Euharistija i misija

Draga braćo i sestre!

1. Misionarsko djelovanje Crkve, i sada na početku trećega tisućljeća, predstavlja prijeku potrebu na koju sam više puta želio ukazati. Misija, kao što sam to bio primijetio u enciklici Redemptoris missio, još je uvijek daleko od svoga ispunjenja, te se stoga moramo svim snagama zalagati u službi poslanja (usp. br. 1). Čitav Božji narod, u svakome trenutku svoga hodočašća kroz povijest, pozvan je predavati “žeđ” za Otkupiteljem (usp. Iv 19,28). Tu žeđ za spasenjem dušâ sveci su uvijek duboko doživljavali: dovoljno je pomisliti, primjerice, na svetu Tereziju iz Lisieuxa, zaštitinicu misija, te na mons. Combonija, velikoga apostola Afrike, kojega sam sa zadovoljstvom nedavno podigao na čast oltara.

Društveni i religiozni izazovi s kojima se čovječanstvo susreće u ovim našim vremenima potiču vjernike da obnove svoj misionarski žar. Da! Potrebno je ponovno hrabro pokrenuti misiju “ad gentes – prema narodima”, polazeći od navještaja Krista, Otkupitelja svakoga ljudskog stvorenja. Međunarodni euharistijski kongres, koji će biti proslavljen u Guadalajari u Meksiku, u misionarskom mjesecu listopadu, bit će izvanredna prigoda za takvo zajedničko razmišljanje o misiji, oko stola Tijela i Krvi Kristove. Okupljena oko oltara Crkva bolje shvaća svoje porijeklo i svoje misionarsko poslanje. “Euharistija i misija”, kako to dobro podcrtava tema ovogodišnjega Svjetskog dana misija, oblikuju neodvojivi par. Razmišljanju o vezi koja postoji između euharistijskoga otajstva i otajstva Crkve, ove se godine pridružuje i rječito podsjećanje na Blaženu Djevicu, zahvaljujući proslavi 150. obljetnice proglašenja dogme o Bezgrešnom začeću (1854.-2004.). Motrimo Euharistiju Marijinim očima. Računajući na Djevičin zagovor Crkva nudi Krista, kruh spasenja, svim narodima, kako bi ga prepoznali i prihvatili kao jedinoga Spasitelja.

2. Vraćajući se mislima u Dvoranu posljednje večere, prošle sam godine, upravo na Veliki četvrtak, potpisao encikliku Ecclesia de Eucharistia, iz koje bih sada htio preuzeti nekoliko odlomaka koji nam mogu pomoći, draga braćo i sestre, da euharistijskim duhom proživimo sljedeći Svjetski dan misija.

“Euharistija gradi Crkvu, a Crkva čini Euharistiju” (br. 26): tako sam napisao, primijećujući kako se poslanje Crkve smješta u nastavku Kristova poslanja (usp. Iv 20,21), te crpi duhovnu snagu iz dioništva na njegovu Tijelu i njegovoj Krvi. Cilj je Euharistije upravo “zajedništvo ljudi s Kristom i u Njemu s Ocem i s Duhom Svetim” (Ecclesia de Eucharistia, 22). Kada se sudjeluje u euharistijskoj žrtvi još se dublje shvaća sveobuhvatnost otkupljenja i, shodno tome, prijeka potreba misije Crkve, čiji program “u konačnici u svome žarištu ima samoga Krista, kojega valja upoznati, ljubiti, nasljedovati, kako bi se u Njemu živjelo trojstvenim životom, te s Njime preoblikovalo povijest sve do njezina ispunjenja u nebeskome Jeruzalemu” (ibid., 60).

Oko euharistijskoga Krista Crkva raste kao narod, hram i Božja obitelj: jedna, sveta, katolička i apostolska. U isto vrijeme, ona bolje razumije svoj karakter sveopćega sakramenta spasenja i vidljive, hijerarhijski ustrojene stvarnosti. Zasigurno, “nemoguće je da bi se oblikovala neka kršćanska zajednica, a bez da ona ima kao korijen i stožer slavlje svete Euharistije” (ibid., 33; usp. Presbyterorum Ordinis, 6). Na kraju svake svete mise, kada predslavitelj otpušta zajednicu riječima “Ite, Missa est – Idite u miru”, svi se moraju osjetiti pozvanima da kao “misionari Euharistije” u svakome okruženju šire taj veliki dar što su ga primili. Doista, tko susreće Krista u Euharistiji ne može, a da svojim životom ne naviješta Otkupiteljevu milosrdnu ljubav.

3. Da bi se proživjela Euharistija, potrebno se, usto, dugo zadržavati u klanjanju pred Presvetim otajstvom. I sam svakodnevno to doživljavam crpeći iz toga iskustva snagu, utjehu i potporu (usp. Ecclesia de Eucharistia, 25). II. vatikanski sabor podcrtava da je Euharistija “izvor i vrhunac cijeloga kršćanskoga života” (Lumen gentium, 11), “izvor i vrhunac cjelokupne evangelizacije” (Presbyterorum Ordinis, 5).

