Godišnjica smrti kardinala Franje Kuharića

Čitanja: 1 Iv 1,5 – 2,2; Ps 51(50), 3-4.5-6a.14-17; Lk 7,36-50

Preuzvišeni Apostolski nuncije, dragi oci biskupi,
braćo svećenici i redovnici,
poštovane časne sestre redovnice,
predragi vjernici!

1. Isus svoju objavu Radosne vijesti u večerašnjem Evanđelju započinje blagom i prijateljskom rečenicom: “Šimune, imam ti nešto reći.” (Lk 7,40) Brate, sestro; kršćanko, kršćanine, imam ti nešto reći… Ove su Isusove riječi upućene i nama. Nemojmo ih prečuti, nemojmo previdjeti što se to pred nama, u nama i s nama događa u Euharistiji.

Ova sveta misa obilježena je proljetnim kvatrama, danima u kojima molimo za veliku nakanu Crkve: oproštenje grijeha. No, na ovo smo se slavlje skupili posebno zbog obljetnice smrti blagopokojnoga kardinala Franje Kuharića. U njemu zahvaljujemo za život pastira naše Zagrebačke crkve koji je u svoje biskupsko geslo stavio riječi: “Bog je ljubav”.

Baš je tim riječima iz Prve poslanice apostola Ivana papa Benedikt XVI. naslovio svoju prvu encikliku u koju je sveopća Crkva uronjena razmatranjem toga prelijepog središnjeg sadržaja naše vjere. Već u samome uvodu Sveti Otac piše:

“Povjerovali smo Božjoj ljubavi – tako kršćanin može izraziti svoje temeljno životno opredjeljenje. Biti kršćanin nije rezultat neke etičke odluke ili neke velike ideje, već je to susret s događajem, s Osobom, koja životu daje novi obzor i time konačni pravac.” (DCE, 1).

Blagopokojni kardinal Franjo Kuharić svoje je služenje Bogu i Crkvi uvijek mjerio Božjom ljubavlju. Ona mu je često bila na usnama i još jasnije u srcu, jer se razotkrivala u njegovim susretima s ljudima i služila mu kao mjerilo za sva životna događanja. To otajstvo je osluškivao i u njega uranjao; naviještao ga je drugima i kad su riječi o ljubavi zvučale bolno i bile teško prihvatljive, osobito u odnosu prema neprijateljima.

Sam je zapisao: “Taj evanđeoski zakon je teško prihvatljiv povrijeđenom, poniženom, ugroženom i progonjenom čovjeku. […] Opraštanje ne znači odobriti zlo; ne znači dati pravo nepravednomu napadaču, ali znači razlikovati grješnika od njegova grijeha. Dok se s jedne strane osuđuje grijeh, grješniku se s druge strane moli spasenje, oslobođenje od zla koje ga zarobljuje.” (Kardinal Franjo Kuharić, S Bogom licem u lice. Razmišljanja o čovjeku, Glas Koncila 2002., str. 93).

2. To farizej Šimun nije shvatio i zato mu Isus govori: “Šimune, imam ti nešto reći.”
Farizej kao domaćin vidi upad i nasrtaj neprimjerenoga ponašanja u naizgled časno društvo. Netko nedostojan želi zaraziti društvo nečistoćom i kao takav je prijetnja koju valja suzbiti.

Isus isto događanje promatra sasvim drukčije. Vidi ženu u životnoj potrebi koja u Isusu gleda priliku izlaska iz načina življenja koji je u konačnici zlostavljanje; načina kojemu je izvorište i njezina odluka, ali i drugi ljudi. Isus promatra kako žena plače nad sobom i traži njegovu blizinu, kako bi se očistila. Isus se ne osjeća povrijeđenim, nego poštovanim i voljenim. Farizej Šimun je zgrožen, a Gospodin Isus je ganut.

Šimun je htio provjeriti koliko je Isus uistinu prorok i je li kadar, proniknuvši čovjeka prenositi Božju volju. Ono što je vidio u Isusovu ponašanju bilo je suprotno očekivanomu. Njegova predodžba o proroku bila je nespojiva s Isusovim držanjem. U razmišljanjima farizeja Šimuna Božja je volja značila nedodirljivu odvojenost čistoga i nečistoga čovjeka. Za njega je življenje po Božju značilo držati se podalje od svega što je povezano s griješnikom.

