„Crkva Sv. Frane u Zadru prva je crkva koja je izgrađena izvan Italije, a posvećena je sv. Frani. Tu nam je sv. Frane stoljećima nadahnuće i neka ostane s nama i ubuduće“, rekao je fra Andrija, podsjetivši da je umirovljeni papa Benedikt XVI. za sv. Franu rekao da je „div svetosti“. Nazvao ga je gigantom svetosti. I najtiražnije novine svijeta, poput njujorškog Timesa, proglasili su sv. Franu čovjekom tisućljeća, čovjekom koji je najviše oplemenio drugo tisućljeće.

Fra Andrija je opisao što je bio jedan od izvanjskih poticaja u preobrazbi svečevog života. „Frane je bio sin bogatih roditelja, nadobudan nasljednik imanja svoga oca. Volio se isticati, njegov životopisac kaže da je odgojen u hedonističkom duhu. Htio je biti prvi, steći slavu, postao je vitez. Perugia i Asiz zaratili su 1202. g. Asiz je izgubio taj rat. Frano je ranjen, završio je u zatvoru i tu je počeo dolaziti k sebi. Ali ne sasvim. Opet je htio biti vitez, oni su bili zvijezde onoga vremena, najpopularniji mladići. Pošao je opet u križarsku bojnu 1205. g. i tamo je imao čudesan san: ‘Frane, kome ćeš služiti? Gospodaru ili sluzi? Tko ti može više dati, gospodar ili sluga?’. Tu je zapravo Gospodin njemu progovorio u snu“, rekao je fra Andrija, dodavši kako se Frane pitao što mu je onda činiti.

„Sv. Frane spoznao je svoju grešnost. Za nju se kajao, grijehe je odbacivao, propitivao se. Glasno je naricao da ljubav nije ljubljena. Osobito danas Božja ljubav stavljena je u zapećak, mnogi se ponašaju kao da Boga nema“, upozorio je fra Andrija. Frane je napustio ratnu službu, viteško zvanje i svoje ambicije te počinje tražiti, čitati evanđelje. „Sv. Frane je doživio blagoslov patnje, svetost patnje, moć patnje. Znam da to mnogima bode uši. Ali najdublje ljudsko iskustvo je iskustvo nemoći. Milost patnje, milost neuspjeha, milost ranjavanja, milost gubitka sv. Franu uputila je prema evanđelju“, istaknuo je propovjednik, naglasivši da je „naš Bog, Bog patnje“. „I to će nekome parati uši. Naš Bog je Bog Isusa Krista. Božju svemoć sv. Frane doživljava u jaslama. Bog je došao u štalu, gdje je blago i smrdi. Naš Bog, Bog Isusa Krista, visio je na križu. Tu je pročitao sv. Frane silnu ljubav i silni grijeh. Za grijehe se kajao, ljubavi se otvarao. Zato je postao div svetosti, zato je obnovio Crkvu. Nije dopustio da ga patnja slomi, da pita, ‘Bože, zašto meni?’. Nego je u križu, s križa se uvijek napajao snagom“, poručio je fra Andrija.

Provincijal je rekao kako je „naš Bog ušao u patnju, u ljudsku nemoć, ali i svi Isusovi miljenici“. „Kako je prošla Marija? Sve što joj je bila radost, bila joj je ujedno bol. Bol roditi u tuđoj kući, u štali, a radost jer je rodila sina. Bol što su djeca poklana zbog njenog Sina, a ona je Sina sačuvala. Bol prognanstva u Egipat, bijega u Egipat, radost vraćanja. Traženi, pa nađeni Sin. Kad je Isus počeo propovijedati, radost pa žalost. Zatim pod križem, raskopano srce, da bi mogla doći uskrsna radost. Tako su prolazili i apostoli. Isus se često sporio s apostolima jer su odbijali bol, križ, nemoć. Ali nemoć je blagoslov“, istaknuo je fra Andrija, naglasivši da „naš život ima vrijednost iz onoga kamo smjera, što se s njim može postići“. „Bol je sv. Franu otvorila, otkrila mu je smisao. Vrijednost njegovog života nije u tome da bude skorojević, bogati nasljednik oca, nego bol ga je otvorila da primi Boga u svoj život. Sv. Frane postao je čovjek bogat Bogom. Došao je sebi kroz bol, kroz patnju. Ustao je, pošao i našao Svetu Trojicu. Franjevačka duhovnost je duhovnost Svete Trojice. Našao je da mu je Bog otac. Ali nije to naučio na vjeronauku, nego to je najživotnije iskusio“, poručio je fra Andrija.