Kruh i vino, plod čovjekova rada, snagom Duha Svetoga preoblikovani u tijelo i krv Kristovu, postaju zalog “novoga neba i nove zemlje” (Otk 21,1), koje Crkva naviješta u svome svakodnevnome poslanju. U Kristu, kojemu se klanjamo prisutnome u euharistijskom otajstvu, Otac je izrekao konačnu riječ o čovjeku i o njegovoj povijesti.

Bi li Crkva mogla ostvariti svoj poziv bez gajenja stalnoga odnosa s Euharistijom, bez hranjenja tom hranom koja posvećuje, bez oslanjanja na taj nezaobilazni potporanj svoga misionarskoga djelovanja? U evangelizaciji svijeta potrebni su apostoli “stručnjaci” u slavlju, štovanju i razmatranju Euharistije.

4. U Euharistiji ponovno proživljavamo otajstvo Otkupljenja koje ima svoj vrhunac u Gospodinovoj žrtvi, kako je to istaknuto u posvetnim riječima: “tijelo moje koje se za vas predaje… moja krv koja se za vas prolijeva” (Lk 22,19-20). Krist je umro za sve; za sve je dar spasenja, što ga Euharistija sakramentalno uprisutnjuje tijekom povijesti: “Ovo činite meni na spomen” (Lk 22,19). To je poslanje povjereno zaređenim službenicima sakramentom Reda.. Na tu su gozbu i žrtvu pozvani svi ljudi, kako bi na taj način mogli biti dionici samoga Kristova života: “Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu. Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni” (Iv 6,56-57). Njime nahranjeni, vjernici shvaćaju da se misionarski zadatak sastoji u tome da budu “prinos ugodan, posvećen Duhom Svetim” (Rim 15,16), te uvijek čine “jedno srce i jednu dušu” (Dj 4,32), postajući tako svjedoci njegove ljubavi sve do najudaljenijih krajeva zemlje.

Crkva, Božji narod u hodu kroz vijekove, svakoga dana obnavljajući žrtvu oltara, očekuje slavni povratak Krista. Nakon posvećenja upravo to kliče euharistijska zajednica okupljena oko oltara. Vjerom koja se svaki put obnavlja, ona potvrđuje svoju želju za konačnim susretom s Onime koji će doći da ispuni svoj naum sveopćega spasenja.

Duh Sveti, svojim nevidljivim ali učinkovitim djelovanjem, vodi kršćanski narod na tome njegovom svakodnevnom duhovnom putu, koji poznaje neizbježne trenutke teškoća, te kuša otajstvo križa. Euharistija je okrepa i zalog konačne pobjede za onoga tko se bori protiv zla i grijeha; ona je “kruh života” koji podupire one koji od sebe čine “kruh razlomljen” za braću, plaćajući ponekad čak i mučeništvom svoju vjernost Evanđelju.

5. Ove se godine, kao što sam već spomenuo, slavi 150. obljetnica proglašenja dogme o Bezgrešnom začeću. Marija je bila “na uzvišen način otkupljena s obzirom na zasluge svoga Sina” (Lumen gentium, 53). U enciklici Ecclesia de Eucharistia naglasio sam: “Gledajući nju upoznajemo snagu koja mijenja sadržanu u Euharistiji. U njoj vidimo svijet obnovljen ljubavlju” (br. 62).

Marija, “prvo svetohranište u povijesti” (ibid., br. 55), pokazuje nam i nudi Krista, naš Put, Istinu i Život (usp. Iv 14,6). Ako su “Crkva i Euharistija nerazdjeljivi par, isto valja reći i o Mariji i Euharistiji” (Ecclesia de Eucharistia, 57).

Moja je želja da sretna podudarnost Međunarodnoga euharistijskog kongresa i 150. obljetnice proglašenja dogme o Bezgrešnoj ponudi vjernicima, župama i misionarskim ustanovama priliku da se utvrde u misionarskom žaru, te se u svakoj zajednici održi živom “prava glad za Euharistijom” (ibid., br. 33).

Ova je prigoda isto tako pogodna da se prisjetimo i doprinosa što ga časna Papinska misijska djela daju apostolskom djelovanju Crkve. Ta mi je ustanova osobito draga, te joj u ime svih zahvaljujem za dragocjenu službu koju vrši u novoj evangelizaciji i misiji “ad gentes”. Pozivam vas da je podržite duhovno i materijalno, kako bi zahvaljujući i njezinu zalaganju evanđeoski navještaj mogao doprijeti do svakoga naroda na zemlji.

Obuzet takvim osjećajima, zazivajući majčinski zagovor Marije, “euharistijske Žene”, sve vas od srca blagoslivljam.

Vatikan, 19. travnja 2004.