Europo trećeg tisućljeća "Nek ti ne klonu ruke!"

Časna braćo u biskupstvu i svećeništvu, predraga braća i sestre!
1. “…približi im se Isus i pođe s njima” (Lk 24,15). Pripovijest iz evanđelja o učenicima iz Emausa, koju smo upravo čuli, biblijska je slika koja stoji u pozadini ove Druge posebne europske sinode biskupa koja ima za temu “Isus Krist, živi u svojoj Crkvi, izvor nade za Europu”. Započinjemo je ovim svečanim euharistijskim slavljem, povjeravajući Gospodinu očekivanja i nade koje nosimo u našim srcima. Okupljeni oko oltara predstavljajući narode kontinenta združeni smo željom da navještaj i svjedočanstvo Isusa Krista, živog jučer, danas i uvijeke, prodre i ostvari se u svakom kutku Europe.
Velikom radošću i ljubavlju udjeljujem svakom od vas bratski cjelov mira. Duh nas je sabrao na ovom važnom crkvenom skupu koji, nadovezujući se na prvu europsku sinodu iz g. 1991., zaključuje niz kontinentalnih sinoda u pripravi za Veliki jubilej 2000. Preko vas upućujem moj srdačni pozdrav mjesnim Crkvama iz kojih dolazite.
2. “Isus Krist jučer i danas isti je – i uvijeke” (Heb 13,8). To je, kao što je poznato, trajni poziv koji odjekuje u Crkvi na putu prema Velikom jubileju dvijetisućite.
Isus Krist je živ u svojoj Crkvi i, iz naraštaja u naraštaj, nastavlja se “približavati” čovjeku i s njim “putovati”. Osobito u trenucima kušnje, kada razočarenja prijete da pokolebaju vjeru i nadu, Uskrsli predusreće putove ljudskog lutanja i, premda nije prepoznat, postaje naš suputnik.
Tako, u Kristu i njegovoj Crkvi, Bog ne prestaje osluškivati radosti i nade, žalosti i tjeskobe ljudskog roda (usp. Pastoralna konstitucija “Gaudium et spes”, 1), do kojeg i danas želi doprijeti navještaj njegove brižne ljubavi. To je ono što se zbilo na Drugome vatikanskom saboru, to je također smisao različitih kontinentalnih sinoda biskupa: uskrsli Krist, živi u svojoj Crkvi, hodi sa čovjekom koji živi u Africi, u Americi, u Aziji i Oceaniji, u Europi kako bi u njegovoj duši ponovno probudio vjeru, nadu i ljubav.
3. Danas započetom Sinodom Gospodin želi kršćanskom narodu, hodočasniku u zemljama od Atlantika do Urala, uputiti snažni poziv na nadu. Taj je poziv danas izražen na jedinstven način u riječima proroka: “Klikči… viči od veselja… raduj se!” (Sef 3,14). Bog Saveza poznaje srce svoje djece; poznate su mu tolike bolne kušnje koje su europski narodi morali podnijeti u ovom izmučenom i teškom stoljeću koje je na svom zalazu.
On, Emanuel, Bog s nama, raspet je u koncentracijskim logorima i gulazima, upoznao je patnje u bombardiranjima i rovovima, trpio je svagdje gdje je čovjek, svako ljudsko biće bilo poniženo, potlačeno i obeščašćeno u svom nepovredivom dostojanstvu. Krist je podnio muku u tolikim nevinim žrtvama ratova i sukoba koji su okrvavili europska područja. On poznaje velike napasti naraštaja koji se pripremaju prijeći prag trećeg tisućljeća: entuzijazam izazvan rušenjem ideoloških barijera i mirnim revolucijama iz 1989. čini se da je nažalost brzo ugasnuo pod utjecajem političkih i gospodarskih sebeljublja i na ustima brojnih ljudi u Europi javljaju se ožalošćene riječi dvojice učenika na putu u Emaus: “A mi se nadasmo…” (Lk 24,21).
U tome osobitome društvenom i kulturalnom okružju, Crkva osjeća dužnost snažno ponoviti poruku nade koju joj je Bog povjerio. Ovom sinodom ponavlja Europi: “Jahve, Bog tvoj, u sredini je tvojoj, silni spasitelj!” (Sef 3,17). Njegov poziv na nadu ne temelji se na nekoj utopističkoj ideologiji, poput onih kojima su u posljednja dva stoljeća gažena čovjekova prava, osobito najslabijih. To je, naprotiv, neprolazna poruka spasenja koju je Krist proglasio: Približilo se Kraljevstvo Božje, obratite se i vjerujte evanđelju! (Usp. Mk 1,15). Vlašću koju ima od svog Gospodina, Crkva ponavlja današnjoj Europi: Europo trećeg tisućljeća “neka ti ne klonu ruke!” (Sef 3,16); ne daj se obeshrabriti, ne predaj se mišljenju i življenju koji nemaju budućnosti, jer se ne temelje na postojanoj sigurnosti Božje riječi!