Sv. Frani Bog je izvor i cilj. „Našao je Božjeg sina koji mu je postao brat. Svoje bratstvo našao je sa Sinom vječnog Oca. Našao je posvećenje po Duhu Svetom koji mu je objavio Oca i Sina. Našao je Evanđelje koje je pomazano Duhom, Riječ. I njemu Bog izravno govori. Kad sluša evanđelje, sluša Boga koji njemu govori. Svaki put kad se čita evanđelje, Bog govori. Sv. Frane tako sluša evanđelje“, istaknuo je fra Andrija.

„Bog je sv. Frani dao braću i on je s braćom išao. Braća su mu bila bol i radost. Braća su mu zadavala puno boli, puno patnje, cijeli život. Sv. Frane je našao Crkvu. To je majčina utroba koja ga rađa za život vječni. Majčina utroba koja ga natapa krvlju, grije ga, poučava. Omiljena slika sv. Frane o Crkvi i kršćanima je da su braća i sestre Isusa Krista. Jer on je tu hranjen Krvlju i Tijelom Kristovim, kao što majka dijete hrani svojom krvlju i tijelom“, rekao je fra Andrija.

U Crkvi je sv. Frane poučavan, kao što majka poučava dijete. „Sv. Frane se dao poučiti na način da je njegov razum obogaćen Bogom. Zato je postao tako velik u kršćanstvu. I što je jako važno, našao je sebe“, naglasio je fra Andrija, poručivši: „Čovječe, ne možeš naći sebe bez drugoga. Svaki ‘ja’ čezne ‘ti’ i želi biti ‘mi’. Tek u ‘ti’ spoznaješ sebe. Sv. Frane je našao Božji ‘ti’. Božji ‘ti’ i Franin ‘ja’ stapaju se i to postaje otajstvo ‘mi’. Bogočovječan ‘mi’. Našao je sebe u ljubavi, našao je sebe ljubljenim, vrijednim. Do tu ga je dovela bol“, naglasio je propovjednik. Bio je oblikovan evanđeljem, poučen Crkvom, zazivajući Boga Ocem, Sina Božjeg ‘moj brat’, tvoj brat. „Nalazeći ljubav Duha Svetoga, sv. Frane našao je sebe u odnosu na Boga. Postao je na zemlji božansko – ljudski mi“, istaknuo je fra Andrija, naglasivši vrijednost blagoslovljenosti patnje, ako se želi slušati proroštvo sv. Frane. „Tvoja sigurnost nije tvoj izgled, tvoje zdravlje, tvoj bankovni račun, uloga, tvoje funkcije. Tvoja sigurnost može biti samo Bog. Na taj način sv. Frane popravio je kuću Božju, Crkvu je popravio. Ponosio se križem našeg Gospodina, ponio je i rane Isusove. On malen postao je blagoslov za ovu zemlju“, poručio je provincijal Bilokapić.

Upozorio je da ljudi ne nasjedaju zabludama onih koji čak i u ime vjere govore kako ćemo na zemlji biti oslobođeni patnje. Potaknuo je vjernike da se oslone na Gospodina, da on bude naša životna osovina i sigurnost. „Da bi se to dogodilo, nužno je ići na misu, stati pred Boga, moliti, uzeti Riječ Gospodnju. Neka se Gospodin proslavi i u patnji svakoga od nas. Neka nas poput sv. Frane i patnja otvori da nađemo smisao svog života, a to je puno zajedništvo s Bogom“, poželio je fra Andrija, poručivši da je sv. Frane osobito plodonosan u zemlji Hrvata. „Kako je moguće misliti evanđelje u Crkvi u Hrvata bez sv. Frane, odnosno franjevaštva? Kako je moguće misliti uljudbu, kulturu Hrvata, bez udjela braće sv. Frane? Kako je moguće misliti gospodarstvo, bez utjecaja sv. Frane“, upitao je fra Andrija, naglasivši da je Hrvatska jedna od najfranjevačkijih zemalja u svijetu.

Zadarski samostan sv. Frane prvi je franjevački samostan u Hrvatskoj osnovan za života sv. Franje, oko 1221. g. i među najstarijim je franjevačkim samostanima izvan Italije. Crkva Sv. Frane posvećena je 1282. g. Prema predaji, na putu prema Svetoj zemlji, oko 1212. g. sv. Franjo Asiški zbog protivnih vjetrova zaustavio se u Zadru, u hospiciju sv. Antuna Opata iz kojega je nastao taj samostan u kojem se stoljećima odvija bogati sakramentalni, duhovni i karitativni život i omiljeno je odredište u pohodu brojnih vjernika iz Zadarske nadbiskupije.