nagovora u kojem se govorilo o iskustvu slobode i svećeničkoj duhovnosti. Citirajući papu Benedikta XVI. voditelj je rekao kako svećenik svoje ime i identitet dobiva od Krista te stoga djeluje in persona Christi. Napomenuo je kako je duhovnost najvažniji integrativni čimbenik identiteta svake osobe, a posebno svećenika koji svoju duhovnost živi od sakramentalne milosti, posebno od euharistije koja mijenja čovjeka iznutra. Naglasio je važnost hranjenja Božjom riječju i molitvom, posebno molitvom časoslova, redovitom ispovijedi te vjernim življenjem celibata. „Svećenik je čovjek poslanja. On je izabran i posvećen da bude poslan. Zato pravi i Božji svećenik ne govori svoju mudrost, ne nastupa u svoje ime, ne brani svoje stavove, nego nastupa u ime Božje, nastavlja poslanje Isusa Krista, propovijeda riječ Božju, ostajući pri tome vjeran Crkvi u kojoj je zaređen i od koje je dobio svoje poslanje. Kad god javno nastupa, bilo u crkvi na liturgijskim svečanostima, bilo u javnosti i u crkvenim ili svjetovnim medijima, svećenik mora iznositi i zastupati stavove Crkve u istinskoj poslušnosti svome biskupu i Svetom Ocu“, rekao je prof. Jurišić.“

Za posljednji nagovor je kao središnji lik uzet Abrahama koji je postao prvi glasnik „apsolutnoga, glasnik svijeta koji dolazi, glasnik putnika prema vječnome, prvi koji je siguran bio da ono, što vidi, nije sve.“ Govoreći u kontekstu poziva, voditelj duhovnih vježbi je kazao kako postoje životne faze adolescencije, srednje dobi i starosti u kojima se na različite načine može pojaviti određena prirodna dispozicija za Božji poziv. Abraham je čuo Božje riječi „Idi iz zemlje svoje!“; svaki čovjek „skoro uvijek doživi jedan takav odlazak kao odvažnost za napuštanje svega dosadašnjega i polazak u poziv koji je prepoznao, spoznao i osjetio da bi bio sasvim u njemu. To je odvažnost da odbaciš svoj vlastiti život, a da pritom ni ne znaš u što se upuštaš.“

Prof. Jurišić je govorio i o pozivu na svetost. Tako se svetost sastoji od jednostavnih načela: biti u milosti Božjoj, željeti i činiti dobro, živjeti u istini, biti u miru s Bogom i ljudima, živjeti u slobodi, živjeti po svojoj savjesti, opraštati, vjerovati u Boga i vjerovati Bogu, predati se Božjoj providnosti i ljubiti Boga iznad svega, a bližnjega kao samoga sebe. Govorio je i o ulozi župnika u animiranju zajednice u kojoj pravi voditelj za cilj mora imati služenje zajednici. Pritom bi trebao dobro poznavati svoje vjernike, biti im uzor te ih voditi iz oduševljenja i uvjerenja, poslušan Božjoj volji.

U četiri dana duhovnih vježbi, sudionici su se u molitvi, slavljenju mise, sakramenta pomirenja, nagovorima i zajedničkom druženju pripremali za nadolazeću svetkovinu Uskrsa.