Europo trećeg tisućljeća, Crkva tebi i tvojoj djeci ponovno predlaže Krista, istinsku nadu čovjeka i povijesti. Predlaže ti ga ne samo riječima, već osobito rječitim svjedočenjem svetosti. Sveci i svetice svojim životima prožetim evanđeoskim blaženstvima, sačinjavaju najdjelotvorniju i vjerodostojnu predvodnicu poslanja Crkve.
4. Stoga, predraga braćo i sestre, na pragu dvijetisućite, dok se cijela Crkva u Europi ovdje nalazi dostojno predstavljena, raduje se danas proglašenju triju novih suzaštitnica europskog kontinenta. To su sv. Edith Stein, sv. Brigita Švedska i sv. Katarina Sijenska. Europa je već stavljena pod nebesku zaštitu trojice velikih svetaca: sv. Benedikta, oca zapadnog monaštva i dvojice braće Ćirila i Metoda, slavenskih apostola. Tim znamenitim Kristovim svjedocima želim pridružiti tri žene, kako bih istaknuo važnu ulogu koje su žene imale i imaju u povijesti Crkve i društva Kontinenta sve do naših dana.
Crkva je od samih svojih početaka, premda uvjetovana kulturama u koje je bila usađena, uvijek prepoznavala puno duhovno dostojanstvo žene, počevši od jedinstvenog poziva i poslanja Marije, Majke Otkupiteljeve. Ženama poput Felicite, Perpetue, Agate, Lucije, Cecilije i Anastazije – kako to potvrđuje Rimski kanon – kršćani su se već od početaka utjecali gorljivošću jednakom onoj koja se iskazivala svetim muževima.
5. Tri svetice, izabrane za suzaštitnice Europe, na osobit su način vezane uz povijest kontinenta. Edith Stein, potječući iz židovske obitelji, napušta briljantnu znanstvenu karijeru i postaje karmelićanska redovnica imenom Terezija Blažena od Križa te umire u koncentracijskom logoru u Auschwitzu, simbolu europske tragedije ovog stoljeća. Brigita Švedska i Katarina Sijenska, koje su živjele u XIV. stoljeću, neumorno su radile za Crkvu imajući na srcu skrb za cijelu Europu. Tako je Brigita, posvetivši se Bogu nakon što je u punini živjela poziv supruge i majke, prošla Europu od sjevera do juga neprestano radeći na jedinstvu kršćana te umrla u Rimu. Katarina, ponizna i neustrašiva dominikanska trećoredica, donijela je mir svojoj Sieni, Italiji i Europi u četrnaestom stoljeću; sve je svoje snage bespoštedno utrošila za Crkvu, uspjevši ishoditi vraćanje Pape iz Avignona u Rim.
Sve tri na čudesan način izražavaju sintezu kontemplacije i djelovanja. Njihov život i njihova djela velikom rječitošću svjedoče snagu Krista Uskrslog, živog u svojoj Crkvi: snagu velikodušne ljubavi prema Bogu i čovjeku, snagu izvorne moralne i društvene obnove. U tim novim zaštitnicama, tako bogatima nadnaravnim i ljudskim darovima, mogu naći nadahnuće kršćani i crkvene zajednice svake vjeroispovijesti, kao i europski građani i države, iskreno zauzeti u traženju istine i zajedničkog dobra
6. “Nije li gorjelo srce u nama… dok nam je otkrivao Pisma?” (Lk 24,32).
Od srca želim da sinodski radovi omoguće ponovno oživljavanje iskustva učenika iz Emausa koji, ispunjeni nadom i radošću što su prepoznali Gospodina u “lomljenju kruha”, bez odgađanja se vratiše u Jeruzalem kako bi braći ispripovjedili ono što im se dogodilo na putu (usp. Lk 24,33-35).
Isus Krist i nama daje da ga susretnemo i prepoznamo za euharistijskim stolom, u zajedništvu srca i vjere. Neka nam on dadne da ove tjedne razmišljanja živimo u dubokoj poslušnosti Duhu koji govori Crkvama u Europi. Neka nas učini poniznim i gorljivim apostolima svog križa, kao što su to bili sveti Benedikt, Ćiril, Metod i svete Edith Stein, Brigita i Katarina.
Molimo njihovu pomoć i nebeski zagovor Marije, Kraljice svih svetih i Majke Europe, da s ove druge posebne europske sinode proizađu smjernice evangelizacijskog djelovanja pozornog na izazove i očekivanja mladih naraštaja. I neka Krist bude obnovljeno vrelo nade za stanovnike “starog” kontinenta u kojem je evanđelje stoljećima donosilo neusporedivu žetvu vjere, djelatne ljubavi i civilizacije! Amen!