Međunarodni crveni križ osnovan je sredinom 19. stoljeća u švicarskoj Ženevi (točnije, 1863. godine), dočim je Suvereni jeruzalemski, rodoski i malteški viteški hospitalni red svetog Ivana, kako mu danas glasi službeni naziv, osnovan sredinom 11. stoljeća.

Humanitarna hitna služba

Primjerice, prva međunarodna organizacija Caritasa osnovana je 1897. godine u Njemačkoj, a danas krovna organizacija Caritas Internationalis okuplja 165 lokalnih Caritasa u više od 200 zemalja svijeta.

Sveti Ivan Krstitelj po kojemu su članovi Reda prvotno dobili ime – ivanovci / Foto: orderofmalta.int

Dakle, u ovom serijalu tekstova bavit ćemo se malteškim vitezovima, međunarodnoj organizaciji čiji počeci datiraju još iz 1048. godine. Osnovani su šest godina prije crkvenog raskola između istočne i zapadne Crkve, koji se dogodio 16. srpnja 1054. godine, nakon čega se Crkva podijelila na zapadnu Katoličku Crkvu i istočnu Pravoslavnu Crkvu. Bilo je to u vrijeme carigradskog patrijarha Mihajla I. Cerularija s jedne strane, koji je i izazvao raskol, te rimskog pape Lava IX. s druge strane.

Za uzrok raskola Crkve uzima se činjenica da je carigradski patrijarh Mihajlo I. Cerularije, ničim izazvan, počeo zatvarati samostane, te odlučio ukinuti celibat i beskvasni kruh u bogoslužju. Kao odgovor na to rimski je papa Lav IX. putem svoga poslanika kardinala Huberta de Silve izopćio patrijarha Cerularija iz Crkve. Potom je carigradski patrijarh izopćio papu Lava IX. Doduše, tek nakon Papine smrti 1054. godine. Dakle, osim što je najstarija humanitarna organizacija na svijetu, Malteški red je, kao svojevrsna „humanitarna hitna služba“, odmah nakon Katoličke Crkve, ujedno i najstarija institucija zapadnog svijeta.

Prisilne selidbe malteških vitezova kroz povijest / Ilustracija: orderofmalta.int

Ova mala digresija s crkvenim raskolom bitna je kako bi se lakše prispodobila situacija u kršćanskom svijetu u vrijeme osnivanja ovoga Reda, a koji je osnovan uoči početka križarskih ratova u Svetoj Zemlji koji su se vodili s ciljem oslobođenja Jeruzalema od muslimanske vlasti (trajali su oko 200 godina, u razdoblju između 1095. i 1291. godine). U početku su se članovi Reda nazivali vitezovi hospitalci odnosno vitezovi bolničari ili samo hospitalci kako bi opisali svoju misiju. Također, zvali su ih u to vrijeme i ivanovci ili vitezovi sv. Ivana Krstitelja jer im je on bio zaštitnik, a ovaj svetac je ujedno i zaštitnik grada Jeruzalema u kojemu je i rođen.

Bulom pape Pascala II. iz 1113. godine priznati su kao vjerski red

Naime, znakovito je da je zapravo najzaslužniji za osnivanje Malteškog reda (koji je nastao i prije Reda templara, osnovanog 1118. godine također u Jeruzalemu), zapravo, bio egipatski kalif Al Mustansir Billah koji je dao dozvolu skupini pobožnih trgovaca i hodočasnika iz Amalfija kod Napulja u južnoj Italiji da u blizini Isusova groba u Jeruzalemu, koji je u to vrijeme bio u muslimanskim rukama (do dolaska križara 1099. godine), otvore odmorište za siromašne i bolesne hodočasnike koji dolaze u Svetu Zemlju. Uz odmorište nazvano po sv. Ivanu Krstitelju, izgradili su i bolnicu (hospital) i crkvu.

