Tema duhovnih vježbi bila je Otkrivanje sjemena nade u osobnim granicama.

S. Silvana pozvala je vjeroučitelje da se upute u osobnu pustinju koja je u biblijskim smislu posebno mjesto od kuda treba krenuti, stavljajući sebe u središte te dopustiti Božjoj riječi da u pustinji odgaja i potiče na traženje odgovora na pitanje „Tko sam ja?“. Pustinja lišava čovjeka svih sigurnosti i prilika je to za otkrivanje Boga koji je jedini oslonac i sigurnost za čovjeka, rekla je voditeljica i dala vjeroučiteljima četiri židovska pravila za tumačenje biblijskoga teksta: uvijek postoji drugo tumačenje; kad nešto govorim o Bogu, prije toga dodam „ako tako mogu reći“; između pitanja i odgovora napravi malu stanku; uči vlastiti jezik znati reći „ne znam“. Time se vjeroučitelj, kao navjestitelj Riječi, može sačuvati od duhovne sljepoće – oholosti i tvrdoće srca za riječ Božju te sačuvati stav poniznosti i odgovornosti.

Vjeroučitelji su imali priliku razmatrati nad tekstom iz knjige proroka Ezekiela (Ez 12, 2-16) – proroka koji pomaže narodu izaći iz prošlosti, prihvatiti sadašnjost i krenuti u novu budućnost, odnosno izići iz krize identiteta, podsjetila je s. Silvana i pojasnila da je kriza prouzročena jer je narod zaboravio staviti Boga na mjesto koje mu pripada. Biblijski tekst govori o „izgnaničkom zavežljaju“, kojega prorok Ezekiel mora pripremiti i izići kroz rupu u zidu koju će sam prokopati, a voditeljica je potaknula vjeroučitelje da meditiraju nad tim „izgnaničkim zavežljajem“ te odgovore na pitanja: „Što bi vjeroučitelj stavio u svoj zavežljaj? Što je vjeroučitelju važno i vrijedno? Koji su njegovi prioriteti na duhovnoj razini? A koja su to vjeroučiteljeva ograničenja i granice? Koji ga to zidovi okružuju, kroz koje mora prokopati izlaz, nadići svoje granice, izići, kako bi iznova mogao ući, i to u Obećanu zemlju, puninu, novi život, poput Izraelskog naroda?“

Sljedeći biblijski tekst koji je voditeljica egzegezom približila vjeroučiteljima bio je iz Knjige Propovjednikove (Prop 3, 1-14). Vjeroučitelji su bili potaknuti razmatrati nad tekstom pomoću rečenice „Sve ima svoje doba i svoje vrijeme“, a s. Silvana podcrtala je razliku između značenja riječi „doba“ – što znači određeno, ugovoreno vrijeme, grčki „kronos“ (inače grčki bog koji je progutao svoju djecu) i značenja riječi „vrijeme“ – misleći na pravo vrijeme, povoljnu priliku, zapravo „kairos“ – milosno vrijeme. „Što je vjeroučiteljev „kronos“ koji ga u svakodnevici često proguta i nemilosrdno uništava? Kako se vjeroučitelj odnosi prema svom „kairosu“, milosnom vremenu koje mu Bog daruje?“, bila su pitanja za razmatranje sudionika korizmenih duhovnih vježbi za vjeroučitelje Đakovačko-osječke nadbiskupije .

Posljednji biblijski tekst bio je tekst Markova Evanđelja o Isusovoj smrti na križu. Voditeljica je naglasila kako je važno imati na umu da je evanđelist Marko ljubitelj paradoksa, vrlo sažet, kratak i jasan, a smrt je najveća čovjekova granica, onaj posljednji životni „ne“. Postavila je pitanje zašto je Bog izabrao takvu smrt i potaknula vjeroučitelje da se u tišini osobnog razmatranja teksta zadrže na nekoliko riječi: tama, krik i izdahnu. Poruka evanđeliste Marka je sljedeća: u tami, tminama Bog djeluje, prisutan je, pojasnila je s. Silvana i naglasila da je u Isusovu kriku „Bože moj, Bože moj zašto si me ostavio“, On u cijelosti čovjek koji prolazi trenutke napuštenosti i samoće, a Isusov izdah i razdiranje hramske zavjese, nosi poruku vjeroučitelju da, ukoliko želi ići Kristu ususret, mora ići Kristu raspetome.

Vjeroučitelji su osobito meditirali nad retkom iz Markova Evanđelja (Mk16, 8) koji daje misliti kako Isusovo uskrsnuće završava u šutnji i strahom žena koje su pobjegle s groba. S. Silvana potaknula je vjeroučitelje da se zapitaju „što oni čine? Hoće li vjeroučitelji šutjeti o svemu što su čuli, doživjeli, ili će naviještati, ostati vjerni do kraja? Vjeroučitelj koji čita ove retke Markovog Evanđelja, treba preuzeti ulogu autora teksta i dovršiti ga svojim životom, svojim vjeroučiteljskim poslanjem“, rekla je voditeljica duhovih vježbi.

Vjeroučitelji su imali priliku za ispovijed, euharistijsko klanjanje te su svaki dan slavili misu, koju su predvodili vlč. Stjepan Matezović i vlč. Marko Obradović.