Euharistijom do svetosti

“Trebalo je da Bog uzme ljudsku narav i tako donese čovjeku svetost.”
(Sv. Grgur Nazijanski)

Vrlo poštovana gospodo ministri, gospodine načelniče GS OS RH, gospodine ravnatelju policije, gospodo visoki djelatnici Ministarstva obrane i Ministarstva unutarnjih poslova, gospodo branitelji s najodgovornijima u vašem Ministarstvu, gospodo generali, dragi časnici i dočasnici hrvatske vojske i policije, dragi vojnici i policajci te svi ljudi dobre volje!
I ove godine u predbožićno vrijeme obraćam vam se svojim pismom, želeći vam približiti tajnu Kristova utjelovljenja, rođenja i stvarnosti da je na čudesan način htio ostati s nama u sve dane – do svršetka svijeta (usp. Mt 28,20). Slavimo Božić u Godini Euharistije, koju je Sveti Otac proglasio u listopadu ove godine, poprativši tu inicijativu i apostolskim pismom “Ostani s nama Gospodine”, htijući nam posvijestiti da euharistijsko Otajstvo “čini korijen i tajnu duhovnoga života vjernika i svih inicijativa mjesne Crkve” (br. 5).

1. Bog, ispunjen ljubavlju prema svojemu najdičnijem stvorenju, čovjeku, nije se dao nadvisiti zloćom koja ga je odbijala od sebe, nego je htio s čovjekom ponovno uspostaviti odnos, narušen njegovim padom. Povjest čovječanstva jest povijest Spasenja, u kojoj Bog, ljubitelj čovjeka, poziva čovjeka na suživot sa svojim Stvoriteljem. Zato “više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima” (Heb 1,1). A vrhunac je Božjega govora čovjeku događaj u kojem On sâm silazi u čovjekovu povijest i postaje sustvaratelj ljudske povijesti. Zbog toga “Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine” (Iv 1,14). Od toga povijesnog događaja sve je postalo drugačije – čovjek je pozvan na suradnju da stvara “novi svijet” – svijet koji će u svoje središte staviti Boga i u svim svojim pothvatima oslanjati se na Stvoritelja, Otkupitelja i Spasitelja. Da bi se taj susret mogao dogoditi, Bogu je bio potreban čovjek, čovjek-suradnik koji će cijelim svojim bićem prihvatiti volju Božju i po Božjim smjernicama upravljati svoj život da bi se Bog mogao utjeloviti. U toj je stvarnosti bljesnula nezamjenjiva Marijina uloga. Tek po izričaju nazaretske Djevice – “Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi” (Lk 1,38) – Riječ je tijelom postala!

2. To je tajna koju u liturgijskom ciklusu slavimo svake godine štujući Utjelovljenje Sina Božjega – svetkujući Božić. Božić je početak Božje opipljive ljubavi prema čovjeku, u kojoj On na poseban način postaje ljudima blizak i prepoznatljiv kao Bog koji se rađa, živi, suosjeća, umire i uskrsnućem daje novu nadu čovjeku. Svojim rođenjem dao je čovjeku novu mogućnost da bude Njegov suradnik u stvaranju novoga poretka u svijetu. Ono što čovjek nije mogao sam ostvariti, svojom se snagom uzdignuti Bogu, makar je to u povijesti često pokušao, moglo se dogoditi tek onda kada je Bog postao čovjekom.

3. Tu temeljnu istinu o čovjeku posvješćuje nam na dodatan i poseban način ova Godina Euharistije. Euharistija je novo ostvarenje istine i navještaja o Emanuelu (usp. Iz 7,14), što znači “s nama Bog”, Bogu koji ne samo što je htio postati čovjekom i ući u našu povijest, nego je želio biti – Kruh za život svijeta, za život svakoga pojedinog od nas.

4. Već u Starom zavjetu imamo slike koje će nam najaviti Kristov život i spasenjsko djelo koje je Bog naumio izvesti. “On je u mnogima mnogo podnio: u Abelu ubijen, u Izaku vezan, u Jakovu izagnan, u Josipu prodan, u Mojsiju izložen, u vazmenom jaganjcu žrtvovan, u Davidu progonjen, u prorocima obeščašćen” (iz Homilije na Uskrs Sv. Melitona Sardijskoga, biskupa). Starozavjetni proročki tekstovi govore nam o istini da će Bog ostati s nama kao mana u pustinji za život svijeta, kao janje od kojeg se živi i po čijoj krvi postajemo spašeni, kao Melkisedekov kruh i vino koje on kao darove donosi pobjedniku. Krist, najavljen i poslan “za život svijeta”, htio je ostati s nama trajno, da blagujući ga živimo, ne u duhovnoj oskudici nego “u izobilju” (v. Iv 10,10).