3. “Šimune, imam ti nešto reći – Bog je ljubav!”
Isus objavljuje drukčijega Boga te želi pomoći i Šimunu da o Bogu razmišlja na nov način; da u ženi prepozna čovjeka koji plače nad svojim promašenim životom i unaprijed odgovara na dar oproštenja izobiljem ljubavi. Bogu nije stalo do izgubljenosti jednih i pravednosti drugih. On želi da svi ljudi osjete radost života s Bogom. Farizej sve čini ispravno i cjelokupno življenje usmjereno mu je na životni okvir, ali bez ljubavi. Žena shvaća da je grijehom izgubila život i zna gdje ga valja ponovno tražiti. Tamo ju Bog preporađa.

Farizej iz evanđelja nije shvatio da je pravi grijeh zapravo odsutnost ljubavi; da je kajanje priznanje vlastitih neispunjenosti i praznine pred zapovijeđu ljubavi; da je ispovijed vlastitoga grijeha izraz želja da se ljubi i bude ljubljen. Farizej misli da poznaje grijehe ove žene, ali ne zna da nema kreposti koja bi mogla zamijeniti prazninu i nedostatak ljubavi. Njemu je dosta da je čuvan u izvanjskome redu. Boji se suza raskajane žene. Ne upušta se u opasnost novoga i želi da bude sve kao prije. Čak ne dopušta ni proroku da bude drukčiji od njegovih predodžaba. Osuđen je ponavljati staro i umnažati praznine.

4. Žena koja dolazi k Isusu nosi u sebi nešto što nije nikomu rekla, tajnu koje drugi nisu bili dostojni. Osjećala je grijeh zbog svoga života i tragedije, ali je nosila nadu da će susresti čovjeka koji je neće prezirati i suditi samo po onome što ne valja. Tražila je nekoga komu će moći povjeriti dušu, srce, a ne tijelo koje su iskorištavali, uvjetujući njezin život. U njoj je nada da će moći početi sve iz početka. Svoje iskustvo nade željela je pretočiti u neobičnu molitvu. Njezina je molitva šutnja u suzama. Njezina je molitva praćena nježnošću pomazivanja Isusovih nogu i otiranja kosom. Našla je način kojim Isusu pokazuje kajanje i ostvarenje nade baš u njemu. Susrela je pogled koji joj je dao do znanja da je ne osuđuje, ali da traži promjenu života. Od toga se trenutka uistinu sve mijenja.

U očima drugih ljudi sve je izgledalo kao i ranije, ona je i dalje bila grješnica, ali je njezina duša bila promijenjena. Sada dolazi zahvaliti Isusu za dar ljubavi koji joj nitko u životu nije darovao. Čin je to žene koja osjeća da je istinski voljena. No, Šimun misli drukčije: “Kad bi ovaj bio Prorok, znao bi tko i kakva je to žena koja ga se dotiče” (Lk 7, 39). To se nije usudio reći na glas.

“Šimune, imam ti nešto reći…” Ti koji sebe smatraš uglednim i velikim zbog posjeda i uspješnih kompromisa, igre privida i zbilje, vjeruješ da se neće otkriti prave misli koje gajiš. Uči od ove žene, uči voljeti i radovati se zbog oproštenja. “Oprošteni su joj mnogi grijesi, jer je mnogo ljubila.” (Lk 7, 48) A tebi, Šimune, što se može oprostiti kad se smatraš nepogrješivim i pravednim?

Isus ne opravdava ženin dotadašnji život, već traži obraćenje, ali evanđelje nastavlja svoj govor. Koliko li je samo ljudi koji svoj ugled grade na bijedi drugih ljudi: bogatih na račun siromašnih; nepravednih koji nikada ne govore o svojoj nepravdi i nameću drugima norme i slike o sebi. Isus je pomogao Šimunu da se pogleda u lice. Šimune, imam ti nešto reći. Ono što nisi učinio ti, učinila je ova žena. Uči od nje da je prava veličina u priznanju svoje grješnosti i u obraćenju; uči od nje, jer je puno ljubila; uči kako se traži oproštenje.