Nakon što su križari osvojili Jeruzalem 1099. godine u Prvom križarskom ratu ivanovci postaju (neborbenim) dijelom križarske vojske i zajedno se s vitezovima križarima sudjeluju, kao bolničari i humanitarci, u vojnim pohodima s ciljem povratka Svete Zemlje u ruke kršćana. No, bez obzira na to, i dalje su zadržali neovisnost te su kao takvi nastavili svoje humanitarno poslanje i mimo križarskih pohoda. Štoviše, već od samih početaka Red je bio prepoznat u svijetu po činjenici da pruža pomoć svima kojima je bila potrebna, bez obzira na boju kože, naciju, vjeru ili financijske mogućnosti, a to je jedan od razloga zašto je Malteški red kroz povijest do današnjih dana cijenjen i poštivan među muslimanima diljem svijeta.

Kao vjerski red, ivanovci su priznati 1113. godine bulom papa Pascala II./ Ilustracija: orderofmalta.int

Osnivač reda i prvi učitelj, zvali su ga i magistar ili veliki magistar, odnosno veliki meštar, bio je blaženi Gerard de Martigues, laik u Redu benediktinaca iz talijanske Scale pokraj Amalfija. Kao vjerski red, ivanovci su priznati 1113. godine bulom papa Pascala II. pod nazivom „Pie postulatio voluntatis“ čime je i bolnica koju je vodila ova pobožna bratovština u Jeruzalemu postala institucija Svete Stolice, s pravom imenovanja velikog meštra Reda. Bratovština je u početku imala ista pravila kao i Red sv. Augustina, no kasnije je poprimila sve jasnije značajke viteškog (ali i monaškog) reda. Veliki meštar Reda birao se doživotno među ostalom subraćom, stolovao je u tzv. konventu, ili glavnoj kući Reda.

Prvo sjedište Reda bilo je u Jeruzalemu  

Nakon smrti bl. Gerarda, veliki meštar Reda ivanovaca postao je križarski vitez Raymund de Puy koji je preinačio red u viteški, te se otad Red dijeli na vitezove (naoružane vojnike), svećenike i na braću, laike, koji se bave karitativnom djelatnošću i njegom bolesnika. Red je zbog izrazito humanitarnog, socijalnog, karaktera prepoznat diljem kršćanskog svijeta te je od samih početaka djelovanja dobivao vrijedne donacije koje je ova bratovština usmjeravala potrebitima. Dakle, donacije su ivanovcima stizale ne samo iz Svete Zemlje, što je bilo u samim počecima, već iz gotovo cijele zapadne Europe, pa i šire.

Konvent je prvih stotinu godina bio smješten u Jeruzalemu, no 1187. godine kad je Jeruzalem pao u ruke Saracena, sjedište Reda premješteno je u tvrđavu Sain Jean d’Acre (danas tvrđava Akko u Izraelu), gdje ostaje sve do 1291. godine kada i tu tvrđavu osvajaju Saraceni. U bitkama sa Saracenima vitezovi ivanovci su bili posebno angažirani, ali ponajprije kao bolničari, pa i vatrogasci. Naime, Saraceni su se u bitkama koristili dotad nepoznatim, novim, oružjem s kojim su se susretali europski vojnici – vatrom. Naime, braneći tvrđave koje su preoteli križarima, Saraceni su napadali križare staklenim bombama punjenim zapaljivom tekućinom na koje su naknadno bacali upaljene baklje koje su silovito raspirivale vatru, uslijed čega su mnogi vitezovi križari, ali i ivanovci, poginuli u zastrašujućim bolovima, živi spaljeni.

Članovi Malteškog viteškog reda / Foto: orderofmalta.int

U tome užasu, riskirajući svoje živote, vitezovi ivanovci probijali su se do ranjenih suboraca koje je zahvatila vatra te ih odvlačili na sigurno. Njihova hrabrost naknadno je nagrađena simbolom časti od strane drugih križarskih vitezova – križem koji nalikuje onome kakvoga danas širom svijeta nose vatrogasci.

