Dvostruka svečanost u Aljmašu

Aljmaš, (IKA) – Aljmaš je u nedjelju 1. kolovoza proslavio tristotu obljetnicu Gospina svetišta (1704-2004) i posvetu nove crkve. Dvostruku svečanost predvodio je đakovački i srijemski biskup Marin Srakić u koncelebraciji s pomoćnim biskupom Đurom Hranićem, tridesetak svećenika, župnika i redovnika, brojnih redovnica i oko tri tisuće Aljmašana i hodočasnika iz Osijeka i ostalih mjesta.
Svečanost su svojom nazočnošu uzveličali i premijer Ivo Sanader, predsjednik Hrvatskog sabora Vladimir Šeks, ministri Božo Biškupić i Berisalv Rončević, više slavonskih saborskih zastupnika, župan Osječko-baranjske županije Krešimir Bubalo, predstavnici republičkih, županijskih, gradskih i općinskih vlasti, projektanti nove crkve Maja Furlan Zimmermann, Iva Gajšak i Mirko Buvinić, autor vitraja i mozaika u novoj crkvi akademski slikar Vladimir Meglić, brojni novinari, mnogi gospodarstvenici, darovatelji, sponzori i ostali gosti.
Na početku obreda biskup Srakić izrazio je srdačnu zahvalnost i dobrodošlicu, a pozdravnu riječ izrekao je aljmaški župnik i upravitelj svetišta Ante Markić.

Podsjetio je na protekla tri stoljeća, kazavši kako su kroz to dugo vremensko razdoblje Gospino svetište u Aljmašu i Aljmašani imali svojih uspona i padova, sjajnih i tamnih dana. No, sve su to, i dobro i zlo, preživjeli i nadživjeli upornom ustrajnošću, neiscrpivom vjerom, neumoljivom nadom i marljivim radom. U tri posljednja stoljeća kojih se danas spominjemo, Aljmašani i aljmaški hodočasnici natapali su se ljubavlju prema svome domu i obitelji, prema svojoj rodnoj zemlji, prema svojim rijekama prijateljicama Dunavu i Dravi, prema svojoj odvjetnici nebeskoj Gospi od Utočišta, istaknuo je župnik. Zatim se prisjetio neizmjerno teške i tužne godine 1991., kad su, na početku Domovinskog rata prognani iz svoga mjesta svi aljmaški žitelji i žitelji okolnih mjesta. Aljmaški starci i starice, bolesnici i djeca, nošeni rukama hrvatskih vojnika i policajaca, u posljednji su čas našli spas na dunavskim teglenicama. Mjesto je opljačkano, a Gospina crkva sustavno uništena. Ni to, ni još mnogo toga nije slomilo duh i vjeru puka. U bezizglednoj tami sinula je i radosna zraka: u prognaničkoj godini 1992. gotovo čudesno nađen je i spašen zavjetni Gospin kip, kazao je župnik. Upravo 1. kolovoza 1998. Aljmašani se trijumfalno vraćaju u svoj dragi, ali opustošeni Aljmaš. I evo danas, na isti datum ove godine svi se mi ovdje pridružujemo još jednome velikome aljmaškom, biskupijskom, slavonskom, hrvatskom, vjerničkom događaju: posveti novosagrađene aljmaške, Gospine crkve, istaknuo je župnik Markić. Upozorio je kako “sve ranjeno još nije obnovljeno niti su se svi prognani vratili, niti je sve razoreno izgrađeno, niti je sve vrijedno posvećeno, niti je ova crkva završena. To je zadaća koja je pred nama. Kao i uvijek do sada, mi ćemo i nadalje kroz svoj rad rasti u ljubavi prema svome i svojima, mi ćemo i nadalje do tvrdih žuljeva i slanoga znoja, raditi na boljitku svojih obitelji, mjesta, svetišta, naroda, potpomognuti i Božjom milošću i Gospinom zaštitom. Sve što je do danas učinjeno zajedničko je djelo Ministarstva obnove, Osječko-baranjske županije, Đakovačke i Srijemske biskupije i malog Aljmaša”, istaknuo je župnik Markić i s posebnim zadovoljstvom objavio da je predsjednik Vlade RH netom u župnom uredu u razgovoru s biskupima Srakićem i Hranićem, informiran o gradnji crkve, obećao pomoć da se crkva što prije završi.

