Kardinal Kuharić umro je 11. ožujka 2002., no svoju oporuku sastavio je 20 godina ranije, 1982. godine. U nastavku donosimo posljednju volju kardinala Kuharića sastavljenu u oporuci i njenim dodacima.

U uvodu oporuke kardinal Kuharić spomenuo se i zahvalio svima koji su obilježili njegov ovozemaljski put. Započinje zahvalom Trojedinom Bogu na daru života – na stvaranju, otkupljenju Kristovim Križem te posvećenju Duhom Svetim po svetim sakramentima za baštinu vječnoga života. Kardinal Kuharić zahvalio je za milost vjere te izriče svoju odanost, vjernost i ljubav Svetom Ocu, Kristovom Namjesniku na zemlji i nasljedniku svetoga Petra. Spomenuo se svojih roditelja, svećenika, učitelja i svih koji su ga odgajali u svetoj vjeri riječju i primjerom te je zahvalio svojoj braći, sestrama i prijateljima koji su molili za njega te ga okruživali ljubavlju, pažnjom i dobročinstvima. Na vjernoj i odanoj suradnji i službi zahvaljuje svim biskupima, svećenicima, redovnicama i zaposlenicima ustanova Zagrebačke nadbiskupije, a dobročiniteljima na svakom duhovnom i materijalnom dobročinstvu. „Neka budu svi, svi zapisani u Božjoj Knjizi Života!“, navodi Kardinal.

U nastavku posebnu molbu upućuje svojoj duhovnoj obitelji – Crkvi zagrebačkoj i cijeloj Crkvi u hrvatskom narodu: čuvati i živjeti cjelovitu katoličku vjeru u osobnom, obiteljskom i narodnom životu. „Božje zapovijedi su temelj života svakoga čovjeka, obitelji i naroda“, nastavlja kardinal Kuharić. Želio je da njegova smrt bude „posljednji čin ljubavi prema Bogu, Crkvi i hrvatskom narodu“ iz kojeg je ponikao te čin ljubavi prema svakome čovjeku; da bude dar njegova bića „Ocu u Sinu posvećenjem Duha Svetoga.“ Kuharić u svojoj oporuci moli oproštenje od milosrdnoga Boga te traži oprost od svakoga koga je „povrijedio i ražalostio bilo riječju bilo postupkom bilo lošim primjerom.“ Svoj oprost daje svima od srca te navodi kako svoj život rado polaže i za sve one koji su možda smatrani kao njegovi protivnici.

Kardinal Kuharić želio je što jednostavniji ispraćaj i obrede koji će biti prožeti vjerom u Život vječni. Htio je da kraj njegova zemaljskoga života bude svjedočanstvo velike Božje ljubavi prema čovjeku. „Posljednje stvari stoje pred svakim čovjekom kao konačna stvarnost pred kojom stoji naš posljednji izbor: prihvatiti zauvijek Božju Ljubav ili je zauvijek odbaciti. (…) U tome je sav smisao i bit našeg postojanja“, navodi Kardinal u svojoj oporuci i nastavlja pišući kako je smrt „sveti trenutak rađanja za vječnost. Kad budete čitali ovu oporuku, ja ću već proći kroz iskustvo toga otajstvenog prijelaza i susreta s božanskim Sucem. Kakva spoznaja! Nova i vječna! Ljudima na zemlji nepriopćiva! Istina je otkrivena! Prijatelji, samo to je važno. O tome neka se govori, a ne o meni! Samo Bog je istina! Bog! Bog! Bog!“

Svu svoju imovinu (knjige, gotovinu, odijela, prsni križ, prsten i ostalo) kardinal Kuharić ostavio je Zagrebačkoj nadbiskupiji. Naložio je da, ako se nađe što gotovine, njome pokriju pogrebni troškovi, a ostatak neka se razdijeli svećenicima na siromašnim župama za svete mise za njegovu dušu i duše u Čistilištu kojih se nitko ne spominje. Sve slike i predmeti koje je dobio na dar ostaju Nadbiskupiji, a preostale sitnice neka se podijeli njegovim nećacima i nećakinjama kao draga uspomena. „Svim prijateljima se preporučam u molitve, a dragoj braći u Episkopatu i dragoj braći svećenicima u memento Mise u kojoj nam se neprestano dariva sva Božja ljubav i u koju možemo uroniti cijeli svijet i svakog čovjeka!“ navodi Kuharić. Istaknuo je kako nikoga ne smatra svojim dužnikom.

Na kraju oporuke kardinal je zapisao sljedeće: „O kad bi moja posljednja molitva bila: »Moj Isuse, milosrđe! Bože, milostiv budi meni grešniku!« (Lk 18,13). »Gospodine Isuse, primi duh moj!« (Dj 7,60). Isuse i Marijo! »Klanjam ti se smjerno, tajni Bože naš, što pod prilikama tim se sakrivaš… Daj, da otkrito (ti) lice ugledam i u slavi tvojoj blažen uživam!«… Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas grešnike sada i na času smrti naše! Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetom sada i uvijek! Amen! Amen! Braćo i sestre, prijatelji! Svima nam bio radostan susret s Bogom našim u nebeskoj Crkvi! Tako neka bude! Tako neka bude!“

Oporuka kardinala Kuharića imala je i dva dodatka. Prvog je kardinal Kuharić sastavio u ožujku 1998., a drugi je dodatak napisao svega četiri mjeseca prije smrti. U njemu navodi kako je sve medalje, kao i svoj osobni kalež, dao za gradnju crkve bl. Alojzija Stepinca u Zagrebu. Na kraju je zapisao: „Gospodine, primi moj duh! Božje milosrđe je moja Nada!“