Simbolika Malteškog križa

Taj križ s četiri kraka koji ima ukupno osam vrhova vitezovima ivanovcima u početku je služio kao znak prepoznavanja prijatelja od neprijatelja, odnosno postao je svojevrsnim simbolom junaštva i pomaganja drugima u nevolji.  Njegovi krakovi odnosno vrhovi predstavljaju načela milosrđa, odanosti, viteštva, hrabrosti, plemenitosti prema prijatelju i neprijatelju, zaštiti slabih i spretnosti u pomaganju.

Malteški križ  / Foto: orderofmalta.int

Uz navedeno, mrežna stranica Malta Uncovered navodi kako osam vrhova na malteškom križu (grbu) simboliziraju tri stvari. Ponajprije kršćanskog ratnika koji treba ispunjavati osam obveza ili težnji vitezova: živjeti u istini, imati vjeru, pokajati se za svoje grijehe, svjedočiti o poniznosti, ljubiti pravdu, biti milostiv, biti iskren svim srcem i podnijeti progonstvo. Također, na mrežnoj stranici Suverenog malteškog viteškog reda piše da osam vrhova malteškog križa predstavlja i nacije čiji su pripadnici bili potvrđeni u Red: Auvergne, Provansa (Francuska), Aragon, Kastilja, Portugal, Italija, Bavarska i Engleska (sa Škotskom i Irskom).

Od ivanovaca do malteških vitezova

Dakle, poslije niza vojnih neuspjeha križara u sukobima sa Saracenima, krajem 13. stoljeća, ivanovci sele na Cipar, u grad Limassol, gdje uređuju konvent i bolnicu, ali ni tamo se zadržavaju dugo. Nakon petnaestak godina i likvidacije templara, 1306. godine ivanovci započinju s osvajanjem grčkog otoka Rodosa u Egejskom moru, te se na njemu nastanjuju 1310. godine. Na Rodosu ostaju sve do 1526. godine, kada otok osvajaju Turci. I tek tada se sele na Maltu, po kojoj kasnije i dobivaju ime malteški vitezovi.

Na Malti su ivanovci osnovali grad (La) Valletta (danas glavni grad države Malte), koji je utemeljen 28. ožujka 1566. godine nakon velike pobjede nad Turcima-Osmanlijama. Grad je dobio ime po tadašnjem, 49. po redu, velikom meštru Reda ivanovaca, Francuzu Jeanu de Valetteu, koji je godinu prije sa svojim vitezovima obranio Maltu od Osmanlija. Na čelo Reda došao je 1557. godine, a pokopan je u crkvi Gospe od Pobjede u La Valletti, a kasnije su njegovo tijelo preselili u konkatedralu sv. Ivana nekoliko stotina metara dalje.

Svečana odijela Suverenog malteškog viteškog reda / Foto: orderofmalta.int

Na Malti su ivanovci ostali sve do 1798. godine, kada je otok zauzeo Napoleon, pa se privremeno premještaju u Trst gdje su ostali do 1812. godine, da bi se ponovno vratili na Maltu nakon Napoleonova pada. Na Malti ostaju do 1834. godine, kada su Britanci zauzeli otok, te se sele u Rim kojega izabiru za svoje novo sjedište.

Povratak na Maltu

Na Maltu se ponovno vraćaju 1989. godine, nakon 155 godina izbivanja. U toj prigodi ulicama glavnoga malteškog grada La Vallette održana je svečana povorka pripadnika Malteškog reda u kojoj je sudjelovalo 450 njihovih članova, ogrnutih crnim plaštevima s bijelim četverokrakim križevima s osam vrhova na prsima, koji je u međuvremenu postao i službenim simbolom Suverenog malteškog viteškog reda.

Suvereni jeruzalemski, rodoski i malteški viteški hospitalni red svetog Ivana – službena zastava / Foto: orderofmalta.int

Priredio: Ivan Matić Nević (ivan.matic1976@gmail.com)
Fotografije: orderofmalta.int

***

U sljedećem nastavku (2/6):
Misija Suverenog malteškog viteškog reda danas u svijetu