Biskup Srakić u propovijedi je podsjetio na prošlost koja je za stanovnike Aljmaša “bila i slavna i teška i krvava”. Spomenuo je život po šumama u tijeku 160-godišnje osmanlijske vlasti, nemira straha i tjeskobe početkom XVIII. stoljeća u Baranji, kad su isusovci prije točno 300 godina morali zajedno s Gospinim likom prijeći preko Drave i doći u Aljmaš; tragedije 1846. godine u kojoj je izgorjela tek izagrađena crkva i u njoj Gospin lik, prvih godina nakon II. svjetskog rata kada su tadašnje vlasti svim sredstvima branile i onemogućavale hodočašća Gospi Aljmaškoj, izmišljajući bolesti šapa i slinavke. Naposljetku je istaknuo 1. kolovoza 1991., kada su vjernici, zajedno sa svojim župnikom u šlepu odlazili Dunavom i Dravom u nepoznato i prognanički život. Crkva je postepeno rušena, dok nije uoči Velike Gospe 14. kolovoza 1993., posve srušena. Nakon toga je sve obradovala radosna vijest da je Gospin kip sačuvan i spašen, a 1. kolovoza 1998. godine Gospa se svečano vratila u svoj Aljmaš. Na mjestu stare crkve, uz zalaganje mnogih, zablistala je nova crkva u još većem sjaju. “Staru kao da je neprijatelj miniranjem ne samo htio sravniti sa zemljom, nego porinuti u Dunav da više nikada ne izroni, a nova gle, poput lađe ili labuda izranja iz Dunava, da nas izveze na pučinu budućnosti ili da nas ponese na krilima prema visinama. Koči se ona pred nama kao znak, simbol našega vremena i našega pokoljenja. Doista i za Aljmaško svetište mogu se primijeniti pjesnikove riječi: Uzalud nam đavo oltare svojata uz nas čvrsto stoji Kraljica Hrvata”, istaknuo je biskup. Zajedno s mudrim Salomonom priznajemo da Boga ne može obuhvatiti nikakav hram, makar bio od mramora izgrađen i zlatom optočen, makar na njemu očitovali svoje umijeće najpoznatiji umjetnici. No, želimo Bogu dati ono ljudsko najljepše. Izgradnjom ove crkve pridružujemo se bezbrojnim pokoljenjima koja su osjećala potrebu graditi i okupljati se u hramovima, bogoslužnim prostorima i crkvama da se prema Bogu uzdignu na krilima molitve”, dodao je biskup Srakić. Upozorio je zatim kako su nam hramovi danas potrebni više nego ikada, u vremenu kad još uvijek ima ljudi koji su kadri ubijati, rušiti i obeščašćivati crkve i groblja. U borbama i olujama života, drago nam je utočište koje pronalazimo u crkvi, mjestu, praštanja, ohrabrenja i spasenja. Gospa Aljmaška od početka zaziva se kao “Gospa od utočišta”. To će biti i dalje i još više kad se izgrade ispovjedaonice i ostali potrebni sadržaji svetišta. U ubrzanome i tjeskobnom ritmu života kojemu su na srcu samo materijalna dobra tražimo hladovinu hrama gdje želimo pod Božjim životvornim dahom graditi i obnavljali hram naše duše koji je načinjen od živoga kamenja. Želimo graditi i obnavljati kućnu crkvu, crkvu u malome, tj. naše obitelji, poručio je biskup. Sve “živo kamenje” jedne mjesne Crkve ima i mora imati jednu jedinu strastvenu težnju: to jest težnju da pod vodstvom pastira pobijedi svaku napast podjele, svako ideološko sljepilo, svako srljanje u nepromišljeni avanturizam. Mora imati zajedničku želju naviještati svima jedinog Spasitelja i njegovo Evanđelje prema našem sinodskom geslu: “Ti si Krist za nas i za sve ljude”.

Teško nam pada činjenica da u biskupiji još imamo srušenih crkava koje nisu izgrađene ili popravljene, ali još nam teže pada ako nam nisu izgrađene vjerničke, župne zajednice. Dok obnavljamo naše srušene i oštećene crkve, nemojmo zanemariti živu Crkvu naše biskupije, pozvao je biskup. Danas će se službeno zapaliti vječno svjetlo pred svetohraništem. I u duhovnom hramu naše duše, trajno posvećivanom po svetim sakramentima, neka danju i noću svijetli budna svjetiljka vjere i ljubavi i neka blista bogatstvo dobrih djela. U oltar ćemo po starom običaju ugraditi svete moći, u ovoj crkvi ugradit ćemo moći bl. Alojzija Stepinca, našega metropolite, mučenika naših vremena, naših strana, naše Crkve i našega naroda. Ista ideologija koja je njega nevinoga osudila pred kraj svoje vladavine rušila je naše svetinje, srušila je crkvu u Aljmašu. Neka prisutnost njegovih zemnih ostataka bude simbol prošlosti i poziv na izgradnju budućnosti koju je on naviještao, koju je on svjedočio”, zaključio je đakovački i srijemski biskup.