Duhovne vježbe počele su zazivom Duha Svetoga, nakon čega je uslijedilo uvodno razmatranje u kojem je o. Tonči naveo da će on ove duhovne vježbe temeljiti na Evanđelju po Marku, jer je upravo u njemu prikazano temeljno značenje paradoksa Kristovog križa. Na slikovit način objasnio je kako je on onaj koji ulijeva vodu u posude našeg duha, a mi smo ti koji sa svojom vjerom i predanjem (ne)dopuštamo Duhu Svetom da tu istu vodu pretvori u svježe vino koje će nas krijepiti na našem putu vjere, putu prema svećeništvu i razveseljavati srca ljudska. Bogoslovi su u danima koji su uslijedili kroz molitvu časoslova i krunice, osobna razmatranja, euharistijska slavlja, klanjanja pred Presvetim Oltarskim Sakramentom i duhovnim nagovorima mogli dublje upoznati Krista i preispitati razloge zašto su se oni uopće odlučili slijediti Krista na njegovu putu križa i predanja. Ponajviše je naglasak nagovora bio na Božjoj ljubavi očitovanoj u Kristovoj pashalnoj žrtvi gdje nam Krist upravo na taj način pokazuje pravi put ljubavi: u predanju za drugoga, bližnjega i trajno učenje o pozivu ljubavi na način da moramo biti s Isusom, biti unutra, a ne vani. Biti s Njim je jamstvo da će i svaki pozvani zračiti Njegovom ljubavlju i toplinom za druge.

Duhovne vježbe zaključene su misnim slavljem, himnom Te Deum i ručkom.