5. Dragi vjernici, Isusov primjer ohrabruje sve one koji su se iz tko zna kojih razloga udaljili od Boga, da mu se ponovno vrate i obrate, usprkos grijehu koji spoznaju kao grijeh; i to pokazuju djelima ljubavi. Pozivajući nas na obraćenje i na kajanje, poziva nas na poniznost i na istinitost koja ne ponižava, nego uzvisuje. “Reknemo li da grijeha nemamo, sami sebe varamo i istine nema u nama.” (1 Iv 1,8) Istina provire iz ljubavi, a laž je drugo ime za nedostatak ljubavi.

Kardinal Kuharić je upućivao na temeljnu istinu o čovjeku. On nam poručuje: “[…] čovjek, da bi u punini ostvario svoje biće u vremenu i za vječnost, pozvan [je] živjeti svoj temeljni odnos s Bogom, a to je odnos ljubavi […] Ako je taj temeljni odnos ljubavi s Bogom ostvaren, onda se u svjetlu te ljubavi ostvaruju svi drugi čovjekovi odnosi”. (Kardinal Franjo Kuharić, S Bogom licem u lice. Razmišljanja o čovjeku, Glas Koncila 2002., str. 80-81).

6. Iako strog prema samome sebi u duhovnome rastu, Kardinal Kuharić nije se prestao boriti za to da se riječ Božjega milosrđa probija kroz životne neprilike. Na jednome mjestu kaže:

“Bog svakomu čovjeku želi vječnu sreću; svakomu grješniku, ako se obrati i iskreno prizna grješnikom, Bog želi oprostiti sve zlo što ga je učinio. Toliko njegovo milosrđe prema grješnomu čovjeku čin je ljubavi. Stoga je razumljivo da Bog traži i od svojih vjernika da usvajaju nauk njegove ljubavi prema svakomu čovjeku. A svaki je čovjek naš bližnji. Ta ljubav se najprije ostvaruje u temeljnoj zajednici: u obitelji između muža i žene, između roditelja i djece, između braće i sestara. Onda se ta ljubav pretače u susjedstvo i proširuje se sve više do rodoljublja i domoljublja, da bi se razlila i preko svih ljudskih granica.” (Kardinal Franjo Kuharić, S Bogom licem u lice. Razmišljanja o čovjeku, Glas Koncila 2002., str. 84).

Zbog duboke vjere u Božju ljubav i njegovo milosrđe nije prihvaćao logiku nasilja i krvavih revolucija, nije vjerovao u vanjske promjene sustava, da bi se došlo do pravednoga poretka. Znao je da je potrebna #!revolucija Evanđelja#! koja mijenja čovjeka iznutra. (Usp. Kardinal Franjo Kuharić, Zakon života i slobode. Razmišljanja o Deset Božjih zapovijedi, Glas Koncila 2001., str. 175). Kardinal Kuharić rabi baš taj pojam i prije negoli je papa Benedikt XVI. pred mladima okupljenima u Kölnu na Svjetskome danu mladih prošle godine tako sugestivno govorio o #!Božjoj revoluciji#!. Iste su riječi, misli i djela iznikle iz korijena Božje ljubavi!

7. Draga braćo i sestre! U euharistiji ulazimo u dinamiku predanja i darivanja Boga čovjeku. Tu se nalazi vrhunac ljudskoga ispunjenja; susreta koji preobražava. Benedikt XVI. kaže: “… ono što je prije značilo stajati u Božjoj prisutnosti, postaje sada sjedinjenje s Bogom po dioništvu u Isusovom žrtvenom prinosu… #!Mistika#! sakramenta, koja se temelji na Božjem silasku do čovjeka, ima mnogo veću težinu i uzdiže nas mnogo više no bilo koje mistično uzdizanje čovjeka” (DCE, 13).

Predragi vjernici, završetak današnjega evanđelja nam je poznat: “Idi u miru!” Te riječi redovito slušamo na kraju naših liturgijskih slavlja. Vjerujem da ćemo ih danas čuti drukčije, novije i da neće zazvučati kao da su istrošene. Ići u miru znači smjeti živjeti pomireni s Bogom i bližnjima. Znači predati se poput Presvete Bogorodice Marije Riječi Božjoj po kojoj Bog sve okreće i pokreće na dobro. Na to nas poziva i sutrašnja druga nedjelja korizme i njezin govor o preobraženju, svjetlosti u kojoj nema tame, koju od Boga molimo, zahvaljujući za dar blagopokojnoga kardinala Franje Kuharića. Amen.