Ako kršćani ne prijeđu milenijski prag potpuno ujedinjeni, onda to trebaju učiniti barem s pouzdanjem da će biti “vrlo blizu” prevladavanju podjela. Papa Ivan Pavao II. (1978.-2005.) postavio je sebi cilj da Katoličku crkvu k trećem tisućljeću vodi, što je više moguće, ujedinjenu. Pet godina prije milenijuma, 25. svibnja 1995., objavio je tekst “Ut unum sint” (“Da svi budu jedno”), prvu encikliku o ekumenizmu.

Povodom velike obljetnice, Crkve bi morale učiniti sve što je u njihovoj moći kako bi protjerale “duhove prošlosti”, srušile zidove razdvojenosti i nepovjerenja te prevladale prepreke i predrasude, zahtijevao je Papa u tom tekstu od 130 stranica. Pismo nije ispunilo neka od očekivanja koja su se nadala još većem otvaranju ekumenizmu. Ipak, osjetilo se da je na raspravu stavljen “vrući krompir”: papinski primat i njegova praksa.

Tekst svoj oslonac nalazi na koncilskom ekumenskom dekretu “Unitatis redintegratio” (1964.). Prethodni rimski biskupi već su ranije pozdravili “ekumenski pokret” koji je nastao početkom 20. stoljeća. Međutim, stvarni ekumenski početni signal stigao je tek s Drugim vatikanskim koncilom (1962.-1965.): Potraga za vidljivim jedinstvom organski je dio života i djelovanja Crkve, rečeno je. Međutim, ovaj put se ne može voditi jeftinim kompromisima, a zajedničko euharistijsko slavlje moguće je tek nakon uspostavljanja potpunog jedinstva.

“Ut unum sint” potvrđuje koncilsku liniju i prepoznaje dotadašnje uspjehe i “plodove” ekumenskog puta. No, Ivan Pavao II. priznaje kako je Crkva pokrila tek jedan, iako obećavajući, dio puta do punog vidljivog jedinstva među svim krštenicima. Dijalog i suradnju treba strpljivo osnažiti, poručio je.

Najviše senzacija u enciklici izazvao je prijedlog za dijalog i istraživanje o papinskom primatu. Ivan Pavao II. iznio je katoličko razumijevanje da se “jedina Crkva Kristova ostvaruje u Katoličkoj crkvi koju predvode Petrov nasljednik i biskupi s njim u zajedništvu”. Međutim, istovremeno je pozvao i druge kršćane kojima je stalo do ekumenizma da s njim o tome razgovaraju i da svi istražuju o tom primatu rimskoga biskupa, odnosno papinstva, te da “pronađu oblik vršenja primata” koji se “otvara novoj situaciji”. Benedikt XVI. ponovio je, za vrijeme njegova pontifikata (2005.-2013.), ovaj poziv na dijalog o ostvarivanju takvoga primata.

“Vjerovati u Krista – piše Ivan Pavao II. – znači željeti jedinstvo”. To je čin poslušnosti koji proširuje vidike srca i uma. No Papa jedinstva mora trpjeti veliku bol raskola: postoje braća koja ne razumiju ovaj ekumenski pomak. Enciklika “Ut unum sint” dolazi 7 godina nakon nelegitimnog biskupskog ređenja kojeg je učinio nadbiskup Marcel Lefebvre. Ivan Pavao II. ga je potom, 1988. godine, sankcionirao.

Francuski tradicionalistički prelat optuživao je poljskog papu i Drugi vatikanski koncil za ono što on naziva “lažnim ekumenizmom” koji uništava pravu vjeru i vodi “Crkvu u propast, a katolike u otpadništvo”: on kaže da mu je Providnost povjerila misiju suprotstaviti se “modernom Rimu, prepunom modernizma”, “postati katolički Rim i pronaći vlastitu tradiciju dugu dvije tisuće godina” – piše Vatican News. Lefebvre smatra da je uveden “protestantski koncept” mise i sakramenata. On umire 1991. godine, a njegovi nasljednici napadaju encikliku Ivana Pavla II., te tvrde da ona, ne samo da dovodi do “dogmatskog relativizma”, već ga “u stvari” i sadrži.

Stav koji se temelji na takvom razumijevanju Tradicije je nepotpun – rekao je Wojtyla u apostolskom pismu “Ecclesia Dei” – jer takav stav ne smatra da je Tradicija živa i da raste kako se prenosi s generacije u generaciju, a da se ne fiksira u unaprijed utvrđen povijesni datum. Sve to protivljenje tzv. tradicionalista je kontradiktorno, jer se katolička Tradicija nikada ne može odvojiti od zajedništva s Papom i s pastirima cijelog svijeta.

Nakon “Ut unum sint”, ekumenizam je prošao još jedan dio uspona i padova. Kršćansko jedinstvo postalo je sve važnija briga Ivana Pavla II. u posljednjem desetljeću papinske službe. Zajednička izjava katolika i luterana o nauku o opravdanju 1999. bila je sjajan trenutak za ekumenski dijalog. Sličan uspjeh bila je komemoracija 500 godina reformacije i 50 godina ekumenskog dijaloga na kojoj je sudjelovao papa Franjo s vrhom Svjetske luteranske federacije 2016. u švedskom Lundu.
U međuvremenu su se neki kontakti i pogoršali. Nakon što je Vatikan 2002. godine u Rusiji osnovao četiri katoličke biskupije, Ruska pravoslavna crkva i neke druge pokazale su razdoblje zahlađivanja odnosa prema Katoličkoj crkvi. I u odnosima s protestantima i anglikancima, različita stajališta o nekim bioetičkim pitanjima, ali i ređenje žena za svećenike i biskupe uzrokovali su određena neslaganja od strane tadašnjeg vodstva Katoličke crkve.

Ipak, ekumenski zauzeti kršćani uspjeli su i dalje poboljšati dijalog među Crkvama i vjernicima. Franjo se, primjerice, na Kubi susreo s moskovskim patrijarhom Kirilom I. Aktualni rimski biskup, osim teološkog dijaloga, naglašava važnost i snažnog “duhovnog ekumenizma”, ekumenizma molitve i susreta. Kad je 2018. godine posjetio Svjetsko vijeće Crkava sažeo je to riječima: “Hodimo zajedno, zajedno molimo, radimo zajedno: to je naš put prema Kraljevstvu”.