Gospodin nas podupire u borbi "protiv Vrhovništava, protiv Vlasti"

Kateheza br. 74 – Molitva kralja za pobjedu i za mir
Uvodno biblijsko čitanje: Ps 143,1-10
“Blagoslovljen Jahve, hridina moja: / ruke mi uči boju a prste ratu. / On je ljubav moja i tvrđava moja, / zaštita moja, izbavitelj moj, / štit moj za koji se sklanjam; / on mi narode stavlja pod noge! / Što je čovjek, o Jahve, da ga poznaješ, / što li čedo ljudsko da ga se spominješ? / Poput daška je čovjek, / dani njegovi kao sjena nestaju. / Jahve, nagni svoja nebesa i siđi, / takni bregove: i zadimit će se! / Sijevni munjom i rasprši dušmane, / odapni strijele i rasprši ih! / Ruku pruži iz visina, / istrgni me i spasi iz voda beskrajnih, / iz šaka sinova tuđinskih: / laži govore usta njihova, / a desnica krivo priseže. / Pjevat ću ti, Bože, pjesmu novu, / na harfi od deset žica svirat ću. / Ti daješ pobjedu kraljevima, / koji si spasio Davida, slugu svojega. / Od pogubna mača spasi mene”.

1. Poslušali smo sada prvi dio psalma 143. Taj dio ima značajke kraljevskog himna, protkanog ostalim biblijskim tekstovima, tako da tvori novu molitvenu kompoziciju (usp. Ps 8,5; 17,8-15; 32,2-3; 38,6-7). U njemu osobno progovara sam kralj David, koji priznaje da je samo zahvaljujući Bogu izborio pobjede. Gospodin je prikazan ratničkim slikama, prema uobičajenoj drevnoj simbolici: promatra se, naime, kao vojni instruktor (usp. Ps 143,1), tvrđava, zaštitni štit, pobjednik (usp. r. 2). Na taj se način želi veličati Božja osoba, koja se zauzima protiv zla povijesti: Bog nije neka mračna sila ili neka vrsta udesa, niti vladar koji je neosjetljiv i ravnodušan prema onomu što čovjek proživljava. Navodi i tonalitet toga slavljenja Boga nose na sebi trag Davidova himna sačuvanog u psalmu 17. i 22. poglavlju Druge knjige o Samuelu.

2. Pred božanskom moći židovski se kralj priznaje krhkim i slabim kao što su to sva ljudska stvorenja. Da bi izrazio taj osjećaj kralj molitelj pribjegava dvama izrazima prisutnim u psalmima 8. i 38., te ih isprepliće dajući im novu i intenzivniju snagu: “Što je čovjek, o Jahve, da ga poznaješ, što li čedo ljudsko da ga se spominješ? Poput daška je čovjek, dani njegovi kao sjena nestaju” (rr. 3-4). Tu izlazi na vidjelo uvjerenje da smo nestalni, poput daška vjetra, ako nas Gospodin ne drži na životu, on kojemu – kao što kaže Job – “u ruci leži život svakog bića i dah životvorni svakoga ljudskog tijela” (12,10). Samo uz Božju potporu možemo prevladati opasnosti i teškoće kojima je posut naš svakodnevni život. Samo računajući na pomoć s neba moći ćemo se založiti, poput drevnoga izraelskog kralja, kročiti prema slobodi od svake potlačenosti.

3. Božji je zahvat opisan tradicionalnim kozmičkim i povijesnim slikama, s ciljem da se prikaže Božje gospodstvo nad svemirom i nad ljudskim događanjima. Eto, dakle, planina koje se dime od iznenadnih vulkanskih erupcija (usp. Ps 143,5). Eto munjâ koje kao da su strijele koje Gospodin odapinje i koje su spremne satrti zlo (sup. r. 6). Eto, konačno, “beskrajnih voda” koje su, u biblijskom rječniku, simbol kaosa, zla i ništavila, jednom riječju, negativnih prisutnosti u povijesti (usp. r. 7). Tim se kozmičkim slikama pridružuju ostale povijesnog karaktera: “neprijatelji” (usp. r. 6), “stranci” (usp. r. 7), lašci i krivokletnici, to jest neznabošci (usp. r. 8).
To je vrlo konkretan i istočnjački način za predočavanje zla, izopačenosti, tlačenja i nepravde: strašnih stvarnosti od kojih nas Gospodin oslobađa dok smo na svijetu.

4. Psalam 143 koji nam predlaže časoslov završava kratkim zahvalnim himnom (usp. rr. 9-10), koji izvire iz sigurnosti da nas Bog neće napustiti u borbi protiv zla. Zato molitelj otpočinje pjesmu uz pratnju na harfi od deset žica, siguran da Gospodin “daje pobjedu kraljevima”, on koji je “spasio Davida, slugu svojega” (rr. 9-10).
Riječ “kralj” (točnije “pomazanik”, op. pr.) na hebrejskom je “Mesija”: pred nama je dakle kraljevski psalam koji se pretvara, već u liturgijskoj uporabi drevnog Izraela, u mesijansku pjesmu. Mi kršćani ga ponavljamo upravljajući pogled u Krista, koji nas oslobađa od svakoga zla i podupire nas u borbi protiv skrivenih opakih sila. “Jer nije nam se”, naime, “boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništava, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnoga svijeta, protiv zlih duhova po nebesima” (Ef 6,12).

5. Zaključimo, dakle, razmišljanjem koje nam sugerira Ivan Kasijan, monah iz četvrtoga ili petog stoljeća, koji je živio u Galiji. U svom djelu “Utjelovljenje Gospodinovo”, polazeći od r. 5 našeg psalma – “Jahve, nagni svoja nebesa i siđi” – vidi u tim riječima riječi iščekivanja Kristova ulaska u svijet.
I nastavlja ovako: “Psalmist moli da… se Gospodin očituje u svome tijelu, da se na vidljiv način pojavi u svijetu, da bude vidljivo uznesen u slavu (usp. 1 Tim 3,16) i da konačno sveti uzmognu vidjeti, tjelesnim očima, sve ono što su u duhu predvidjeli” (L’Incarnazione del Signore, V,13, Rim 1991., str. 208-209). Upravo to svaki krštenik svjedoči u radosti vjere.