5. U svojim javnim nastupima Isus je naglasio da želi ostati s nama u kruhu: “Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta” (Iv 6,51). Mnogim slikama htio je pripraviti učenike na ono što je spremao prije svoga odlaska s ovoga svijeta. Dapače, možda nikada u svojim nastupima nije bio odlučniji nego upravo u pouci o Euharistiji. Bio je spreman čak ostati potpuno sam kada su ga Židovi počeli napuštati pitajući se s negodovanjem tko može slušati njegovu tvrdu besjedu (usp. Iv 6,60). On će i od apostolâ tražiti povjerenje, ali u punoj slobodi, pitanjem: “Da možda i vi ne kanite otići?” (Iv 6,67). Oni ga nisu napustili, nego su po Petrovoj ispovijesti izrekli istinu koja će kroz povijest ostati jedini razlog po kojem se Euharistija može prihvatiti. A ona glasi: Gospodine mi te ne razumijemo, ne možemo svojim umom shvatiti što govoriš, ali znamo da nas ljubiš i zato Ti potpuno vjerujemo, “Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo ti si svetac Božji” (v. Iv 6,68-69).

6. Događaj koji će označiti povijest Crkve sve do kraja vremenâ jest ostvarenje obećanja da će na vidljiv način ostati s nama. Bilo je predvečerje Njegove muke. Isus je slavio tradiciju Izabranog naroda, u kojoj se Židovi sjećaju oslobođenja iz egipatskog ropstva. I tu nam je, u najsvečanijem trenutku za svakog Židova, dao novu zapovijed. “I dok su blagovali, on uze kruh, izreče blagoslov pa razlomi, dade im i reče: #!Uzmite, ovo je tijelo moje.#! I uze čašu, zahvali i dade im. I svi su iz nje pili. A on im reče: #!Ovo je krv moja, krv Saveza, koja se za mnoge prolijeva. Zaista, kažem vam, ne, neću više piti od ovoga roda trsova do onoga dana kad ću ga – novoga – piti u kraljevstvu Božjem#!” (Mk 14,22-25). Tim je činom dokinuo staro žrtvovanje da bi nam predao novozavjetnu žrtvu Njemu na spomen, u kojoj će On po svojim svećenicima, u sredini Božjega naroda, dijeliti plodove svoje muke, smrti i uskrsnuća. Svaka sv. Misa, kao Euharistijska žrtva, jest spomen čin svega onog što je Krist učinio iz ljubavi prema nama, a na poseban način umrijevši i uskrsnuvši za nas. Tako kruh i vino postaju na sakramentalan način stvarno Kristovo Tijelo i njegova Krv. To je istina i tajna naše vjere.

7. Ta će istina toliko obuzimati kršćansku zajednicu da joj ona postaje središnji događaj evanđeoskih izvještaja. Prva se kršćanska zajednica odlikovala po tome, ističu nam Djela apostolska, što su se kršćani prepoznavali po “lomljenju kruha” – a to je stari izraz za slavljenje Euharistije u prvoj Crkvi – te su “uživali naklonost svega naroda” (v. Dj 2,42-47). Apostol Pavao će u Prvoj poslanici Korinćanima naglasiti: “Ja od Gospodina primih što vama predadoh: Gospodin Isus one noći kad bijaše predan uze kruh, zahvalivši razlomi i reče: Ovo je tijelo moje – za vas. Ovo činite meni na spomen. Tako i čašu po večeri govoreći: Ova čaša novi je savez u mojoj krvi. Ovo činite, kad god pijete, meni na spomen” (1 Kor 11,23-25). Crkva će sve do danas ljubomorno čuvati taj spomen čin, taj Spasiteljev dar koji nam je ostavio za uspomenu da, sjećajući se uvijek iznova događaja koji se zbio na Posljednjoj večeri u otajstvu, a na križu u krvnoj žrtvi, u isto vrijeme činimo tu istu stvarnost kako bismo od njezina otajstva živjeli.

