Evo sad je vrijeme milosno, evo sad su dani spasa!

Upućujem srdačan pozdrav svećenicima, redovnicima, redovnicama i vjernicima laicima naše Biskupije!

“Evo sad je vrijeme milosno, evo sad su dani spasa!” Ovim riječima apostola Pavla obraćam Vam se, braćo i sestre, na početku korizmenog vremena koje je već od kršćanske davnine vrijeme intenzivne duhovne priprave na proslavu Kristove smrti i uskrsnuća, priprave koja se ostvaruje osobito slušanjem Božje riječi i vježbanjem u kršćanskom životu. Svake, naime, godine, dapače i svakog dana, kršćanin je pozvan da postaje sličan Kristu, a to znači da se odriče zla, grijeha i s Kristom uskrsava na nov život. Vanjski čini pokore (post, nemrs i drugi oblici odricanja) treba da budu znak obraćenja srca te otvaranja nas samih za pomirenje s Bogom i život u pravom zajedništvu s ljudima.

Za suvremenog kršćanina korizma je “vrijeme milosno” osobito u smislu da mu pomaže ponovno otkriti duhovnu ravnotežu našega bića i temeljno vjerničko usmjerenje u životu. Novo poganstvo, naime, koje nas snažno zapljuskuje, znači i opasnost dezorijentacije; nekritičko prihvaćanje lažnih vrednota koje se nameću kao jedine moderne i napredne; zaborav Boga i duhovne dimenzije čovjeka koji postaje samo proizvođač i potrošač, hedonist; ukidanje nedjelje kao dana odmora, druženja i crkvene zajednice, dana rezerviranog upravo za duhovnu dimenziju čovjeka.

Korizmeno vrijeme, pak, kao vrijeme pokore – obraćenja, treba nas više zbližiti s Bogom i braćom ljudima. Zato korizmena praksa danas ima i svoje nove oblike, kao što su čitanje Svetog pisma, razgovor o pitanjima vjere. Odreći se nečega što nije neophodno i nabaviti koju dobru knjigu, posvetiti neko vrijeme razmišljanju i poniranju u samoga sebe. Korizmenom obraćenju i pokori posebno mogu pridonijeti zajednička slavlja, kao što su misno slavlje, pokorničko slavlje, organiziranje i posjećivanje posebnih predavanja.

Korizma je također “vrijeme milosno” u smislu poziva da se odlučnije odričemo svoje sebičnosti i tvrdoće srca (neosjetljivosti za probleme bližnjih), manjih ili većih navezanosti ili zarobljenosti (TV, pušenje, alkohol) i ružnih mana psovke, zavisti, ogovaranja, a iskreno se i s dobrim srcem otvaramo bližnjima u svojoj obitelji i sredini gdje živimo.

Poseban oblik otvaranja srca bližnjima bit će – pokloniti nešto pažnje i vremena npr. svojima u obitelji ili pak najpotrebnijima u okolini: starijima, bolesnima i osamljenima. Dobro je također ako možemo uštedjeti nešto novca i darovati to potrebnima. U tom smislu, potičem da se u svim našim župama i službeno osnuju karitativne skupine (“Župni caritas”) koje će na sustavan, organiziran način voditi skrb o najpotrebnijima u župi te sudjelovati i u dobrotvornim akcijama izvan vlastite župe. Pozivam naše vjernike laike da se prema svojim sposobnostima i mogućnostima aktivno uključuju u život svoje župe, osobito u malim skupinama kao što su župno vijeće, liturgijska ili molitvena grupa, pjevači, karitas…

Neka ova korizma bude osobito poziv, kako svećenicima tako i vjernicima laicima, na formiranje “Župnih caritasa” i uključivanje u njihov rad. Velika nam je želja da i kod nas pomalo zaživi volontarijat – dragovoljstvo što znači spremnost besplatno darovati jedan ili dva sata tjedno svojoj župnoj zajednici tj. brizi za bolesne i potrebne, radu s djecom ili mladima, uređivanju crkvenih prostora, pripremanju zajedničkih slavlja i sl. Svakako, sve to, ne zanemarujući svojih osnovnih obiteljskih ili profesionalnih obveza.

“Evo sad je vrijeme milosno, evo sad su dani spasa!” Braćo i sestre, korizma to doista jest. Korizmeni program, pa i napor, što ga prihvaćamo, put je ljubavi i zajedništva s Bogom i ljudima ali i našeg većeg očovječenja i prave radosti srca. Dobra korizma svima!