8. Euharistija je i danas središnji događaj zajednice koja se okuplja u Kristovo ime. “Ovo činite meni na spomen” (liturgija pretvorbe), jest nešto što Crkva ne prihvaća samo kao zapovijed, nego u prvom redu kao radost i opravdanje svoga zajedništva. Upravo zato Sv. Pavao veli: “Čaša blagoslovna koju blagoslivljamo nije li zajedništvo krvi Kristove? Kruh koji lomimo nije li zajedništvo tijela Kristova? Budući da je jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi; ta svi smo dionici jednoga kruha” (1 Kor 10, 16-17). Dakle, ona Kristova velikosvećenička molitva Ocu, na Posljednjoj večeri, “da budu jedno kao i mi” (Iv 17,11), dobiva mogućnost ispunjenja upravo u Euharistiji, ili još bolje rečeno, isključivo u Euharistijskom zajedništvu blagovanja Kristovog tijela, svaki put kada se okupljamo na Večeri Gospodnjoj – sv. Misi. Stoga je istina koju Crkva baštini od otaca, da “Crkva slavi Euharistiju, a Euharistija čini Crkvu”, i danas poticaj za naš kršćanski život i okrjepa za naše vjerničko djelovanje u svijetu.

9. Također sav naš rad u Vojnoj biskupiji, naše ukupno pastoralno nastojanje, usmjereno je tome da okupljamo našu zajednicu Božjega naroda, koju tvore ljudi koji žive u “posebnim okolnostima života” (Christus Dominus, 43 i SMC) i da u sredini našeg okupljanja bude euharistijski Krist. To znači da je vrhunac svih naših okupljanja slavljenje sv. Mise, u kojem ćemo nastojati sudjelovati u punom zajedništvu, tj. blagujući Tijelo Kristovo, koje će nam biti snaga za sve svakodnevne obiteljske i profesionalne zadaće. Sva pastoralna nastojanja Vojnog ordinarijata – kateheze, duhovne vježbe, bračni vikendi, predavanja i tribine, hodočašća, slavljenje sakramenata – imat će svoje opravdanje i svoj smisao samo ako nas sve više približavaju euharistijskom Kristu, kada će svatko od nas moći zajedno sa Sv. Pavlom reći: “Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist” (Gal 2,20). Euharistija je vrhunac sveg našeg djelovanja, vrhunac svih sakramenata, jer se po njoj privodimo “savršenstvu zajedništva s Bogom Ocem putem poistovjećivanja s njegovim sinom Jedinorođencem po Duhu Svetom” (Ecclesia de Euharistia, 34).

10. Danas, kada se pristupa životu s jedne druge stvarnosti, kada se u potrošačkom mentalitetu čovjeku nudi i nameće kao vrhovna vrednota “imati”, bez unutarnjeg osobnog opredjeljenja za duhovnu stvarnost “biti”, danas – kada materijalno potiskuje duhovno, kada individualnost zanemaruje opće dobro, a osobna sloboda bez odgovornosti zaboravlja na obveze i dužnosti – osobito nam je potreban euharistijski Krist. On je radi našega dobra, “za život svijeta”, ostao među nama u liku kruha, htijući nas poistovjetiti sa sobom, želeći nas mijenjati u sebe, jer tko blaguje tijelo Njegovo i pije krv Njegovu, ima život vječni, u Njemu ostaje i On u njemu (usp. Iv 6,54.56). Krist nas dakle pretvara u sebe, mijenja naš način razmišljanja, naš način odlučivanja, naš način življenja. Po Njemu – Kruhu života – postajemo nova stvorenja, ljudi “po Bogu”.

11. Međutim, u našem vremenu punom izazova, nemira i nesigurnosti, kroz sredstva javnog priopćavanja svakodnevno nam se, također kao duhovna hrana, nudi mrak u “crnim kronikama” i raznim “zabavnim” emisijama i prilozima, koji su u posljednje vrijeme preplavili naše tiskovine i elektronske medije. Ti su sadržaji, nažalost, ne samo suprotni Kristovoj Zapovijedi ljubavi prema Bogu i čovjeku, kao i stožernim duhovnim krepostima, nego su najčešće u suprotnosti i s Božjom porukom. Pogleda li se rast toga trenda u posljednjih desetak godina, krajnji je čas da se kršćanski vjernici zapitaju zašto se i s kojim ciljem naš javni život nastoji toliko prožeti idejama i pothvatima koji su protivni kršćanskim vrijednostima. Osim što se nasilu populariziraju emisije koje ponekad i na blasfeman način izruguju sve što je kršćanima sveto, zabrinjavajuća je djelatnost trajnog “reklamiranja” mentaliteta sebičnosti, neumjerenosti i nedoličnog uživanja.
Sve su to kršćaninu poticaji da sebi i bližnjima posvijesti biblijsku mudrost i prirodni zakon da zlo stablo ne može donijeti dobar rod i da od zatrovane hrane oboli čitav čovjekov organizam. Znamo također da je davno otkriveno “cjepivo” protiv svih zlikovačkih duhovnih “virusa” te da imamo recept kako ćemo svijet učiniti boljim i zdravijim. “Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa” (Iv 15,5), upozorava nas Spasitelj. I doista, da bismo mogli mijenjati svijet na bolje, na što smo pozvani po krštenju i potvrdi te ostalim sakramentima, evo nam “puta najizvrsnijeg”: živjeti kao ljudi Euharistije! Neka nam sveto pravilo našeg života bude onaj zavjet koji smo dali prigodom Branimirove godine: “Hrvatska katolička obitelj dnevno moli i nedjeljom slavi Euharistiju”, pa ćemo postupno, mijenjajući sebe, s Kristom mijenjati i svijet te pomoći našoj domovini Hrvatskoj da se sve više suobličuje Isusu Kristu i njegovu Kraljevstvu.

12. Da je to moguće ostvariti imamo mnoštvo blistavih primjera u povijesti Crkve. Htio bih ovdje s posebnim razlogom istaknuti divan primjer iz naše bliže prošlosti. To je hrvatski čovjek sveta života – Ivan Merz, vojni časnik, sveučilišni profesor, koji je čisto i uzorno živio u vrijeme relativizacije svih duhovnih vrednota. Kao student u Parizu doživio je obraćenje. Pošto se ozbiljnije susreo s vrednotama katoličke vjere on bitnost Crkve i ljubav prema njoj doživljava kroz Euharistiju. Bio je poznat i ostao zapamćen kao sveučilišni profesor koji s misalom u ruci svakoga dana prije predavanja dolazi u Baziliku Srca Isusova u Zagrebu, pobožno sudjeluje u sv. Misi te se redovito pričešćuje. Isticao je da svojim zvanjem smatra ugrađivanje sebe u zajedništvo Crkve, a u tome poslu, na putu svakodnevnog posvećivanja, Euharistija “najbrže i najlakše preporađa i diže naš unutarnji život” te “nas vodi k vrhuncu kršćanske savršenosti”. Njegovo geslo “Žrtva-Euharistija-Apostolat” u tom svjetlu toliko je suvremeno da se s pravom može tvrditi kako je i danas duhovna obnova, i svetost na koju smo svi pozvani, nemoguća bez te trostrukosti u Kristovim vjernicima. A tu nam je istinu potvrdio i Sv. Otac, kada je prošle godine Ivana Merza proglasio blaženim, uzdignuvši ga na čast oltara kao divan uzor svima nama te putokaz u ovom vremenu velikih promjena i duhovne pomutnje.

13. Unatoč svim izazovima s kojima smo suočeni na pragu trećega tisućljeća kršćanstva, mi vedra čela i optimistična pogleda upravljena u budućnost, ponovno ispovijedamo “staru istinu” da je Božić presudan događaj dolaska Boga među nas ljude, dan kada “je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa, utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice: i postao čovjekom” (usp. Nicejsko-carigradsko vjerovanje). Božić je početak svoga onoga Božjeg djelovanja koje će imati svoj vrhunac u Euharistiji – Emanuelu–Bogu s nama. Božić je početak koji nam omogućuje da i sami možemo postati živo svetohranište blagujući Krista pod tajnama kruha i vina te tako Njega “rađati” u srcu i donositi ljudima po novosti našega života. S takvim željama za Božić, u duhu i mislima pristupam svima vama, vjernicima Vojne biskupije, ali i svim ljudima dobre volje, želeći da po sv. Pričesti učinite Krista dragim prijateljem koji će Vas hrabriti u teškoćama i osnaživati za dobro te u dubini svoga srca, u svojim obiteljima i na radnom mjestu odnosno na svim mjestima i u svim prigodama svakodnevnog života doživljavate Božić kao Boga s nama i za nas. Neka vas u hodu prema svetosti to iskustvo i svaki Božji blagoslov prate također u cijeloj novoj 2005. godini!

Vaš biskup
Juraj Jezerinac, vojni ordinarij